Jer taj put ne vodi nikamo.
Jer taj put, to nije realnost, opet, ja sam svugdje samo ne sada i ovdje.

I jer ja zaista idem nekim putem, ali zaista..jer znam, sada se nazire reala.
Ovo više nije metafora.

Šećem parkom, tim parkom uspomena, putem prema nigdje.
Gledam to trulo uvenulo lišće,
sada je tako jadno, beživotno i mljackavo.
Tužno.
Uzaludno pokušavam pronaći pokoji preživjeli hrskavi listić, da zadovoljno čujem onaj ˝hrsk˝ ispod marte.
Bezbojna bukvina stabla iznenadno se pojavljuju iz gustivila, te jednako tako i nestaju, blijedeći u beskrajnoj bjeloj masi.
Gledam tu maglu, taj dim, postajem žedna nikotina, dok ne shvatim da prelazim granice.
Bezvoljnost me potiče natrag na moju zamišljenost.
Vraćam se metafori.

Obuzeo nas je mrak, mrak uličnih razbijenih svijetiljki, jer da, čak i one su nas sada napustile.
Hladnoća. Ne, više mi nije tako hladno. Bilo je teško izdržati u početku, ali sada mi je hladnoća već u krvi, postala sam imuna.
Hodam i dalje, bez cilja, nadajući se svijetlu, kakvome god.
Ali ne vidim ništa. Nema ni duša klošarskih, opijenih zelenim Vigorom, jedino što ih sada može grijati.
I hodam i dalje, u toj neprepoznatljivoj tišini, a sve što uspijevam čuti je nevini zvuk mojih koraka u lišću.
Ali ne, to nije onaj ˝hrsk˝..sada je to samo tužan mljackavi zvuk razvodnjenih listova.
Slušam tu mirnu, iako ne apsolutnu tišinu.
Ali ipak, u toj tišini razgovaram sama sa sobom.Znam, koliko god bilo sjetno, od ovih osjećaja napraviti ću unikat.
Danas ću uglazbiti onaj zadnji dio mojih stihova, danas će to imati smisla. Ubacit ću koji mol, stihovi će biti sjetni, ali imati će ono svoje.
Moguće, bit će bezvrijedno sranje, ali meni će biti toplo i lijepo, jer to ću biti ja.
Akordi neće izbrisati ovu sjetu, istina.
Isto kao što snimak Nikona tog prokletog sivila neće baciti sjećanje u zaborav.
Ali zar zaista imam potrebe zaboraviti?
Možda jest tuga, ali ja ju i takvu volim.
Zar bih trebala odbaciti sjećanje onih trenutaka samodestruktivne filozofske inspirativne kreativnosti?
Oni su mi najdragocjeniji.
Zar da se prisjećam samo najsretnijih trenutaka, da živim u vječitoj iluziji?
Ne, jer to onda čak niti meni nije onako ˝savršeno˝.
Jer osjećam potrebu za boljim, to je nadasve prirodno.
Jer u isto vrijeme osjećaj gorki prijezir i slabašnu nježnost.
Jer te želim ubiti svojim uspjehom koliko te želim zagrliti.
Jer sam samo čovjek, zar ne?

(i jer, dragi moj prijatelju, ti ne znaš, jer mene je teško znati, a za to moraš čitati metaforički)