nakon prošlog posta ponovno mi je nestalo inspiracije za pisanje bloga. mislio sam napisati o tome kako je danas tocno 2 godine od kad sam otvorio ovaj blog...mislio sam pisati statistike, koliko sam se promjenio od onda itd...ali ovo nije takav blog.tražeći nešto o psima naisao sam na predivnu pricu Jim Willisa. mislim da mi je ovo najljepsi post u ove 2 godine, iako nisam ja smislio pricu.



moja prijateljica azra..

Kad sam bila štene, zabavljala sam te svojim trikovima i nasmijavala te.
Nazivao si me svojim djetetom i unatoč beskrajnim parima ižvakanih cipela
i nekoliko uništenih jastuka, postala sam tvoj najbolji prijatelj.

Kad god sam bila "zločesta", prijetio si mi prstom i pitao si me "Kako
si mogla?" – ali onda si odustao od svoje strogosti i
svalio me na leđa te češkao moj trbuh.
Moje razaranje kuće trajalo je
nešto duže nego što se očekivalo, jer si ti bio strašno zaposlen, ali
na tome smo radili skupa.

Sjećam se noći kad smo se mazili u krevetu
kad sam slušao sve tvoje ispovijesti i tajne snove, a ja sam vjerovala
da život ne može biti savršeniji nego što jest.
Išli smo u dugačke šetnje
i trčali po parku, vozili se autom, išli na sladoled (ja sam dobivala
samo kornet jer je "sladoled štetan za pse", kako si ti to
rekao), lješkarila beskrajno dugo na suncu, čekajući kraj dana i trenutak
kad ćeš doći kući.

Polako, počeo si sve više vremena posvećivati svome
poslu i karijeri, a više vremena si provodio tražeći svog ljudskog partnera.
Ja sam strpljivo čekala, tješila te svaki put kada ti je srce bilo slomljeno
i kada si se razočarao, nikada nisam prigovarala tvojim lošim odlukama,
skakala sam od radosti kad si dolazio kući ili kada si se zaljubio.


Ona, sada tvoja žena, nije bila "ljubitelj pasa" - ipak sam
je srdačno primila u naš dom, pokušala joj pokazati da je volim i slušala
sam je. Bila sam sretna jer si i ti bio sretan.

Onda su došle ljudske
bebe i ja sam s tobom dijelila tvoje ushićenje.
Bila sam očarana njihovom
roza bojom, njihovim mirisom i željela sam se brinuti za njih poput
majke.

Jedino ste se ti i ona bojali da ću ih povrijediti, tako da sam
većinu vremena provodila protjerana u drugoj sobi ili u kućici za pse.
Oh, kako sam
ih željela voljeti, postala sam "zatočenik ljubavi".

Kako su odrastali, ja sam postajala njihov prijatelj. Držali su se za moje krzno i podizali se na klimavim nogama, gurali svoje prste u moje oko, istraživali moje uši i ljubili me u nos.
Voljela sam sve na njima kao i njihov dodir
- jer je tvoj dodir postao tako rijedak - i bila bih dala svoj život
da ih obranim, ako treba.

Ušuljala bih se u njihove krevete i slušala njihove brige i tajne snove, a zajedno bismo iščekivali zvuk tvog auta kako se parkira u dvorištu.

Nekada,
kada bi te ljudi pitali imaš li psa, vadio bi moju sliku iz novčanika
i pričao priče o meni.

Ovih zadnjih par godina, tvoj odgovor bi bio
potvrdan, nakon čega bi nastojao promijenili temu.
Od "tvog psa"
postala sam "samo pas", a ti si mi zamjerao sav novac koji
se trošio na mene.

Sada imaš priliku za novi posao u drugome gradu i
ti i oni ćete se preseliti u stan u kojemu nije dozvoljeno držanje kućnih
ljubimaca.

Donio si pravu odluku za sebe i svoju "obitelj",
ali nekada sam i ja bila ta tvoja obitelj.

Bila sam uzbuđena kad smo
krenuli autom, ali uzbuđenje je splasnulo kad smo došli do azila za
životinje. Zaudaralo je na pse i mačke, na strah i beznađe.
Ispunio
si sve obrasce i rekao "znam da ćete joj pronaći krasan dom".


Napravili su grimasu i uputili ti bolan pogled.
Oni razumiju kakve su
šanse za sredovječnog psa, čak i onoga s papirima.

Morao si otrgnuti
ogrlicu iz ruku svog sina, dok je on viknuo "Nemoj tata! Molim
te nemoj im dati da odvedu mog psa!" A ja sam bila zabrinuta za
njega, mislila sam kakvu je pouku od tebe izvukao o prijateljstvu i
vjernosti, o ljubavi i odgovornosti i o poštovanju prema svemu što je
živo.

Potapšao si me po glavi za rastanak, izbjegavajući mi pogledati
u oči, te pristojno odbio ponijeti sa sobom ogrlicu i povodac.
Imao
si rok koji si morao ispoštovati na poslu, a sada sam ja dobila rok.


Nakon što si otišao, dvije ljubazne gospođe rekle su da si vjerojatno
mjesecima znao da ćeš se preseliti, ali nisi učinio ništa da mi pronađeš
drugi dom.

Kimale su glavom u nevjerici i pitale se "Kako
je mogao?" U azilu nam pružaju onoliko nježnosti i pažnje
koliko im dopuštaju njihove obveze.
Naravno, hrane nas redovito, ali
ja sam već odavno izgubila apetit.

Isprva, kad god je neko prošao pored
mog kaveza, ja sam potrčala naprijed, u nadi da si to ti - da si se
predomislio - da je ovo sve samo ružan san... ili sam se nadala da će
netko doći, netko komu je stalo, netko tko će me spasili.

Kada sam shvatila
da se ne mogu natjecati sa živahnošću štenaca koji su, nesvjesni svoje
sudbine, plijenili svačiju pažnju, povukla sam se u dno kaveza i čekala.


Čula sam njezine korake dok je dolazila po mene na kraju dana i kaskala
sam duž hodnika za njom do izdvojene sobe. Zadivljujuće tihe sobe.



Stavila me na stol, počeškala po ušima i rekla da se ne brinem. Srce mi je snažno tuklo u iščekivanju onoga što će doći, ali obuzeo me i osjećaj olakšanja. Zatočeniku ljubavi istekli su dani.

Kako je to u mojoj prirodi, više
sam se brinula za nju.

Teret koji nosi pretežak je za nju, to sam znala
jednako kao što sam znala svaku tvoju promjenu raspoloženja.

Nježno
je stavila podvez oko moje prednje noge dok joj je suza klizila niz
obraz.

Polizala sam joj ruku onako kako sam tebe običavala tješiti prije
nekoliko godina. Stručno je stavila iglu u moju venu.

Kad sam osjetila
ubod i hladnu tekućinu koja je kolala kroz moje tijelo, pospano sam
legla, pogledala u njezine nježne oči i prošaptala "Kako
možeš?" Možda zato što razumije moj pseći govor, rekla
mi je "Oprosti".

Zagrlila me i žustro objasnila da je njezin
posao pobrinuti se da odem na bolje mjesto, gdje me nitko neće ignorirati,
zlostavljati ili napustiti i gdje neću biti prepuštena samoj sebi -
mjesto ljubavi i svjetla, toliko različito od ovog zemaljskog.
I sa posljednjom snagom, pokušala sam joj objasniti da moje "Kako možeš?" nije bilo upućeno njoj.

Mislila sam na tebe, svog
Voljenog Gazdu. Na tebe ću misliti i čekati te zauvijek.
Želim da ti i drugi u tvom životu nastave pokazivati ovoliko odanosti.