Nobodys Princess

Prazan jastuk. Ti nisi tu. Treperave uspomene me plaše, postaju nejasne... bojim se da ću te zaboraviti. Kako sjećanja mogu u isto vrijeme biti tako lijepa i tako bolna? Ponekad mislim da ću se raspasti po šavovima kada se sjetim tvojih očiju... plavijih od svakog mora, svakog neba, od svake nijanse plave boje. I koliko su mi u ovom trenutku nedostižne. Divljačka bol mi se širi čitavim tijelom u pravilnim razmacima. Od te boli mi se tijelo grči kada se sjetim tvojih savršenih usana, punih, blijedih. Mekih. Svakog se jutra budim zbunjena; u strahu da se tvoje proročanstvo obistinilo... da sam te zaboravila, olako, kao da te nikada nije ni bilo. Priberem se, natjeram se na sveopću bol koja izvire iz sjećanja, ona me podsjeća na tebe. Vrijedi, jer ti si jedina stvar koju ne želim zaboraviti. Još se ne usuđujem smijati, kukavno se povlačim u sebe znajući da se niti ne mogu smijati bez tebe, bilo bi to oskvrnuće.

Kiša pada - bezbojno je sve i dalje... dok god mogu čuti kišu kako pada, dok pratim besciljne potoke kišnih kapi, dok god besmrtno sivilo ostavlja dojam smirenosti...sjećat ću te se. Kad kiša jednom ne bude mogla pobuditi moju polumrtvu krv i podsjetiti me na tebe-bit ću bespoštedno izgubljena, probodena bodežom izdaje, tvojim riječima, vlastitim sjećanjima. Izdahnut ću, tren prije nego zauvijek sklopim oči, usne prošaptat će tvoje ime u nadi da ćemo se jednom i mi sresti.

Jess. (p.s. znam da sam emo ovih dana. shit, i still hate that goddamn word)