Nobodys Princess

Mislim da mi je spoznaja da starog bloga kojeg više nemam (a oko kojeg sam se ja trudilai trudila oko godinu dana) više nema... donijela još jednu, važniju spoznaju. A ista bi bila: da sam izišla iz onog polutrajnog morbidnog raspoloženja kojim sam plašila svoje poznanike koji su navikli na uvijek-nasmijanu-Jess. No, u svoju obranu-nije mi bilo do pretvaranja. Zato baš sada mogu reći da se niti ne trebam pretvarati. Nemam razloga. Možda se ponovno zaljubljujem (nakon stvarno dugo vremena), vraćam se na svoje mjesto u školi ( a pritom mislim na ocjene ). Preda mnom su opet izazovi, ali sada na mene djeluju... nekako.. tjeraju me da se uhvatim u koštac s njima. Prije sam samo odustajala.

Nedostajala sam si. (Ali eto {Da, znam da rečenice ne trebaju počinjati veznikom, ali nisam mogla odoljeti.}, vratih se iz bezdana koji i nije bio baš neki bezdan. Možda neki mračni bunar. Nikako bezdan. I žao mi je onih koji su još u bunaru... i on se povećava... sve dok ne postane bezdan. Ali ja sam imala anđele koji su osvijetlili put. Oni znaju tko su. I hvala im.) I sad mi baš drago da sam tu!

P.S. Now everybody's gonna love today...

Love, Jess