dosta sunca, vrijeme je za malo samokritike
Emocionalna ili "logička" inteligencija, pitanje je sad.
Logičke imam, ne znam dal više ili manje od prosjeka, ali uglavnom sam zadovoljan. Ne osjećam da mi nedostaje. Logički povezane stvari uglavnom kužim, uz manje ili više mozganja. Čak i posao koji radim zasniva se na logičkom razmišljanju. Ako nešto ne razumijem iz prve, razmišljam malo duže, nacrtam koji graf, i tako dok ne legne. Ako nešto ne radi, opet napravim isto, i rješenje se samo pojavi. Genijalno!
E sad, što se tiče emocionalne inteligencije, to je nažalost sasvim druga priča. Izuzetno sam nezadovoljan time koliko ne razumijem druge ljude i njihove osjećaje. Naravno, razumijem kad se neko ljuti ili smije, čak i kad je sarkastičan, ali one finese vezane za ljubav, blefiranje, pletenje raznih mreža i slično, e tu sam totalna truba. Ne razumijem ništa pod milim bogom. I to me uistinu smeta i ljuti. I koliko se god trudim da napredujem emocionalno, uvijek sam par kopalja iza ostalih.
Logičkim dijelom svoje inteligencije razmišljam ovako: ako ti je IQ nizak, tj. glup si u logičkom smislu, to ne možeš nadoknaditi. Ostaješ zauvijek glup. Možeš naučiti par trikova da zadiviš one koji te ne poznaju, ali i dalje si glup i nećeš napredovati. Nisam ni ja napredovao. Koliko sam logički pametan bio nekad, toliko sam i danas. Jedino sam danas iskusniji, pa bih zavarao nekog ko me ne poznaje.
Bojim se da isto vrijedi i za emocionalnu inteligenciju. Emocionalno sam slabo razvijen i ne mogu to ničim nadoknaditi. Teško mi je razumjeti i samog sebe a kamoli druge ljude. Proučavam gradivo, trudim se oko toga, ali i dalje nisam zadovoljan postignutim. Naravno, ko me ne poznaje mogao bi reći da sam iznimno "osjećajan i suptilan", ali ja sam znam da nisam i to me baš smeta. A rješenje nemam. Nikad pjesnika od mene. Al dobro, barem neću završit sa omčom oko vrata u nekoj hotelskoj sobi, kao npr. izvjesni Sergej J.
Ono što me trenutno muči su ljubavni problemi, ali ne znam kako ih riješiti.
Moj emocionalni mozak kaže: oprosti i voli, nije se ništa dogodilo
Moj logički mozak kaže: razjebi sve i idi svojim putem, šta ako si slomiš srce, pa od toga se ne umire
I dok se oni tako prepucavaju, ja stojim u sredini i lomim se i ne poduzimam ništa. Ljutim se na sebe i na ljude koji nisu ništa krivi. I stojim u mjestu i mučim sam sebe. A jebemu sve. I još uvijek nemam rješenje. Biće da mi fali iskustva u tim pitanjima, a ova šuplja priča bez akcije i nije neko stjecanje iskustva.
|
)