|
Tesko promicu ceste, noc je umorna. Noc je vatra i srebro pojasa tvoga. Brda se crna ziblju,goveda budna, raste suma ko sudbina nijema i stroga. Tamo je zapad, zut , ti ides zanesen ; nespokojno te neko krilo zove. Kamenita je zemlja, put rastresen. Reci mi, zasto volis neba i galebove? Zelja je sve sto imamo.. Ona je put koji trebamo ostvariti. Nasa masta je nasa nada. Svi imamo zelju postici i biti nesto u zivotu, no koliko je ta zelja jaka? Kamenita zemlja i put rastresen je onaj put koji nas vodi da bi uspili u necemu. Puno je truda,patnje,uspjeha a ponajvise padova.. Kada uspijemo sretni smo no sto ako padnemo? Sto ako je cijeli taj nas put bio uzaludan.. Sto onda? Zasto volimo neba,visine i galebove kada nemamo krila? Zasto je ta zelja da budemo na vrhu,da smo najbolji toliko jaka? Sloboda je nesto lijepo i dar ,ali u istom momentu i prokletstvo jer uvijek postoje dva izbora. Onaj dobar i onaj los. Covjek sam sebi bira put kojim ce poc.I onaj dobar put no i onaj los put. S tvrdava u daljini pjesma zatocena rasipa mrku zed,nepresusnu i njeznu. O krvi tamna u pijesku, krvi iz ljubljenih zjena, krvi za nemir, za rzaj, za golu i surovu ceznju. Kako si beskrajno pun nerecenih iskara rijeci moj zdence sjenoviti, suncana duso visina! Srce javlja zvucno i kao bezdan jeci, u njemu mekano suste pitoma njedra dolina. Pjesma je zatocena trazi onu slobodu. Istu onu slobodu koju sam netom spomenila. Ta zelja za slobodom je toliko jaka ona je nepresusna... I svi mi zelimo biti poput galebova i orlova sirokih krila koji lete visoko.. Koji su uvijek u visinama.. Jer vuce nas ta svjetlost prema vrhu. Prema onome da sto smo naumili u tome i uspijemo. Ali vise je onih koji neuspiju.. Puno je prolivene krvi na tom putu bilo.. Bila je zelja, ali nije bila dovoljno jaka da bi presla sve prepreke. Pokusao si ,a pao si.. Nisi bio dovoljno dobar da bi uspio.. I vrijedi li se onda boriti ako te na kraju doceka samo umor? Ti neznas sto goni sviraca i ludu zvjerku buru. Tko ce ikada cuti ladare izgubljene! Mozda su pristali vjetrom uz neku obalu suru, gdje davne vode stenju, tisinom obrubljene. Noc je, oblaci plove, svadbeni san gazele, vjeciti blagdan lovorovih grana. Zivot je bujno sedlo, mjesecina vrana ; ti si joj dao svoje stope nevesele. |
