dan na dar

Spavali smo kod Djoge, Z i ja. Volim jutra uz njega, ali postaje pomalo frustrirajuche sto zapravo nemamo neki prostor. Ne mislim nash, jer mi ta ideja ne postoji ni u rubnim djelovima uma. Mislim moj. Al dobro sad. Do sada smo ispijali kavu i cakulali. On kaze da je to nash najiskreniji razgovor na trijezno :) a bio je to dobar i ugodan razgovor. Iskren i ugodan razgovor.. nije li to zapravo rijetkost i dobar razlog za zadovoljstvo?!
______________________________________________________________________________
Djoga je u devetom tjednu trudnoche i ima nagle promjene raspolozenja. Ali ono sto zelim rechi je da je sa slikom bebe dosla kod doktora koji je mrtav hladan bacio letimicni pogled na snimku i rekao gotovo ironichno:" to nije beba, to je tumor.".. Ne zelim komentirati, svaki komentar bi bio suvishan.
Srechom, cijenjeni dr. nije bio u pravu.
______________________________________________________________________________
Srela sam jucher Ljubu, prijatelja iz osnovne skole. Isli smo zajedno u razred. U osmom je bio zaljubljen u mene, a negdje u prvom srednje smo chak pokusali biti zajedno... za mene bio je to tek besmislen i jadan pokushaj koji je trajao nepunih mjesec dana. Za njega nazalost puno vishe. Navodno ga je moj prekid bio ful pogodio, a to je jedna od onih informacija koje saznate nakon dugog vremenskog perioda i naravno vechinom od drugih. Ljubo je bio jedan od najlijepshih decki nashe skole, ali miran, tih, povuchen, fin. Drugim rijechima, morate iz njega gotovo iscijediti svaku rijech i kad napokon kaze nesto, trebate se josh vise potruditi da u tome nadjete ista zanimljivo, i na kraju se pitate:"Kvragu sto on to pricha i pobogu ZASTO?!!?" Uglavnom diplomirao je prvi iz nashe generacije, magistrirao kao najmladji u drzavi, nashao vrhunski plachen posao, itd. i razbolio se. Kaze mi:" Zadnje dvije godine sam po bolnicama. Imao sam rak... Rak limfnih cvorova... Sada sam bolje... Presadili su mi kostanu srz..." Gledam ga i ne znam sto bi rekla. "Cujemo se.., bok.." Zovem D-a da ga pitam sto to znachi. Naime D cvrsto vjeruje da su bolesti tek izraz naseg stanja koji se manifestira na van. Ne moramo ga nuzno biti svjesni, ali.. D mi uglavnom kaze da je to pokazatelj manjka ljubavi i radosti u zivotu. Razmisljam o tome... da me je itko pitao:"Sto mislish o Ljubi?" to bi bio moj najiskreniji odgovor: "Bez obzira sto je mlad, perspektivan, pametan i bogat on je olichenje covjeka kojem fali ljubavi i zivotne radosti."
______________________________________________________________________________
Sutra mi nadam se dolazi Kris!!!
______________________________________________________________________________
Ako pratimo lanac teznje na kraju chemo dochi na isto mjesto. Zelimo biti sretni. Zelimo biti ispunjeni. Zelimo smisao i svrhu u zivotu. Zelimo osjetiti vezu s Bogom. Zelimo da nas drugi ljudi postuju i vole. Zelimo se osjechati sigurno. To nam je svima zajednicko. Ono sto nije zajednicko je put kojim moramo prochi da bi ih ostvarili, a on ovisi o nashim osobnim iskustvima i sjechanjima. Svi zelimo na isto mjesto, ali razlichitim putevima.

________________________________________________________________________________
Vatra dushe ochituje se kroz sjaj ochiju. Sve sto kazete, osjechate ili napravite spontano kroz govor i pokrete tijela odrazava tu vatru unutar vas.

________________________________________________________________________________
Ugodnu i toplu nedjelju vam zelim...

Sanjala sam. Znam taj san, chak i predobro, i moj um pokushavao mu se oduprijeti prije nego sto se pochne razvijati. Bila sam sama, iznenada sam se nasla u malom camchichu na puchini. Znala sam sto slijedi i svim snagama sam se pokushala tomu oduprijeti. No, nisam bila dovoljno snazna. Chamac se pocheo ljuljati kako je vjetar jachao, a nisam imala ni jedra ni vesla. Gdje god bih pogledala vidjela sam samo vodu. Nije bilo nade da bi mogla doplivati do kopna. Bila sam izgubljena, sama i preplashena. Bila sam dijete. Kada sam vidjela brod koji mi se priblizava, vikala sam, nadajuchi se spasu. Za kormilom je stajao Petar i podignutom rukom mi je bacio konop. Ali prije nego sam ga mogla dosegnuti, s moje desne strane stvorio se drugi brod. Valovi su opasno ljuljali chamac. Voda mi je pljuskala u lice i uskoro sam bila sva u vodi. Bila sam uhvaćena u sredini dok su me s oba broda pokushavali dovuchi na palubu, ali su mi se isto tako oba opasno priblizavala prijetechi da me zdrobe. Nisam mogla dosegnuti Petrov konop. Valovi su me bacali po camcu dok od jada nisam zavristala i molila ga da dodje po mene. On je zatresao glavom i povukao uze. Camac se priblizio drugom brodu, valovi su bili sve jachi, dok me nisu zbacili sa chamca. Voda mi se zaklopila nad glavom, odvlacheci me u tamu.
-"Ne!"- Naglo sam se uspravila u krevetu i tresuchi se sakrila sam lice u dlanove.
-"Samo si sanjala."- pokushala sam se smiriti. "Dobro sam, nije mi nista." Glas mi je drhtao. Nisam se htjela prepustiti tom osjechaju. I prije sam se suochavala s tim snom pa mogu josh jednom. "Dobro sam, svi su dobro, sve je u redu." Izvukla sam se iz kreveta i navukla ogrtach. Upalila sam nocnu lampicu i pochela traziti cigarete. Susrela sam se sa svojim likom u ogledalu.. strasno. Bila sam blijeda, a ochi su mi bile neprirodno tamne kao i uvijek kada me je strah. Vidno sam se tresla od glave do pete i josh uvijek sam disala ubrzano. Nasla sam cigarete i uzela jednu :"To je samo san", uvjeravala sam se. Sanjam isti san vech godinama, josh dok smo Petar i ja kao par mom umu bili ne zamislivi. Vise ga ne sanjam tako chesto kao prije i tim vishe me je sada presjekao.. pojavio se ponovno nakon skoro dvije godine. Kad god to sanjam, uvijek je isto i vrlo, vrlo stvarno. I uvijek bi se nesto dogodilo, zadnji put sam saznala Petrovu dijagnozu. To je bilo prije dvije godine. Ne znam sto je veceras potaknulo taj san.

Bila sam 4h sa Blessom u setnji. Napokon, kazem to zato jer me danima progonio osjechaj krivnje da ga ne setam dovoljno. Cini li vam se ikada da jednostavno nista ne stizete, da nikakvi rasporedi tu ne pomazu..

Pokushavam se organizirati vech danima, rezultat je porazavajuchi. Ne vidjam dovoljno prijatelje, ne vidjam dovoljno decka i ne secem dovoljno psa...nastavim li ovako pasti cu godinu u skoli zivota. Treba ispraviti ocjene, zivot se ne smije svesti samo na posao..ali ako ne radish pojavljuje se drugi problem - nemas dovoljno novaca, a onda... nemas za hranu za psa, nemas za izlaske s prijateljima i nemas za vecheru s deckom.
Zapravo sve ovo i nema veze sa Maksimirom, osim sto sam tamo setala Blesa i razmisljala o svemu vech navedenom. Taj park na mene djeluje ljekovito, umiri me. Posebno šumoviti dio. Sjecam se da su mi baka i djed kad su me vodili u setnju za taj dio parka uvijek govorili:" Tamo nemoj ichi. U tom dijelu zive divovi i vile i sva druga sumska stvorenja" (vjerovala sam im i nisam ulazila.. do negdje 13te, kad mi je upravo taj dio bio najinteresantniji). Danas kad prolazim tim putevima i puteljcima (koje poznajem valjda bolje od svog djepa) pozelim sresti neko od njih - ne susrechem ih, ali sama zelja uvijek izmami osmjeh na moje lice i sve postaje vedrije.

Naprosto sam dosla tu, kao sto sam dolazila u djetinjstvu : nekoch sam naime isla u sumu kad god bi mi nered nastao u dushi. A sad je mnogo toga u neredu u mojim mislima, i valja mi ih srediti. U svojoj sam nutrini kopkala i tragala za nechim izgubljenim sto je bilo proslo. Mozda sam mislila da che mi suma to vratiti, da chu u njoj nachi sto sam izgubila...

"Ovdje se nesto dogadja, a mi ne zelimo ni znati sto. Ja ne zelim zuriti s rijechima kao sto je ljubav. Ne josh i ne prebrzo."
"Slazem se. Osim toga, kada netko kaze -volim te-, druga osoba mu vechinom odvrati istim rijechima, gotovo bez rauzmisljanja. Tako se nesto gubi."
"Znam. To bi trebalo nesto znachiti."
"Koju rijech ti zapravo zelis?"
"Onu koju pronalazish onog trenutka kada je ne morash izgovoriti."