četvrtak, 07.12.2023.

Mi tonemo, mi tonemo, mi tonemo


Valcer, plešem valcer od kad sam stigla s otoka, zaklapam oči i prepuštam se melodiji.
Istrgla sam se naglo od tuđih očekivanja ponovno, da bi zasjala, da bi bila ja.
I sve sam odlučila i učinila preko noći, doslovce i začepila usta svima oko sebe.
Lijepo je sada promatrati nebo, oblake, slova, riječi, dane, i znati, ponovno sam, ponovno veća od same sebe,
radi same sebe.
Ponovno sam zablistala i kako je lijepo znati, to je samo početak...
Početak u kojem ti stižem u misao, u sadržaj, u dodir dlana, u titraj oka.
Mi smo mi sol, val, vitar i smiraj.
Mi smo oluje i bonace, mi sve smo ono o čemu se govori, a u to se ne utone,
ali mi tonemo, mi tonemo, mi tonemo...


07:07 Komentari (3)




subota, 25.11.2023.

Samo budi tu, budi tu...


Danas, danas je bio tako lipi dan, znala sam da će biti poseban, ja mogu sve, znaš li?
Uistinu mogu, samo kad poželim i kad se dam.
Dakle danas sam te čula, doduše u pozadini, ali sam ipak čula tvoj glas, ma i više od toga,
jer rekli su mi da me spominješ često i prečesto i srce mi je stiglo u grlo.
I uopće mi više nije bilo bitno što i kako, gdje i kad, samo sam bila sretna, najsretnija na svitu, na ovome svitu,
jer ti, ti, ti me nisi zaboravio, ti o meni misliš, govoriš i vjeruješ u mene, i nakon dosta vremena.
A sada, bome i sada, danas i ti si dobio znak, da ja isto tako mislim o tebi i da te sanjam, njegujem kao najkrhkiju biljčicu.
Ti si glavni začin mojoj hrabrosti i sada, sada mogu sve, samo budi tu i dalje budi tu, pretvori se u stalno bivanje za nas.
Za ovaj veliki, topli ljubavni balon od sreće.


23:17 Komentari (4)




petak, 24.11.2023.

Bez fige u džepu


Od sjevera do juga postoje samo kilometri udaljenosti, čisto fizički osjećaj, samo ti dlan ne mogu dotaknuti,
ali zato se budim i idem spavati s osjećajem uzbuđenja, radosti, mira, nježnosti.
Uhvatim se tokom dana kako se smiješim bez ikakvog opravdanog razloga i dok kuham ručak i dok činim kolač.
Upravo zbog misli o tebi ništa mi nije problem, ništa mi nije teško, samo letim, a stopala su mi na tlu.
Često, tokom dana razgovaram s tobom u mislima, jako dobro znam što bi mi ti odgovorio i kako,
kad imam nedoumicu, pitam te u sebi i odgovor uvijek stigne.
Puštam da ova gustoća osjećaja natopljuje moje dane, tako je sjajan osjećaj napokon voljeti nekoga tko to zaslužuje.
Voljeti nekoga tko mi ne dopušta da sumnjam u sebe, nekoga tko me uvijek potiče, nekoga tko mi daje, ništa ne traži,
a radosno uzima samo ono što sam mu spremna dati.
Voljela sam ranije, bila sam zanesena i luda, ali te su ljubavi od početka osuđene na propast, jer ja sam više davala, izgarala, poticala.
A ovo trajanje, ovo je nešto sasvim drugačije, zrelije, mirnije.
Volim što mi nadopunjuješ rečenice, a i onda kad se nalazimo na suprotnim stranama nekih poimanja stvari, ti si jedini koji me
pokušava razumjeti, koji me istinski sasluša, to je rijetkost i među prijateljskim odnosima, a ovo, ovo je više no što sam se usudila sanjati.
Mi dolazimo iz dva tako različita svijeta, ali mi ih spajamo tako lako, i to me oduševljava.
S tobom nema drame, nema natezanja, nema ljubomore, ti uvijek pronađeš pravu riječ da me umiriš, ohrabriš, utješiš, razveseliš.
Ti mi daješ slobodu, ali me i čekaš dok se vraćam, a vraćam ti se jer si naš, bez fige u džepu.


21:37 Komentari (4)




četvrtak, 23.11.2023.

U tebi i kroz tebe...


Ti nikada nisi bio upitnik, nikada nisi bio neželjen, nikada o tebi nisam sumnjala,
tebe sam često željela, prečesto, pa i onda kad sam samo maštala o tome kako bi to bilo dotaknuti ti dlan,
kako bi to bilo poljubiti tvoj očni kapak, kako bi to bilo da se tvoji veliki dlanovi učvrste za moje bokove, nježno ali odlučno?!
I tako to nekako biva, kad o nekome mislimo, kad se predamo toj čežnji, ona se ostvari ako smo u njoj ustrajni dovoljno da dotakne to drugo biće.
Onaj dan kad si me dotaknuo sve je postalo tako jasno i čisto, kao kad brisači na automobilu obrišu prljavo staklo.
Ti si mene svojom toplinom očistio od svih sumnji, od svih loših ljudi i njihovih namjera.
S tobom sam se osjetila moćnom i snažnom, i šaputao si mi svojim osmijesima, koliko me trebaš.
Tvoji doticaji nisu bili samo fizička jasnoća, oni su samo nadogradili sve ono što se između nas dvoje već odavno rodilo.
I ti si taj čovik od mora, soli, mareta, bure, juga, ti si svo moje vrime i nevrime, i sunce i oblak, toplina i hladnoća, ti si mojih 155 koraka, točno toliko.
Točno toliko.
O tebi sanjam, u sebi te sanjam, u tebi živim i od tebe sebe nadživljujem, zbog tebe sam pomalo drska i odlučna, za tebe pišem stihove,
za tebe pišem tekstove bez početka i bez kraja, jer ne želim da započne ono što kraj nagovještava.
O tebi mi dolaze znakovi, tvoje me ime zapljusne u najbanalnijem trenutku, i ova je ljubav poput hostije čista, zbog tebe ne sumnjam u sebe, jer zbog tvog glasa ja sam još bolja, još luđa, još više svoja.
A ti, ti me takvom voliš, kao što me nikada nijedan muškarac nije volio, i sada znam što ljubav uistinu je, čisto bivanje u tuđoj zjenici oka.
U tvojim očima kestenja.
Znaš li, ha?!
Ma znam da ne znaš, koliko si mi se utkao u niti, koliko te pronalazim u glazbi, lišću, koracima.
Nikada se još nisam osjećala ovako lijepom i zadovoljnom sa sobom u nekome.
Ti me promatraš kao da sam posljednje ali i najveće čudo, a ja te promatram kao sigurnu luku, ovdje, da, ovdje bi se napokon mogla usidriti,
ovdje bi mogla s tobom živjeti bez zapreka, prepreka, ograničenja, jer ti, ti si moj jastuk, jorgan, moja najmanja i najveća bol, moja najneobičnija zamisao,
moja strast i moje ludilo, moj mir, spokoj, moj dom i grob, moj grob...
U tebi i kroz tebe želim umrijeti, umrijeti za sve druge, a za tebe oživjeti i živjeti, zauvijek.


23:57 Komentari (6)




srijeda, 22.11.2023.

Ja sam ovdi, ali sve je ok, sve je ok

Danas sam se prvi put koristila javnim prijevozom od kad sam stigla gori, znam, jedan dio mene me vuče da napišem doma, ali
drugi dio, ne, ne mogu to napisati, ne mogu jer otok i ja smo to, to jedno biće, otok je moj dom,
pa ne zovu me uzalud moji boduli, bodulice, vole oni moju iskrenost, čistoću, moju nepatvorenost i moju želju.
Zašto su me zavolili, kako oni kažu, zato što sam prva koja će uskočiti u svemu, triba li ovo? Daniela je tu! Triba li ono, Daniela je tu!
Zezam ih često, ha : da vam nima vaše purgerice, što bi vi? A? A, onda oni kažu, a nisi ti purgerica ti si naša bodulica, a meni srce bude puno, najpunije!
I nisam pisala o tome, nisam mogla, ne samo zato što sam plakala, a plakala sam u nedilju kad sam stala u trajektu i gledala kako se otišče od obale,
i kad sam nabila sunčane naočale, a suze su same klizile i klizile i klizile, nisu stale, a ja ih nisam niti brisala, samo sam gledala svoj otok i rekla mu, čekaj me, čekaj me, čekaj me!
Koja bol, veća no od ijedne za nekom prošlom, propalom ljubavi!
A zapravo, koja sam ja velika, mala blesavica, pa ožujak je tu, iza ugla, ali, ali, ali...kad nešto ljubiš, kad nečemu pripadaš, pogotovo kad si ovako emotivan, smotan i veliki sanjar, sve ti se to uvijek čini tako grandioznim, ludim, velikim...ah!
Moj mi je otok dao sve, sve što sam ikada u životu željela i tražila, mir, strast, ljubav, tajanstvenost, snagu, spokoj.
Otok mi je izliječio rane, jer me prihvatio cijelu.
I obožavam što svi znaju moje ime, što mi kažu dojdi na kavu, dojdi na ručak, dojdi, dojdi, dojdi.
Obožavam što mi pričaju svoje priče, što me zagrle i što se sa mnom smiju, obožavam što smo svi potrebni jedni drugima i što opstajemo zajedno.
Volim što svi zajedno ispraćamo naše stare kad umru i što postoji ta posebna vrsta dostojanstva.
Volim što je na otoku još uvijek taj običaj da u crkvu vode lijes, pa ga onda uz pjesmu svi isprate, jer, čovječe, pa zar to nije minimum, minimum poštovanja za onim koji je otišao?
Mi u velikom gradu kao da se jedva čekamo otarasiti tog lijesa, tog pogreba te muke, a ovdi, ovdi u ovom miru, kao da svi njeguju nečiji odlazak, svi se okupe, zapivaju, pozdrave, isprate i pojdu svojim kućama, pa onda, onda, pomislim i ja tako želim pojti, jednog dana, ne onako brzinski dobar dan i doviđenja, i meni bi bilo drago i lipo, da mi ljudi dojdu, da mi kažu neku lipu rič, tipa: Daniela je bila svoja, niko ni zna š njon, ali imala je svoje biserje koje bi davala svima, pa čak i svinjama, jer uvik je želila da nahrani osmijehe!
Ja sam ovdi, ali nisam ovdi...ali sve je oke, sve je oke!


23:27 Komentari (5)




utorak, 21.11.2023.

Ptica ljubavi



Još uvijek sam nesigurna u koračanju ovim mojim ''starim'' a novim prostorom, još se moje tijelo navikava na moj vlastiti krevet,
ranije sam vjerovala kako tijelo iznimno dobro pamti, a u biti tijelo se samo izvrsno prilagođava i zaboravlja, odbacuje ono što mu nije po volji.
Obje noći koje sam dosad prespavala u gradu, obilovale su noćnim morama, buđenju usred noći i nekom nemiru.
Znam, još sasvim malo i to će biti zaboravljeno.
Čitavo me vrijeme prate te duboke, smeđe oči i još uvijek osjećam vrelinu dodira njegove ruke, a u kriznim trenucima pustim si snimku našeg razgovora,
i on je oživljen, on se stvori ispred mene kao da je hologram, hologram koji stvara moja mašta, samoj sebi se nasmiješim i shvaćam da sam u tom trenutku glavna ja, nitko nema moć nad snagom moga hira.
Sada se već mogu prisjetiti svakog dijela našeg razgovora, i najmanje pojedinosti, sada, stoga što ga ponovno želim sresti.
Sada jer slijedi iščekivanje.
Zanimljivo, u trenucima kada znamo da nam nešto slijedi, kroz to letimo, plovimo, žurimo, a onda, onda kad se završi,
tragamo za ostacima kojima se trebamo nahraniti, za komadićima kruha koje bi bacili s balkona pticama.
I tako čovjek i sam kao da postane ptica, koja žudi za novim letom, za još jednim krugom, za još jednim zamahom krila...
Žudi biti ptica ljubavi, ljubavna ptica.


22:17 Komentari (11)




subota, 18.11.2023.

Morske oči

Noćas je sva moja nesreća i sreća, veličanstveni tornado, veličanstvena stvarnost od koje se ne može pobjeći,
od ovoga ja ne mogu udaljiti svoje biće, ovo je moja posljednja otočka noć za ovu godinu.
Kako bih mogla jednostavnim riječima dočarati sreću koju osjećam, jer sam sve ove mjesece živjela ovdje, jer me more hranilo, kupalo, oblačilo,
njegovalo, tješilo, moje mi je More bilo poput Majke, a eto sada se moram odvojiti i pojti gori, u kako je Oliver otpiva : šume sjevera!
Netko bi reka, ta je mala dite juga, a ne, ne, ne, nisan...ja san dite Zagreba, hladnoće i nekih predivnih uspomena, dok je moj grad bio grad,
dok sam bila dite, dok su živili moji najbliži, ali s vremenom grad je postao siv, tmuran i težak poput olova, no, ne, grad se i kao takav voli,
nisam ja postala dite mora jer me grad rastužio, o ne! Ja sam dite mora jer sam se zaljubila dok ni progovorila nisam.
No, pustimo te stare štorije, koga to još zanima, noćas je moja posljednja noć i ja sam tako sjetna i tugujem. Tugujem jer neću svako jutro vidit svoje more, neću mu moći prići, dotaknuti ga barem prstom i nasmijati se, jer More je dite poput mene i zato je naša ljubav velika i nepobjediva.
Morska Daniela, Daniela More, i ako bi se ikada moglo vjenčati s Morem, ja bi bila njegova nevista...
Smijeh! Ovo nema nikakvu umjetničku vrijednost, već samo se opraštam s Morem i tugujem, tugujem jer ne znam kako ću preživit zimu bez te modrine, osim što ću je moći vidjeti svakoga dana u ogledalu, u boji svojih očiju! Morskih očiju!


23:57 Komentari (5)

<< Arhiva >>