|
Dočekali smo ju
ti u crnom
ja u tamnijem
dva su koraka nedostajala da ti priđem
da ti ispričam kako već godinama želim ovakvu kišu
u kojoj bih te mogla poljubiti
približiti ti se
taknuti ti lice
dopustiti ti da me stegneš oko struka
a vani lijeva
promatram kroz prozor
sjediš blizu mene
a tako dalekim te ta udaljenost čini
krišom radim fotografije
hrabrim samu sebe da siđem na tvojoj stanici
da ti kažem
povedi me sa sobom
svojoj kući
povedi me
samo me brzo povedi
dok još imam hrabrosti maštati
maštam o tom govoru tebi
maštam i o još mnogim zabranjenim događajima
tvome jeziku na mojoj usni
tvojim prstima u mojoj kosi
tvome mesu na dnu moje dubine
a kiša
pada
pada
pada
nježnost se povećava iz mojih nervoznih koljena
brojim stanice do kraja ove servirane poslastice
točno znam u koju ćeš ući kuću
znam i da smo se sretali noću
ali nikad nismo rekli baš ništa
a osjećam
iz tebe raste naboj što se sudara s mojim
i poput dvije kapi kiše klizimo jedno prema drugom
samo očnim spajanjima
sišao si
pogledao me još jednom kao da me dozivaš
u svoj um
a ja sam tamo i ostala
pa produljila sljedećih par metara
samo jedna jedina autobusna stanica
dalje
dalje
dalje
|