subota, 13.06.2009.

Uloga srca


U jednom trenu sve se sruši, a ti udahneš duboko,znaš da ti bliska osoba boluje od tumora,al ufuraš se u pobjedu.Moraš,ne odustaješ.Kraj ne postoji,ne zapravo,ako sve prepustiš srcu,ali nisi isti,nikad više.Na zlu putu tražiš dobro.


Ona je dio naše krvi, ima iste moje oči, ja njenu izdržljivost, čitav jedan život koji smo zajedno ispunjavale, poput djece koja bojaju bojanke, samo što djeca paze da ne bojaju van rubova, ona i ja smo uvijek činile suprotno. Vodila me u banku, tamo sam upoznala prostorije koje su bile pune papira, olovaka, gumica, koševa za smeće, stolica, uredi su me privlačili, bili su poput malenih kućica u kojoj su boravile osobe, sve je bilo minijaturno, i čekalo je ljude. Čekalo je i nas. Voljeli su me, ti su me stranci tamo voljeli, stajala sam ispred svih i gledala ih ispod oka, sve dok me ona ne bi dozvala, a ja bih ju tada učinila ponosnom, zagrlila bi je jako.

U njenoj sam jakosti ispuštala suze kad bih bila bolesna i prestrašena, ali sam se s njom i borila. Borba koja je uvijek nama značila više od ijedne pobjede, jer smo jačale duh. Njena odricanja i darovi su bili drugačiji no što bih dobivala od ostalih članova obitelji, isprva to nisam razumjela, danas razumijem, sad razumijem. Svaka knjiga je nudila novu priču. Potajno je znala tko ću jednom biti. Danas kad je gledam znam da obje znamo, ali šutimo.

Leži u krevetu, toliko hrabra da ustaje i odlazi u bijelilo, i daje svoju snagu, bori se poput lavice, mene svaki novi dan zaboli jače, dok iščekujemo konačan sud. Vjerujem nam, samo nama, našem osjećaju.
On nas je uvijek doveo kući, spremio u krevet i poveo u budućnost.
Sve sate suza kojima sada ispirem dane, ona ne vidi, tek kad zaspi skrivam se u wc, skupljam koljena i plačem, sav svijet van njene sobe postaje nebitan, nema oblik, nema svrhu, nema sjaj.
Dvadeset i pet godina dugujem njenim odlukama za život, tih dvadeset i pet godina sad raste u njeno biće, poput zamjenske kosti, i daje joj potporu. Smije se,ne zaboravljam. Osjeća.
Trudim se dati joj snagu, koju je ona dala meni.
Izmjenjujemo mjesta kao svih ovih godina.
Čudne smo si, pa drugima.
Njena bijela koža me pokušava uplašiti, ja je dodirujem poput krhke ptice, pa joj čvrsto stegnem ruku, nitko nas neće izbrisati iz ove druge.
Moja je baka meni kćer, a ja njoj majka kad se zaborave uloge života, kad se utone u ulogu srca.








15:14 Komentari (56)

<< Arhiva >>