|
Jutros se sunce proširilo sobom, ima nešto jezivo u tim trenucima buđenja, svijest o tome kako moramo još jednom ići u nešto novo, u konstantan krug.
Ustajem pomalo bezvoljna, ponekad bih voljela prespavati dane,ljude, situacije.
U dvorištu sunce skakuće mojom kosom, raščupana sam, ali mi ne smeta, smijem se, razmišljam kako bi bilo neugodno sresti poznanike, u muškim smeđim sandalama, dugim rukavima i dugoj trenirci, a zbilja prži. Da, zbilja prži, ustala sam prerano, nesvjesno, i iskočila iz svog unutarnjeg vremena.
Pored bakine kuće mirišu maline, dodirujem ih prstima, poput minijaturnih dlakavih oblaka su, prisjećam se prostora koji je u meni predstavljao veličinu, dok sam još bila mala.
A sada, maline zauzimaju sve manji prostor, a ja sve...
Berem maline, ma ima ih jako malo, tek za pola zdjelice, koju će baka staviti na štednjak i učinit će od njih pekmez.
Maleno crveno ubojstvo, grijeh za nepce.
Zaboravljam početak dana, što sam dalja kraju, sve manje se prisjećam onog teškog buđenja.
Maline.
U reklamama izgledaju kompaktnije, u prirodi su tako lomljive, samo malo jači stisak i u ruci imaš kašu, a ne cijeli plod.
Zabavno je biti dijete, još više dijete u odrasloj osobi.
Maštam.
Plovim negdje u dalekoj prošlosti dok sam voljela raditi štrudlu od malina i šljiva. Naravno od ostatka tijesta koje bi mi baka dala, nakon što je napravila ukusne štrudle, nekada tamo, u toj sadašnjosti, i ja bih se pretvarala da sam kuharica i s malenim valerom, razvaljala bih masu i napunila je keljem, malinama ili šljivama.
Voljela sam taj osjećaj kreativnosti.
Baka je davala mnogo, a ja sam uzimala, onako kako djeca znaju, bez zadrške, ne pitajući se, da li je to u redu, da li će time nekom oteti iz usta. Baka je davala više no što je imala.
Danas u ovu subotu, vraćam jedan mali dio njoj.
Priče nisu priče kad su ispričane do kraja, moja postoji u sto smjerova, baš tako karakterizirajući mene.
Subota je, još jedna u nizu, sve bliža bogu.
U malinama je skriven tajni put prema zvijezdama.
|