U smiraj dana,
kad pale se nebeska svjetla
šibat će te otkucaji nemirnih sati
sa staroga tornja.
Letjet će zjena
nošena leptirovim krilom
u razasute kose
maštanja tvojih.
Grlit ćeš strasno,
bezimeno tijelo
budeći nadanja svoja
zaspala negdje duboko.
Pružat ćeš ruke
hladnom sjevernom vjetru
smijući se drhtavim glasom,
liku što ne da ti k sebi.
Zavoljet ćeš jednom i ti,
srce će ludo tući i naići na bezdan
shvatit ćeš i čežnju i tugu
što prijatelj je moj predugo bila.
Znati ćeš jednom,
kad volio budeš
kako je hladne ljubiti usne
i kad lud od straha,
san od sebe tjeraš...
Znati ćeš onda......
kad kazni te ljubav !!
|