Neki loš predosjećaj progonio me danima ali se ništa nije micalo, sve je bilo naizgled normalno... mirno .Kulminacija mog života desila se sinoć, i to baš onako kao sam se oduvijek pribojavala da će završiti,ružnim riječima i uvredama ,naravno jednostrano.
Nekoliko svakodnevnih ružnih riječi za koje mislite da ih voljena usta nikad izreći vama neće,sruše brižno građeni Vaš svijet..... do temelja...
I moj je svijet srušen nakon godina bezuvjetnog davanja i bez ikakve sigurnosti za zajedničko sutra, koji je unaprijed bio osuđen .... borba ..... sama protiv svijeta !!
Danas izgubljeno lutam , tupog, suzama zamagljenog pogleda... prijatelji ...svi žele reći riječ utjehe...nikog mi se ne sluša... .. usta ostaju nijema na svaki ispitivački pogled.
Stihovi u bilježnici zjape nedovršeni, misli se još ne mogu pomiriti da su pokidane sve niti predivnih godina... mojih jedinih sretnih godina...
Sad se samo bojim krenuti naprijed, istinski sama.... tako prokleto sama... slomljena i slaba.
Nema više dječačkog osmjeha na koji sam i u suzama odgovarala smijehom, nema više sigurne ruke koja me džala u mojim padovima. Ne postoji više rame natopljeno mojim suzama, nestalo je krilo koje me je nebrojeno puta zibalo u nemirnim snovima.
Rasprsnula se sreća kao mjehurić sapunice.... bez ikakve krivice,bez povoda..
Sada posoji samo magla u kojoj se ne nazire nikav put, samo još živa sjećanja daju mi snagu da udahnem zrak.... kažu vrijeme liječi........bit će bolje.....zaboravit ćeš.....
zašto to surovo vrijeme nema moć zaborava, nestajanja?
Čemu toliko dugo pamtiti bol koju nam donosi toliko štovani osjećaj?
Ne pitaj zašto šutim
dok grlo mi žuč steže
bez lica je teško biti
a bez srca još i teže
Ljubiti tebe anđele
bilo je kao živjeti dan
do samog raja dovoljan.
Mojoj jedinoj , prvoj i pravoj ljubavi koja nikada neće pročitati ove stihove....
|