Na samom uglu avenije Presidente Lobato I druge ulice kojoj ne znam ni ime, svaki dan sjedi jedan mladic. Prolazim tuda cesto iako mi nije bas na putu. Prolazim da vidim mladica koji nema nista I zivi od milostinje. Uvijek stanem I podam mu dolar ili dva. Cak I ako ga promasim vozeci svoje misli kroz grad, okrenem iducu lijevo I vratim se da mu dam dolar ili mozda dva. Ne pisem ovo iz razloga sto zelim sam sebi ispasti dobar, nego iz sasvim drugog razloga.

No,prije nego objasnim taj razlog, samo da kazem da je taj mladic, svojih ne vise nego tridest godina, kompletno nepokretan od kukova na dolje. Udovi su mu nepokretni, ili bolje receno zakrzljali. Posto se moze kretati samo na rukama, gornji dio tijela, narocito ruke I torzo su izuzetno razvijeni. Duga kosa valovita kosa svezana je u rep. Nisam nikad pitao zbog cega je tako hendikepiran. Nisam to pitao ni sebe ni njega. Ne znam mu cak ni ime. Jednoc sam samo pitao kako se vraca kuci, a on je odgovorio da prijatelj dodje I odveze ga. Ono sto je fascinantno u tom covjeku je njegov osmijeh. Osmijeh koji je uvjek prisutan, osmijeh koji prihvaca zivot kakav je I koji mu se raduje u svem svom obliku. Za njega taj oblik, mozda poprima lice monstruma kad klopi oci prije spavanja, znajuci da ga sutra opet ceka ugao iste dvije ulice I da ce mu udovi ujutro biti isti. No, unatoc tome od njega mozes dobiti onaj iskreni I osobiti osmijeh. Osmijeh bez imalo pretvaranja, osmijeh koji je istinski koji znaci srecu. Osmjeh koji dolazi od izduzenog I veselog lica, sa pomalo koscatim obrazima koji samo naglasuju debele usne kad se razvuku u smijesak. I to je razlog zbog cega pisem.
Sta bi svako od vas radje; da ne mozes platit struju ili da je ne proizvode? Da ne mozes naci jamca ili da nema banke u zemlji? Pitas li nekoga koji ti je najljepsi trentauk u zivotu, taj zastane I razmislja. Pitas li ga koji ti je najgori, odgovor dolazi u sekundi. Zato kad dodje racun za struju, dajte postaru 5 kuna. Nasmijat ce vas njegov izraz lica. A ako zelite da oboje prasnete u smijeh dajte mu 20 kuna. Ionako cete stavit taj racun medju zadnjih par neplacenih.A onda ne ocajavajte, jer ce vas to samo bacit u depresiju. Ako dodje klinac i pita za sladoled, ne spocitavajte mu struju, nego se nasmijite i dajte mu zadnju kunu. Bolje nego da odete u bertiju i zapijete od tuge i ono malo sto je ostalo u budgetu.
Biti ce ravno sedam mjeseci u prosincu, otkada nisam vidio obitelj, a do onda je jos dugo. Cesto lezim u krevetu i razmisljam koliko mi nedostaje obitelj. Ali se smijem, jer se radujem danu kad cu ih opet vidjeti. Sad je tesko, ali pomisao na susret me raduje. A isto tako bih mogao cmizdrit nad samim sobom. I kad nevidis izlaz, nasmij se.

Ako ikad prodjete uglom avenije Lobato I one kojoj ne znam ime, stanite! Podarite dolar I zaradite najiskreniji osmjeh na svijetu. I vidjete cete da se nije citav svijet obrusio samo na vas. A najvaznije vidjet cete da ima vecih muka od vlastite I da ma koliko bili uvjereni, Vas Kriz nije najtezi. Zivot je jedan i takav kakav je, ponaosob. Morete plakat ili se smijat. Sreca ne dolazi kroz htijenja, nego kroz postivanje onog sto imate. Pa bio to i kurcevi cosak ulice.......Aj