Život je kurva.
Ja sam oduvijek bila optimist.
Stvarno sam uvijek na sve gledala pozitivno i nikada me nitko nije uspio baciti u depresiju. Dobro, malo se rastuzim radi necega, zaplačem, ali za 2 sata je sve opet ok.
No ovako kako se sada osjecam, ne mogu opisati.....jebote, nikad mi nije bilo gore.
Stvarno.........
Ne mogu vam reći konkretan razlog, iako bih najradije sve izblebetala bez ikakve jebene cenzure/šifri, ali nemogu radi toga što je ovo prejavno. No probat ću predočiti (koliko mogu):
Zamislite si kako bi vam bilo da osoba za koju mislite da ju poznajete vise od sebe (i koju isto toliko volite) ispadne takvo djubre, ispadne da ju ustvari uopce ne poznajete, da je sve bila samo neka glupa maska ili koji kurac. I jednostavno niste tolko svjesni sranja koje vam je ta osoba napravila jer ju nikako ne možete povezati s osobom koju volite. Mislim da me ne zasluzuje. Ali ne mogu si pomoci...........jucer se sve opet cinilo okej, a danas opet isto sranje....
Neznam zasto, kako. Zasto se bas meni to trebalo dogodit........uvijek sam se trudila biti sto bolja, pogotovo prema toj osobi, toliko sam joj pomogla, izvukla ju iz sranja ma ne mogu ni nabrojat sto sve i toliko toga sam zrtvovala. I kada sve analiziram , FAKAT ne vidim jebeni razlog. :(
Uvijek sam vjerovala da ako mi se tako nesto dogodi da cu nesto napravit i rijesit se toga. Ali ne mogu.
TSTPZIUSBKDPJRSSNZKDID
Neznam........neznam kako cu dalje. :(((((((
Fakat sam u kurcu. Vjerojatno vecina vas nece imat pojma kaj ja brijem, ali neke osobe ce znati.
Ma nije bitno. Ovo pisem samo zato sto se nadam da ce mi biti malo lakse.
Iako sumnjam. Taman kada mislim da je sve savrseno, odjednom se preko noci, ali DOSLOVNO preko noci SVE promijeni. Sva moja idila ode u kurac.
Ah, imala sam savrsen zivot. Stvarno savrsen. Skola mi je stimala, prijatelji, decko , super roditelji, uvijek sam mogla ici van, dobivala sam fakat skoro sve kaj ocu, ali uvijek u granicama normale. Nikada nisam mislila da sam razmažena ili tako nešto. Neznam kako me drugi doživljavaju po tom pitanju, ali ja za sebe tako ne mislim.
I eto, valjda nije u redu da netko ima savršen život, a netko život pun sranja. Pa valjda se to mora neutralizirati. Možda je to odgovor.
Neznam.....
Sada opet lijem jebene suze i nemogu vise. Zelim sve ponovo, zelim sve promijeniti, ali ne mogu. I imam priliku da budem opet sretna. Ali neznam jel mogu. Neznam kaj da radim.....
I prokleta obećanja, obećanja koja su jebeno neispuniva.
Da ti neko ima tolko muda srati, u oči......i to netko za kog mislis da ti NIKAD NIKAD ne bi ništa slično, a kamoli ne TO napravio.
Fakat ponekad tražim smisao života.. smisao loših stvari..
Zašto postoje sranja uopće? Da bi ljudi bili sjebani?
Zašto sve na svijetu fakat nije ružicasto, zašto nije onakvo kakvo sam ja doživljavala prije manje od tjedan dana?
Tako je grozno kada nesto gradis toliko dugo, i taman kad si vec na jebenom vrhu, kad fali jedna kockica da ju dodas u tu famoznu kulu od ljubavi, ta jedna kockica koja bi zagarantirala neki odnos, usavršila neku ljepotu, dostigla potpuni IDELA..netko MORA izvući jednu s dna, jednu koju si stavila prije pun kurac vremena. Na koju si možda već i zaboravila..Mora ju izvuci, i sjebati svee. SVE. Ama baš SVE!
Eto, život je stvarno kurva. Jednostavno ti ne može dopustiti da budeš istinski sretan.
Gdje su ona vremena sreće, zajedništva, jednistva, ma GDJE JE MOJ JEBENO LIJEPI ŽIVOT?
Fali mi to....
da sam nasmijana, sretna..:(
Nikad se nisam našla u ovakvoj situaciji.
Neznam, nemam više snage pričati o ovom. Svakim mi je trenutkom sve gore.
Treba mi neki savjet, neki dobar savjet.
Ali problem je što nitko ne može biti subjektivan osim mene i te osobe koja je opet previše subjektivna.
Stvarno mislim da sam ja za tu osobu bila zadnja koja bi tako nesto zaslužila.
Ali u današnjem izopačenom društvu, NEZNAŠ kome da vjeruješ. Jer ustvari, ne možeš nikome vjerovati.
Eventualno obitelji. Jer ljudi koji nas okružuju, koje obožavamo, koje mislimo da poznajemo i da nam nebi nikada naudili mogu nas TAKO razočarat.
I onda ulice vrve nasmiješenim, "sretnim" ljudima koji imaju bogznakakav zivot....
Svi su lažno sretni.
Hodam nedjeljom ulicom i plačem, e nije bilo čovjeka koji me nije pogledao,
A da sam se smijeslia, to bi svim bilo normalno.
Jer su svi navikli smijati se. Makar iznutra trunuli.
Ljudi su stvarno sjebani. I kad-tad će cijeli ljudski rod otići u kurac.
Nadam se da me onda više neće biti.
Eto, prije nikada nisam imala takva razmisljanja..sad sam sva sugava.
Samo se bojim da me ovo neće uništiti i da više neću moći biti ista osoba.
Ona retardirana, nasmiješena, sretna, vedra Daria.
Ali nadam se da hoću. A znate da kod mene nada uvijek umire posljednja. Kad je uopće ima.
Što u ovoj situaciji baš i nije slučaj.
Ma jooooooooj.
:(
:(
:(
:(
V. te
___________________________________________________________________________
Neva, hvala jos jednom.... I love you....
Bye-bye.
¤Yours, (Love)cat ¤
