In the darkness there is always a bright spot, DEATH!
23.07.2006., nedjelja
23.07.05/23.07.06 - godina dana je prošla otkako sam voljela, a voljena ne bila; davala sve, a primala ništa; nadala se i nadu izgubila...
|
me Napomena: Ovo je pisano u trenutku slabosti i biti će to zadnji post u narednih nekoliko mjeseci... Molba: Nemojte se truditi ovo razumjeti jer ni ja ne razumijem... znam da će ovaj post izazvati nelagodu nekih ljudi, pa neka mi oproste na tome... moram izbaciti to iz sebe...i, još vas molim da ovo više nikad ne spominjete jer okrećem novu stranicu u životu i želim da mi taj pokušaj da volim bude u lijepom sjećanju....Ništa ne pitajte, suzdržite se komentara… Onaj kome pišem valjda će se prepoznati, ako me se još uvijek sjeća… Evo, duboki udah… Prije točno godinu dana je bio najljepši dan u mom životu, za sada… Svi moji snovi su se ostvarili… moje lude, jadne, površne želje… to je bila savršena subota, iako uvijek govorim da savršenstvo ne postoji… Tjedan dana unaprijed sam znala što ću si oduči… Te je divne subote kiša padala… Lijevalo je kao iz kabla… Mislila sam da nema šanse da se razvedri… Ali se nisam prestala nadati… Ona je padala i padala, padala… sve negdje do 5 sati… onda je sunce naviralo iza tamnog oblaka… nasmiješilo se… kao da je znalo da mi je to tada bilo najpotrebnije… čak sam spavala s viklerima… trpjela bol… ali je bilo vrijedno… Kika je išla s menom do grada… Ja u crveno – bijeloj, a ona u rozno – bijeloj kombinaciji… sama sebi sam bila teko lijepa… jedno od rijetkih dana kada to misli...Kao i obično, pravac u vrtić… Vino, kola… Za to živim… Pili smo i smijali se… Ustala sam da mi se sve to lijepo staloži, ali neki bi rađe da mi se to staloži s prednje strane vrtiće… doslovno su me odnijeli tamo… Tada sve što sam htjela ja da se vratim natrag Kiki jer sam mislila da se bu rasfunjila i otišla doma… No, nije bilo tako… Vratili su me, a ja Kiki u zagrljaj… rekla je ako oču da me ostavi s njima, nema problema.. ali samo da rečem… još ne mogu vjerovati kako se cool ponašala… to bi mogla očekivati od svih, ali od nje najmanja… kolko god me je prije ostavila na cjedilu, od Te subote ne više nikad nije iznevjerila… fakat smo se zbližile poslije toga… nikad joj to neću zaboraviti… vratiše se samo ja i On ispred vrtića i jasno sam ga pitala da li zna što radi, da li zna s kim radi, da li će se sutra kajati??? Da, da, ne… Pošto nam je tako dobro bilo, svi su otišli u holly, a ja i On u park… na klupu na kojoj ću danas plakati... za ništa me neće biti briga... mislit ću samo na njegove smeđe oči u kojima se vidio odsjaj zvijezda… usne nježne kao prvi pupoljak na stablu… kosa glatka kao svila… plačem i smijem se… sjećam se sva tri puta dok me pitao koliko sam pijana… malo me zajebavao – malo pita kolko sam pijana, malo kolko sam trijezna… kaj on očekuje da se ja koncentriram na pitanja kada ovako lijepo biće sjedi preda mnom?… Na prvi pogled sam se zaljubila, njegovom se prvom poljupcu predala, srce zauvijek izgubila… da…. Prvi puta sam zaista voljela… u punom smislu te riječi… svaka njegova riječ je za mene bila zakon, svaki dodir nagrada, svaki poljubac bi digao u visine… jednostavno, bilo je prekrasno…. Ne postoje riječi da se to opiše, ni slike da se nacrta, ni čokolada nije slađa od njegovih usana… Ni sama ne znam što sada želim… da budemo skupa? – ne…. Ako bi bili skupa, pošto ja njega nikad ne bi ostavila, on bi mene i tek to onda ne bih preživjela…. Da vratim vrijeme? – bilo bi dobro, ali bi se još uvijek postojao razlog zašto to nije bilo nešto više od «jedne večeri»… da saznam zašto je par dana poslije One subote bilo to što je bilo? – ne, znam dio priče… a i sada da ga pitam, odgovor ne bi bio iskren, a i prošlo je mnogo od tada… to više on ni ne pamti… ali ja da… pamtim svaki njegov pokret, svaku riječ, svaki osmijeh… a i kako ne bi… voljela sam, a voljena ne bila; davala sve, a primala ništa; nadala se i nadu izgubila… s njegovih usana bi i otrov pila...I još ne mogu vjerovati da je prošlo toliko vremena, da sam toliko suza isplakala do sada zbog njega, da sam obijala svako dobro… od tada ne mogu voljeti.. ili ne želim? ne želim da se izgubi ova uspomena… i neće… ništa na ovom svijet ne može oživjeti onaj dio mog, odavno razbijenog, srca koje sam mu dala te noći… plakala sam više od četiri mjeseca svake noći, sanjala samo njega i razbijala glavu kaj je to pošlo po zlu… više od pola godine mi je trebalo da ga u potpunosti prebolim… preboljela sam ga, ali zaboravila ne… niti ću nikad… i da želim, ne mogu… prejako je…Smijem se… ne znam zašto…srce me boli… suze i dalje teku… mislim što će biti nakon kaj On to pročita… kako će me ikad pogledati u oči… ja sam ta koja bi se trebala brinuti… ja sam ta glupača koja je rekla da i drugi mogu prisustvovati našem razgovoru.. to je jedino zbog čega žalim… nije mi žao ni toga kaj sam nagovarala Kiku da laže staroj da u kinu gleda «Wicker Park», ni to što sam se s Tinom posvađala, a sigurno ne žalim ni za mjesecima kojima sam patila jer je bilo vrijedno… uvijek govorim «ne vračaj se natrag», ali zbog njega bi sve promijenila… baš kao što sam long time ago rekla da nikad neću iskreno voljeti osobu za koji nisam sigurna da ona mene fakat voli… ali, sam to prekršila… bilo je prejako… ljubav ne pozna granice, ni obećanja, ni zakone… ljubav je sila, ljubav je moć, ljubav je samo za jednu noć!!! ne znam zašto sada to pišem… toliko je bola u meni… bola neizlječivog… osjećam da ne mogu dalje… da posustajem.. da do kraja umirem… da polako nestaje… da me nema… nema me više… a što je tome razlog?… razlog je moja ljubav… razlog je on.. onaj koji mi je nekoć srce puno života pretvorio u kamen, moj ružičasti pogled na svijet obojio u crno, veselje i smijeh u tugu i jad obratio… više ja nisam ja… već godinu dana… više ništa nije isto… zbog njega se iskaljujem na drugima… sav muški rod đubretima smatram…i meni je već muka od svega toga… od jadovanja.. plakanja… žalovanja… dapre… samoće… njega… ali mi je najviše muka od toga kaj ga još uvijek volim… koliko god da sam sada ljuta na njega, bijesna, razočarana, sve mu opraštam… jer ipak sve lijepo mi se dogodilo s njim… prije godinu dana dala sam mu svoje srce, i iako je slomljeno, nije mi žao zbog tog… dala bi mu još i više.. dala bi mu sve što imam… zbog njega sam u stanju učiniti sve… krasti, ubijati, najbolje prijatelje iznevjeriti… sve… Zbog tebe ću lutati, varati, zbog tebe ću lagati, tuđim se osjećajima igrati, lažno se smijati, lažna obećanja davati… Zbog tebe… Zbog tebe ću ceste sjećanja preskočiti, rijeke i jezera presušiti.. Zbog tebe.. cvijetovima latice kidati, leptirima krila lomiti, i sve godišnja doba u led pretvoriti… Zbog tebe ću život prokockati, ali šta mi to vrijedi kada ću te i dalje neizdrživo voljeti! I kako se sad mogu ljutiti kada mi je napravio ono što ja sada radim drugima… čak bi mu trebala biti zahvalna što mi je rekao u facu istinu da me ne voli i da me ne želi povrijediti… ali da to nije istina saznala sam tak nakon koji 7 mjeseci… i to još ne od njega nego od najboljeg mu frenda koji je ujedno razlog kaj mi nismo bili zajedno… Ali, to je sada prošlost… slatka prošlost za kojom žalim… tada mi je bilo tako lijepo… tada sam još mislila da ima nade za nas… ali sada… sada u njemu vidim samo prijatelja… vidim malog dječaka… dječaka u oklopu od zla, patnja i mržnja koji sjedi sav u suzama i moli da ga se istinski voli, moli za zagrljaj i da mu se kaže da je sada siguran u ovom okrutnom i hladnom svijetu…. Svakim danom sve više i bolje izgrađujem sebe zahvaljujući njemu i našem prijateljstvu iako on toga nije ni svjestan…Poznam ga dosta dugo, ali su se neki događaji trebali desiti da bih shvatila da nije sve kako se čini.. da nije jak kao što drugi misle, da je i on ponekad povrijeđen, i da bi se najradije rasplakao.. ali neće… neće otkrivati svoju pravu stranu jer je razočaran svijetom oko sebe i ljudskim rodom općenito… boji se da ga netko još više ne povrijedi… ali tako tjera dobre prijatelje od sebe.. tako tjera mene od sebe… Sada ne želim ništa više nego da mu mogu biti prijatelj… ali onaj koji će biti uz njega i u dobru i u zlu, raju i paklu… u svemu… drago mi je što je «upoznao onu drugu stranu mene»…. Tamo gdje i ja voli, gdje i ja se smijem, gdje se nadam za bolje sutra, gdje se brinem za nevine… tu stranu svakom danom sve više istiskujem… želim da nestane… jar jedini način da opstaneš je da budeš hladnokrvna egoistična budala…...boli me... sve... sve ovo što pišem... patim... patim jer ne znam kao će to prihvatit ljudi s kojima sam dana bila vani... koji su me bacali u fontanu, koji mu gledali kako trčim centrom grada u grudnjaku, kako traži cipele po parku... :))) ...danas sam bila normala i tko bi rekao da od sama pomisao da je danas 23. da ću me tako raspekmeziti... gledam krv na nozi koju sam zadobila pri padu u fontanu i razmišljam da si žile skratim... ali ja ipak nisam kukavica... nastavit ću dalje... neću se predati... neću zbog ljudi kojima je stalo do mene... koji me smatraju jakom... onom koju nijedan dečko neće navest da plače... evo još malo sms-ova: Slatko, ali otrovno… meko, ali okrutno…hladno, ali zapaljujuće… taj prokleti osjećaj ljubavi… Teško je biti nitko i ništa onome tko je tebi sve, ali život ide dalje i ne pita boli li ili ne! Jednom kad shvatiš da sam te voljela iako sam bila nedorasla balavica – biti će kasno! Jer onda neću imati 14 godina i neću voljeti tebe… Prolaze dan i, sati, mjeseci I moje srce još se liječi. Lijeći od boli, patnje i tuge I ljubavi jedne Nesuđene, ne preboljene, nikad zaboravljene… I na kraju, Ne plači zato što je nešto došlo kraju, veseli se jer je trajalo!!! Ne brinite se za mene, ja ću biti dobro… najgore sam prošla… samo pazite kome ćete srce dati jer dok ga daš moraš biti svjestan da je lijep početak, a tužan kraj… Iskreno, mislila sam da će mi biti veći bed za taj datum, ali za sada mi je samo jedan običan dan.... "It still feels like our first night together Feels like the first kiss and It's gettin' better baby No one can better this I'm still hold on and you're still the one The first time our eyes met it's the same feelin' I get Only feels much stronger and I wanna love ya longer You still turn the fire on So If you're feelin' lonely.. don't You're the only one I'd ever want I only wanna make it good So if I love ya a little more than I should Please forgive me I know not what I do Please forgive me I can't stop lovin' you Don't deny me This pain I'm going through Please forgive me If I need ya like I do Please believe me Every word I say is true Please forgive me I can't stop loving you Still feels like our best times are together Feels like the first touch We're still gettin' closer baby Can't get close enough I'm still holdin' on You're still number one I remember the smell of your skin I remember everything I remember all your moves I remember you I remember the nights ya know I still do One thing I'm sure of Is the way we make love And the one thing I depend on Is for us to stay strong With every word and every breath I'm prayin' That's why I'm sayin'... " |
04.07.2006., utorak
3 dana pivovarijade – bliski susret s plavima i moje sjebano grlo
|
Eh, da se malo i ja javim… nemam previše vremena jer mi je draže biti vani nego viseti na netu… Mali opis ta 3 dana: Petak – Psiho Modo Pop -od koncerta sam vidla samo Bašču i vino -prvi puta od 9 mjeseca sam se zbljuvala; pa kak i ne bi kad sam tolko toga zmešala, a još nisam ništ jela… Subota- Cetinski -ni k od koncerta -upoznala sam siti hukr – pa samo se bacile na posao.. J -nekaj sam se zlajala, ali nadam se dalje to neće proširiti -još sam više alkohola zmešla, ali sada nisam bila ni pijana Nedjelja – Jole -e, tu sam bila na koncertu samo zato jer sam frendici obećala da bumo malo nutra, ali ipak smo bile više vani… -evo male anegdote s plavima Idemo ja i frendica kroz park i čikamo… Ide murjak prema nama… Meni frendica veli nek ugasim čik, ali nisam.. a nije ni ona… Drotar, murjak, policajac il kak već hoćete: Dobro večer Ja i frendica: dobro večer Drotar: Kaj to pušite? Ja se sagnem da mi obližnja lampa osvijetli čik Ja: Ronhil Drotar: A kolko godina imate? Frendica:17 Ja: 16 Policajac: Napunjenih 16 ili 15 i pol Taman posla da bum rekla istinu Ja: napunjenih 16 Drotar: Imate osobnu? Frendica: da, ali ju nemam kod sebe Ja: moja je u izradi Dok sam to rekla, slučajno sam mu pogledala na pločicu na košulji na kojoj mu piše prezime i ime Ja: Nemoj te se uvrijediti, ali mogu vas nekaj pitati? Drotar: pitaj Ja: Imate vi možda sina? Drotar: da Ja: zove se *? Drotar: Ne… Ja: vidla sam prezime pa sam mislila da se vi od * tata Frendica: Gle, fakat, slična prezimena… i njegov stari radi u policiji Drotar: Prezime mi je mrm, a ne mmm Mislim da ti je moj sin malo premali… Ima 5 godina… Ja: uuu… i nasmijem se… Uto dođe drugi drotar, pa smo ja i frendica krenule dalje… Eh, više sreće nego pameti… Inače nas je trebal zapisati jer je prošlo 11, a mi smo maloljetne i još smo pušile… Ali, ja sam se počela ulizivati, skretati s teme, pa nas je čovac pustil… tu večer smo ga još par puta srele… To je bilo to… imam takav sjeban osjećaj… tako sam trula.. da… to je pravi opis mog stanja- trulost… ali, nadam se da će se to uskoro promijeniti.. mora se promijeniti… još me i grlo pere danas… bila sam kod doktorice jučer i imam gnojnu anginu…pijem silapen 1500… koma…jedva gutam vlastitiu slinu…užas… pljujem u čašu, spim 24 sata, grčim se od bola… još mi je danas staroj rođendan pa bum imala punu kuću ljudi…eh, biti će zabavo… Jedva čekam da opet budem ona stara… sada me neće biti jedno vrijeme na netu.. uživajte… |