|
Dnevnik.hr Indeks
female, 27 credits
1234 |
I choose not to choose life. I choose something else.
Srećo - tako retardirana riječ. Zašto bi itko ikoga na taj način oslovio? Svejedno, pitanje je na mjestu. Odgovor je tu negdje, kao i ja; izgubljen između jutarnje pljuge, beskonačne prokrastinacije, njegovih dodira i lupanja glavom o zid. Rekla sam da je zadnje sve ono za što smatram da me čini lošom. Opet sam lagala. Prvo sebi pa tek onda vama. I opet sam pobjegla. Prvo od vas, a onda i od sebe. I sada opet, po tko zna koji put skupljam odbjegle dijelove i pokušavam od njih napraviti smislenu cjelinu. Iz hrpe divljaštva pokušavam izvući malo samokontrole, glad za uspjehom iz gladi za neograničenim hedonizmom, i samo mali osmjeh iz samooptuživačkih pogleda. Zadnja pljuga se pretvorila u jutarnju, jutarnja u nekoliko dnevnih, a sve zajedno u solidan psihodelik. Samoostvarenje. Smisao života. Sreća. Tuga. Promašaji. Propusti. Nije bitno. Ništa od toga nije bitno. A ljubav? Hoću ljubav. Daj mi ljubav. Daj mi dozvolu za samouništenje. Recept je poprilično jednostavan. On me grli i govori mi da sam prekrasna. On voli moje tijelo. On misli da sam fascinantna. On me podsjeća da moram jesti. On je topao i miriše na sigurnost. S njim provodim sate uspravljena u krevetu, uvlačeći dim za dimom, pogleda prikovanog za njegov. Tko prvi trepne, gubitnik! Rijetko kad pobijedim. On skida slojeve moje osobnosti, istražuje ih poput kakvog analitičara. Primjećuje problematične dijelove. Ne forsira otvaranje do granice izdržljivog. Kad budem spremna. Hoću li ikad biti? Vidjela sam oca drugi put u životu nakon 14 godina. Moj otac je loša osoba. |
