|
Dnevnik.hr Indeks
female, 27 credits
1234 |
Sutra.
Danas sam debela. Danas sam ružna. Danas sam neinformirana. Danas sam glupa. Danas sam nesposobna. Danas jedem. Danas povraćam. Danas gutam laksative. Danas živim u kaosu prljavih šalica, neoprane odjeće i razbacanih papira. Danas ne želim nikoga vidjeti. Danas ne želim postojati. Danas sve nade polažem u magično sutra kada ću biti sposobna pokrenuti se i napraviti sve ono što sam trebala učiniti danas. Ili jučer. Ili dan prije toga. Ja bi mogo da mogu.
Ništa od toga, dušo. Glumi dalje, kučko bez samokontrole. Mijin glas odzvanja mojim umom u svakoj sekundi. Prije pola sata sam rekla još jednu bijelu laž svojoj majci i poklopila slušalicu. Otišla sam u wc i previjala se nad školjkom dok mi je kiselina grizla usnu šupljinu. Jer sam zaslužila. Jer sam kučka bez samokontrole. Navlačim ljubičasti ogrtač pokušavajući se ugrijati. Hladno mi je. Jako mi je hladno. Trudim se biti dobra osoba. Volontiram gdje god mogu. Dajem sate i dane svog vremena za ljude koje znam tek nekoliko minuta. Dajem im sve svoje sposobnosti kako bih im olakšala i zauzvrat ne očekujem ništa. Jer ne zaslužujem ništa. Jer sam kučka bez samokontrole. Nisam dobra osoba kako svi vjeruju. Ne želim vrijeme za sebe. Vrijeme za sebe je recept za samouništenje kad si bulimičarka. Glumim dežurnog psihijatra svom ocu koji se nakon dva desetljeća sjetio da ima kćer. Želim mu olakšati koliko god mogu iako je sve što sam od njega dobila poremećaj ličnosti, iznevjerena obećanja i konstantan osjećaj da nikad neću biti dovoljno dobra da bi me primjetio. Nema veze. Bolje nisam zaslužila. Ne želim mu nikad priuštiti osjećaj koji je on usadio duboko u mene. Želim da se osjeća voljenim bar od strane svoje kćeri. Želim da zna da sam mu oprostila, jer je čovjek, a ljudi griješe. I jako se bojim da ću reći nešto krivo i tako ga natjerati da opet nestane. Smiješno, zapravo. Toliko truda i energije oko čovjeka kojeg sam vidjela jednom u životu, prije 14 godina. Dajem dijelove sebe svima kojima su potrebni, u nadi da ću ako dam dovoljno nestati, da me neće biti, i da se više neću mučiti. Srce ocu koji nikad nije bio tu, tijelo kolegi koji nikad neće htjeti ništa više od toga, um svima kojima je potreban. Trudim se sebi ne ostaviti ništa, jer što manje dijelova imam, manje dijelova ću mrziti. I svi se prave da me vole. I svima sam super. I svi me pozdravljaju. I svi mi žele biti blizu. Kao. Najbolja sam kad sam pod utjecajem svih ilegalnih supstanca kojih se mogu dočepati, koje mi se nude na svakom koraku, koje grabim i udišem poput zraka. Ali čak ni tad si nisam dovoljno dobra. Čak ni tad si nisam podnošljiva. Jer sam kučka bez samokontrole. Bulimičarke su debele.
Zadnja dva mjeseca jedem kao manijak, povraćam kao manijak, gutam laksative kao manijak. Svaku večer legnem u krevet uz svečano obećanje da je danas bio zadnji put. Svako jutro se dignem sa grčevima u trbuhu od zloupotrebe laksativa, ali puna nade. Svaki dan se vraćam na istu jebenu mrtvu točku. Oporavak mi je nezamisliv u ovoj situaciji. Pitam se do kad ću ovako? Imam osjećaj da će me tijelo izdati prije nego se um uspije sabrati. Ovo ljeto sam ispovraćala. Ispovraćala sam hranu, alkohol, poglede srednjovječnih muškaraca, novac koji su mi dali, cipele koje sam tim istim novcem kupila... Samopoštovanje? Što je to? Mislila sam da ću biti bolje kad se vratim u Zagreb, kad se maknem iz sredine u kojoj sam se započela uništavati. Mislila sam da ću biti jača. I bila sam, prvih tjedan dana. Sada sam opet na početku. Ili u sredini. Možda ipak na vrhuncu, svog nagona za samouništenjem. Za dvadesetak dana ću navršiti 22 godine. Za dvadesetak dana će Mia proslaviti deveti rođendan. Devet godina, skoro cijelo desetljeće, konstantnih padova, a ja se još uvijek nadam da će biti drukčije. Još uvijek se nadam, iako više ne znam što znači biti funkcionalan. I još uvijek idem u krevet ponavljajući si da je danas bio zadnji put. |
