Je li normalno da te nakon deset godina pogodi munja osjećaja? Da te tresnu gromovi koji su te jednom spalili do pepela? Samo zbog jedne probuđene uspomene. Zbog slučajnog susreta. Godinama ne misliš, ne osjećaš, tek tu i tamo kroz ćakulu na kavi provučeš neku anegdotu koja te siti na njega... Al' bez neke posebne emocije. Udaš se. On se oženi. Život krene dalje. I krene lipo, sritno. I misliš da je to iza tebe. Odnosno... Uopće ni ne misliš!!
I onda ga sretneš, i zapetlja te ka da je prošlo deset minuta, a ne deset godina. Zapetlja ti stomak, misli, sve... Je li normalno to?
Sitiš se njegovog stana, viskija, napola pojedene čokolade. Sitiš se kad ste bili dica prvog poljupca na klupi u parku. Sitiš se da je nosija rozu majicu i da je žvaka žvaku od jagode. Sitiš se mirisa kave sa šlagom.
Kako to? Di je sve to bilo spremljeno i kako je uspilo izać? I zašto je uopće izašlo?
Kako to spremit nazad? Kako ponovo ne mislit na čovika koji je bia uragan tvog života? Kako?
Oznake: prva ljubav, on i ja, kako
< | svibanj, 2019 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Ja san jedna žena. Dalmatinka. Volin puno mislit i govorit, a volin i pisat. Ne znan jel zanimljivo to šta pišen, ali bila bi fešta u mojoj glavi da to ne izbacin negdi.