večer prije gledala sam na random onu epizodu s
večerom kod nan pierce
savage obitelj u gostima kod wannabe antičkih grka
(dvije faze snobovštine) ponirala je sve dublje pred
mojim očima
"ova scena je art" razmišljala sam u intenzivnom susramlju iako sam bila
sama u prostoriji
sutra je taj dan, odlučila sam
kalendarski i osobno :
ne vrijedi čekati
jer neće se dogoditi.
treba izvježbati hrabrost
da se jednostavno zaputiš
s namjerom !
(credo toliko protiv svega kako sam do tada funkcionirala, dakle nenadjebiv razlog da postane apsolutno nužan)
matematički gledano, šanse nisu bile ni približno
50:50, ma niti približno tome da idu imalo u moju
korist, bila sam totalna kamikaza, andre agassi
sam na terenu u nekom divljačkom monologu,
rasipala sam osjećaj dok se nije odbio od sve
što me okružuje i vratio u mene
točno u jednu točku
i jedinu istinu
(nitko ne želi biti poražen ali gore od toga je prešutjeti
mislim da bih poludjela
da prešutim a osjećam
da mora biti izrečeno)
nisam mogla prestati gledati u tu hipnozu od očiju
(nije mi jasna ta nijansa svijetlo smeđe, ja to nikada
prije nisam vidjela) i pastelno
plavu hudicu, ne znam kako je uspio prikupiti za sebe sve te najljepše boje, malo mi je pozlilo
od situacije
kada je izgovorio 'što je točno kod tebe', ruka mi je otišla prema srcu i s dva prsta povlačila majicu dok se u drugoj gužvao papir iz pekare
za koji sam zbog njega umalo prekršila bojkot
ostavila sam mu poklon na stolu i rekla 'izvoli'
(ispratio me sa smiješkom), sjela u auto i plakala u
raskrižjima s rukom preko face
doma nasilno pokušavala zaspati
samo da ne moram podnositi taj uragan
u nastavku epizode, kada je došlo do određenog iznosa
snobovi su postigli konsenzus
pa naravno i
kakav život
razmišljala sam
20:19 - { 0 } Komentiraj
-
On/Off
|
|