bio je mračan dan u rujnu, smjene svjetla i
tame igrale su se sa živcima, jednoga
momenta bili smo car, drugoga grlili
plišane igračke, gdje god sam se okrenula
najpronicljivije rečenice izgovarali su
najbezvezniji likovi
mucina zgrada bila mi je dosta jaka tako
na osami, u big brother kuću ušao je novi
stanar, sprintala sam kroz kvart dok mi se
nije povraćalo, razmišljala i nakon što
odlučim
sve slike sa svih dječjih rođendana
čovječanstva bile su jedan polaroid jedne
osobe, ali ne za skretanje pažnje, opasno
sam pomiješala reference s onime čega
se bojimo, a nije dobro, nego loše ili
nepoznato
stil, muzika, ponašanje precizno
detektirano i skriveno u malu kutiju s
ručkom, ostatak prostora Section 1 za
retardirane, u stvari, zajednički je samo
nadzor, sâm si u svemu i baš je dobro,
voliš sve što te optereti
nismo još umrli nego se ljuljamo na
ljuljačkama i negdje tamo je australija sa
fora zgradama stostruko većim od ovih i
proljeće se ne ponavlja nego ga ima ili
nema konstantno, kao svega što je
nakanilo opstati bez da primjećujemo, pali
smo šezdeset razreda ilegalno, ići ćemo u
zatvor s kriminalcima koji su odrastali bez
razočaranja, nestat će sve pretjeranosti
puno smo razmišljali i sad je ovako i
nema veze. daj mi ruku da vidim nešto,
evo piše, "prostor minimalne štete",
možeš sada reći sve pa odmoriti, vidjeli
smo sve unaprijed, letjelo je što je
trebalo letjeti, ronilo je što je trebalo roniti,
između dana bio je mrak, između ničega
nešto, između stalo svejedno, beskonačni
prostori štete i minimalne štete i stvari
koje rezoniraju i mi koji uvijek ispočetka
odbijamo da smo ovo
odbijamo da smo tu
00:34 - { 0 } Komentiraj
-
On/Off
|
|