imam nešto protiv motiva u startu
da dobijem neki zamah ne bi bilo važno što govorim, a kamo li je li poetično, jer zamah je zamah
ne znam se poetično tješiti; trenutno se uprežem prijevremeno, a prijevremeno uprezanje usmjerava stvari drugačije - možda i bolje - a možda je samo i isključivo nezaslužen pokušaj uklanjanja drugih stvari kojih se želim riješiti
bole me kvadricepsi i gležnjevi i dio kičme ispod vrata između lopatica
sad već danima usustavljujem hendikepe, ali nemati sredstva, ne znati ih, je ono najgore, čak i kad zanemarim motive tu je bezbroj drugih kočnica
čudno nešto, nemam ti ni jedan ziher, ne mogu ga čak ni izmisliti
polja u globalu i nisu tako različita, osim što je jedno bilo ipak malo više moje
sada više ne znam; govoriti stvari, stvari o stvarima, stvari o govorenju, postaje teško skoro kao i sve ostalo
u svemu što se događa i ne događa nemam čak ni poluziher, a to u nekim momentima može biti pogubno
i bude, malo, znam napamet te cikluse, ali možda je tako zamišljeno i ja to onda podnosim jer eto, bolje od toga ne znam
"sve prolazi" može djelovati samo kad to kaže netko tko nisam ja, kome vjerujem, a takvi nisu prisutni
u međuvremenu bezumlje i nejasan smjer
nemam čak ni lijepe opise, samo raščlanjivanje loših mentalnih stanja
i tko zna koliko vremena
tko zna za što
06:23 - { 5 } Komentiraj
-
On/Off
|
|