Prvi je dječak zao. Ma ne izgleda tako, ali ja znam da je (ma zapravo ipak možda nije...). I ne odgovara na prijateljski mail i to me jako ljuti (ili možda rastužuje) iako je prošao tek dan i pol. I ljuti me što živi jako daleko i što ga vjerojatno više nikada neću vidjeti. I to što je sladak, a ne zna ni što znači ta riječ. i ljuti me što postoji njegova slika s ružama za mene koje zapravo nisu za mene. i to što ne pleše.
Drugi dječak zapravo nije dječak jer ima previše godina da bi bio dječak, ali ima ono nešto dječačkog u sebi. Govori malo, ali kad govori radi to sa stisnutim zubima što je baš slatko. I kod njega me ljuti što živi daleko, ali barem lijepo pleše. Laganice pogotovo. I sav je spor i nježan.
Treći dječak je dječak u potpunosti jer se još uvijek muči sa svojim pubertetom i sam sa sobom. I ljuti me što me izluđuje time, a njega to baš ne dira (ili se samo tako pravi). I mrzim kad me blijedo gleda otvorenih usta i kad se pravi da ne sluša.
Četvrti je poseban (kao, u ostalom, i ova predhodna trojica, ali na drugačiji način). On me shvaća, ali je nekako nedokučiv. I nikada ne znam kada je ozbiljan, a kada nije. Ali je drag, jako drag. Prijatelj.
