nije me dosta dugo bilo...
nisam nigdje bila, cijelo vrijeme tu u zagrebu....
monotonija, ništa drugo... čak se ne dešava ni ništa ružno, a ni lijepo tako da je sve ravno.
nisam išla na more, preuređivali smo stan. ne fali mi, ne volim more.
fale mi ljudi.
a uostalom, ne bihmogla dopustiti da pocrnim. ja njegujem svoju aristokratsku put...
prije početka praznika nešto sam se prijetila da ću konstruktivno utrošiti praznike, ali kao i obično ništa od toga.
čitam, da. ali umjesto dostojevskog tu je dylan dog, a umjesto tolstoja komitet 300 i knjige o teorijama zavjere.
učim, naravno, ali ne, nedaj bože, hrvatski nego napamet rečenice iz full metal jacketa i monty pythona.
i tako provodim dane gledajući sve moguće serije na tv-u (postala sam totalni oz-frik, a ni gilmorice ne propuštam ni u kojem slučaju), depresiju, kada se ponekad javi, liječim šopingom novih čajeva (opsesija) i slušanjem gotan projecta i amarcord soundtracka, naravno, kao i obično, gombam se sa glupavim osjećajima i njihovom nedefiniranošću...
tako tipično... ali nema veze... uopće nije tako loše...
monotonija odmara...
