Ne znam da li više volim da ili ne

Osjećam kako se pretvaram
u dim iz tvoje cigarete
kao takav biti prestajem
i u bestežinskom stanju ravnodušnosti
možda malo prepolako nestajem
dok ne postanem ono
što više ne vidiš i ne čuješ
(puno zdravije je kad me ne uvlačiš
nego samo otpuhuješ)

A kad otvoriš prozor
ući će svježi zrak
i mene ovdje više neće biti
osim ako se u pepeljari
ne uspijem u pepelu skriti
(kremirani ostatak ostataka sna
kojeg novo jutro zaboravlja)

I shvatit ćeš tada
bio sam uvijek samo tvoja loša navika
ne baš previše ozbiljna i štetna
(hm, može li ovo proći kao isprika?)

U početku je u njihovoj ljubavi sve bilo idilično, poput ilustracije za dječju slikovnicu. A onda, kao uostalom u svakoj ljubavnoj vezi, došlo je do velikih i malih svađa pa da bi one mogle imati sretan završetak netko je morao popustiti, odnosno pokazati svoju slabost, a taj netko je bio on.

Posljedice tih popuštanja pokazale su se ubrzo, naime, on je postao njezina sjena. Kao takav stalno se vukao po tlu samo da bi joj doticao stopala, a njegove dvije dimenzije nasuprot njezine tri bile su dostojne sažaljenja. A tek boje, ona je uvijek blistala u cijelom spektru, a on je bio gotovo bezbojan.

Činilo se da je on svojim novim statusom bio u potpunosti zadovoljan jer je mogao bez prestanka uživati u njezinoj blizini, a to ga je činilo zaista sretnim pa nije ni primjećivao svoje nedostatke. No njoj je postajalo sve više i više dosadno, dok jednog dana nije primijetila da dosada počinje prekrivati njezinu ljubav. Uplašila se da će joj ljubav potpuno nestati ispod dosade (naime, ona je jako voljela svoju ljubav) pa je stala razmišljati i napokon došla do zaključka da bi se možda dosade mogli riješiti tako da na par tjedana otputuju nekuda daleko.

I tako je u turističkoj agenciji uplatila ljetovanje za dvoje u jednoj zemlji u ekvatorijalnoj Africi. U glavni grad te zemlje stigli su avionom kasno navečer zadnjeg dana proljeća, a ujutro prvog dana ljeta su izašli u grad da upoznaju sve njegove znamenitosti o kojima su čitali u turističkim prospektima. Dan je bio užasno vruć, pa se čak i njoj, koja se inače nikada nije znojila, znoj počeo skupljati na čelu. I baš kad su stigli pred jedinu katoličku crkvu u gradu čije je zvono upravo prepolovljavalo dan, nekoliko joj se velikih kaplji znoja gotovo istovremeno spusti sa čela i klizne preko obrva u oči. Zažmirila je i brzo iz torbice izvukla maramicu da obriše tu, svojim očima neugodnu, tekućinu, a kad je ponovno pogledala oko sebe vidjela je da nigdje nema niti jedne sjene. Ni njega.

(Nešto kao epilog: Zbog tog iznenadnog gubitka ona je bila veoma tužna. Međutim, nije bila žena koja lako odustaje pa ga je po povratku iz Afrike još dugo tražila, no nažalost bezuspješno. Kad je konačno spoznala da ga nikada više neće pronaći rasplakala se i plakala je dugo, dugo. Nakon toga je otišla u kupaonicu oprati oči i lice, pogledala se u ogledalo i shvatila da zapravo nije bilo nikakvog razloga za plač jer je u svojim očima prepoznala onu istu ljubav za koju je bila uvjerena da ju je izgubila njegovim nestankom (odlaskom?). Da, i još joj je u istom tom trenutku iznenada postalo jasno, a to je zapravo i bilo najljepše, da toj ljubavi nije potreban on. A ni itko drugi.)