Tearspell: demon laži

Ja sam pripovjedač.. ili lažov

Ja sam ta ruka koja drži pero. Ja sam taj topli živi glas koji isprepliće riječi. Tihi kronometar koji drži ritam stiha, ritam otkucaj srca.. ne mog nego tvog. To srce ne ispumpava moju krv, nego tvoje suze.. ili dahove tvoga smijeha.. i treptaje djeteta obuzetog pričom.

Ja sam knjižničar. Strpljivi redovnik koji piše povijest ove horde stvorenja zarobljene u ljudsko meso. I prevodilac. Tumač šifre koja se skriva u svakom dahu i svakom jecaju.. u suzama i gutanju sline.. u strašnim slikama koje se beskrajno vrte iza ovih ljudskih kapaka.

Ki mi struji kroz prste i miluje mi usne dahom dok vjerujem u vlastite laži. Kad ja pričam ostali demoni se smire u očima i sjaje.. zaneseni.

Ja sam mir. Red u kaosu. Ja sam poslijednji preživjeli svake bitke.. i ja određujem tko je pobjednik. I pjevam mu hvalospjeve. I riječima zakucavam lijesove poraženih... I uskrsujem ih kad ustreba.

Ja sam dvorska luda. I zbog toga mi je dozvoljeno blatiti svakoga.. od sluge do kralja. I samo rijetko dok se glupiram i žongliram pojmovima i dvosmislenostima u mojim očima ćeš zamjetiti prepredenost. Jer nijedan moj dah i nijedan potez pera nije besmislen.. svaki ima cilj.

I na prvi pogled sam lijep.. od demona vjerojatno najljepši. Moje ruke izgledaju meke i nježne... Ali njihov je dodir suh. Dodir uvenulog lišća.. pergamenta po kojem pišem. Moje usne su hladne.. bljutavi okus tinte.

Slušaj moje priče, ali ne prilazi preblizu, jer oko mene se širi zadah smrti.. truljenje života pred zimu.

Ja sam vampir. I koliko god naizgled odisale životom, sve su priče ustvari mrtve.. nešto ukradeno od života...

... i pretvoreno samo u slova na papiru.



Lutalica: demon samoće

Zarobljenik suprotnosti.. ili dvolični licemjer.

Ratnik bez rata. Borac bez neprijatelja. Znanstvenik bez znanja. Ljubavnik bez ljubavi. Naličje bez lica. Životinja bez čopora.

Pred zoru sam šeta ulicama. Prisvaja si svijet kada nema nikoga da mu ga ospori. I iako sam, uvijek pazi na držanje. Svako vlakno mišića napeto do granice boli. Krupna životinja koja se uvijek prikrada.. hodajući bez šuma.. u lovu na ništa. Bolno svjestan svega. Uvijek na oprezu.

Ki mu se krije u očima.. tanka koprena tame. Njegovo je vrijeme noć. I ako ga zatekne svijetlo dana, u njegovim očima još uvijek sja mjesec.. i njegova duša zavija bezglasno.

U društvu se uvijek drži po strani. Stapa se u sjene u nekom kutu. Toliko skriven da je gotovo uvijek odmah zapažen. I on to želi, želi da znaš da je tu.. da te promatra.. iako je njegov pogled izgubljen negdje daleko. Kada te gleda, gleda kroz tebe. A ipak te vidi, jasnije nego bilo tko drugi. I iz svog skrovišta promatra ljude i ono što jedni drugima rade. I proučava ih: lovinu koju nikada neće loviti.

Ubojica sa savjesti. Prijatelj bez suosjećanja. Spasitelj bez samilosti. Patnik bez želje za spasom.

Nemoj mu prilaziti. Ne pitaj ga što mu je. Jer čudovište će pobjeći. Samo ga ostavi na miru i on će odlutati sam.. razočaran što mu nitko nije prišao... Ali tako je bolje.

Ako ti je stvarno stalo do toga..

Ima samo jedna stvar koju on traži. Samotnjak u viječnoj potrazi za nježnošću. I kada ga nađeš u sjeni, postani sjena. Ne zaboravi da je on životinja.. ne pokušavaj ga natjerati na govor.. ne govori. On ne traži priču.. ni poljubce. Samo prisloni svoj obraz uz njegov, tamo ćeš naći tugu bez suza. Pruži mu najnježniji zagrljaj.. ne očekuj ništa zauzvrat.. jedina toplina koju ti on može dati je bez osjećaja. Jedini osjećaji hladni.

Ipak, ako sve odigraš kako treba, ako poslušaš dovoljno pažljivo i u pravom trenutku, možda ćeš... možda.. čuti ga kako tiho, tiho prede.

Ali što god da radiš.. ne gledaj ga u oči. Nema tamo ničega... osim boli. Ta bol se ne može dijeliti, niti liječiti...

... može samo boljeti jače.