Jedan daleko predugačak blog.. ali nesto me tjera da vam pokažem kuda me to nose moja krila

Pogledam tako ponekad i sam svoje riječi.. i uvijek se iznova iznenadim. Koliko sve to jasno i smisleno izgleda. Koliko osmišljeno. Moji mali privatni labirinti koji će navesti na krivi put sve osim ciljanih. A svi će misliti da su shvatili.

Ne znam jesam li više ponosan ili uplašen time. Ja koji jedini znam iz kakvog kaosa izranjaju. I tako samosvijesno i sa smiješkom prihvaćam sve pohvale na njihov račun.. a ne zaslužujem ih. Ne pišem ja te pjesme i priče. Te pjesme pišu mene.

I iz mraka koji se krije iza mojih očiju, uvijek se iznova čudim kada shvatim da te pjesme nisu posljedica nego uzrok shvaćanja.

Moje vlastite misli su daleko prenepovezane da bi meni samome imale smisla.. kao da pokušavam čitati priču napisanu sitnim slovima na prozore jurećeg vlaka. A ja ih pokušavam uhvatiti i dešifrirati dok me točkovi lome po šinama.

Pitam se: da li je to svima tako?

Osjećam se kao da varam. Ja samo napišem prvih par beznačajnih redaka i 'nešto' preuzme kontrolu i piše dalje. Ja samo otvorim ranu, krv curi sama od sebe.

Iz nekog razloga to me podsjeća na fraktale.. i na matematiku kaosa. Nasumični nizovi brojeva koji slažu tako savršene čiste slike. Iz nizova engrama i asocijacija.. iz naizgled nasumičnih utrka elektrona po moždanim sinapsama.. bez svijesne kontrole.. izranjaju.. rijeći......... slike...... o nemate pojma... mirisi.. zvukovi.. dodiri..

.........i osjećaji..... o bože... osjećaji..........

Lude i nasumične ljubavi.. bezrazložni paralizirajući strahovi.... euforije.. mržnje i bjesovi... tuge i boli.

Pitam se: kako se drugi nose sa svim tim?

I tako u meni vlada taj vječni kaos.. i ja se svakodnevno nosim s njime.. jer on je 'ja'. Ali kako da se nosim sa kaosom u drugima. Ma znam da je sve to već odavno riješeno evolucijom društvenih odnosa, da u svakoj situaciji postoji točno određena reakcija. Ali nešto mi uvijek ne štima u tome. Te igre uloga koje igramo jedni s drugima. Te uhodane prihvatljive laži.. vječno zaobilaženje istine. Samo se zapitajte: kada ste zadnji puta bili stvarno iskreni prema nekome?... ili čak prema sebi samima?

I uvijek pokušavam drugačije.. bolje.. pa tko zna možda i uspijem?!

I uvijek pokušavam natjerati ljude oko sebe da pokušaju drugačije.

I sve češće mi se postavlja pitanje: imam li ja pravo na to? I do koje mjere? Gdje su granice? Moram li se obazirati na 'moral', na 'etičke norme' i u kojoj mjeri? Jesu li te vrijednosti stvarne ili samo naučene? Imamo li mi kao individualne osobe prava uopće preispitivati ih?

Dozvolim si ponekad da zanemarim sve. Sve 'naučeno' i sve 'istine' i 'činjenice'.. povratim taj prokleti plod sa drveta spoznaje i krenem od početka. Rezultati su zastrašujući i neprevodivi u riječi. S druge strane su tako 'common sense' i svakodnevni i sveprisutni.

Ne znam uopće mogu li uopće argumentirati ih. Imam osjećaj da bi mi trebao cijeli život da to samo jednom objasnim.. i jedan cijeli novi jezik.. jedna drugačija karta pojmova. Neki izrazi odgovaraju ali su tako prokleto nedostatni. Kao da pokušavam složiti abecedu: krenem od A dođem do C, ali B je na nekom nerazumljivom jeziku i mogu ga shvatiti ali ne i oblikovati.. opisati.. objasniti.. izreći. I niz se nastavlja.. do kraja.. a iza zadnjeg zavoja.. iza zadnjeg slova.. iza zadnjeg neshvatljivog ugla skriva se Bog.

Da pokušam ovako:
'A' je da svaki čovjek shvaća kroz trpanje stvari u prethodno definirane koncepte. Što je pojedini koncept kompliciraniji to smo skloniji da ga čvršće vežemo u stroge okvire. I odjednom tako komplicirane i različite stvari kao što su ljudska bića trpamo u okvire 'crnac', 'bosanac', 'bogataš', 'žena' i smatramo ih definirane time. Sa apstraktnim pojmovima je još gore, pa se tako oko definicija 'istine', 'ljubavi' ili 'boga' vode ratovi i ljudi svojevoljno završavaju svoje postojanje samo da ne bi morali prihvatiti da netko drugi vidi taj pojam nešto drugačije. Mislim da svatko to shvaća, čak i ako se ne mogu distancirati od takvoga načina razmišljanja. Hajde da ipak pokušamo.

'B' – dakle sad više ne postoje strogo definirani koncepti. Dobro i zlo nestaju.. ljubav i mržnja se ne mogu strogo definirati (a ako i uspijete ustanovit ćete da ništa neće točno odgovarati tim definicijama) pa baj baj i njima. Svaki detalj postaje skonačno kompleksan za definiciju. Da se malo poigram i da vam naslikam što se zbiva: Zamislite pojmove dobra i zla kao dvije točke u prostoru. Naše definicije se zasnivaju na tome kojoj je točki neki pojam bliži, pa povucimo crtu između njih.. beskonačne nijanse sive između crne i bijele. Pa veliki šok: dobro i zlo nisu krajnosti.. postoje stvari i onkraj njih (razvucimo tu dužinu u beskonaćni pravac). Opla, zar smo već stigli do beskonačnosti.. ali tu nije kraj nastavite proces i ubacite osjećaje.. dodatne dimenzija širi taj pravac u plohu.. beskonačno beskonačnosti.. ups (dal pretjerujem? Ni blizu) ma da je bar tako jednostavno.. dodajte treću dimenziju u beskonačnost, pa dodajte boju u sve to, razbijte u beskonačno komada, pokrenite u vremenu i gledajte do vječnosti.. i možda ste uspjeli definirati jedan beskonaćno mali komadić svemira. Definirajte svih beskonačno dijelova na taj način i vratili ste se u rajski vrt, i ispravili iskonski grijeh: 'zabludu'.. pojmovi kao dobro, zlo, ljubav, istina, život postaju tako nevjerojatno maleni da se mogu zanemariti.

'C' – igrajmo se malo boga.. zamislimo otprilike kao bi zgledalo pojmiti sve to.. pa se distancirajmo malo od svega toga i odjednom se sve to stapa u cjelinu.. istina i laž se stapaju u jedno. Zlo postaje dobro (samo korak dalje) i obratno.. ljubav i mržnja su najednom jedno te isto. Jin i Jang stopljeni i pomnoženi sa vječnošću

Grrr.. smeta me što se moram služiti tako mutnim slikama.. u glavi mi je sve to tako jasno.. i opet me vuče prema kaosu.. rastaviti sve na potpune nasumičnosti i onda gledati kako iz njih nasteje apsolutni red... a sve ovo do sada je lagani dio.. sada tek dolaze one neobjašjnive stvari. Kako bolno postajem svijestan istinitosti izjave: „Znam da ništa ne znam“

'D' – prvi neobjašnjivi dio.. primjenite to na svakodnevni život.. prihvatite da je SVE što znate krivo i pokušajte se nositi s time.. pokušajte živjeti s time.. i ostati funkcionalni.. nemoguće? Pa... da. Nemaštoviti će odmah reći da to vodi nihilizmu, potpunoj besmislenosti postojanja... a imam osjećaj da su takvi u većini.. sva sreća pa većina takvih nikada neće izdržati kroz ovaj tekst.

Odgovor koji se meni nameće je očigledno krivi, ali možda manje krivi od ovoga koji je u općoj primjeni danas, a ispravni odgovor će nam biti nedostižan dok i sami ne postanemo Bog.
Odgovor je 'igra'. OK prihvaćam nihilizam.. potpuni besmisao svakog našeg čina na kozmičkoj razini. Nije važno što bilo tko od nas učini, dakle možemo činiti što god nas je volja (sad vidite zašto me strah: puf ode moral i etika).. Nesposobni smo pojmiti Istinu, ono što mi shvaćamo kao istinu je iskrivljeno i karikirano, pa iskrojimo je onda sami.. ne vidim po ćemu bi to bilo gore od ovoga što imamo sad.. ili se previše bojite zvijeri u vama.

.... discontinuity...

Ali zvijeri neće više biti važne.. oni stvarno nefunkcionalni će se sami istrijebiti.. tumor koji jede sam sebe.. Istina, u početku će nastati pakao ali nakon toga će ostati samo oni koji mogu fukcionirati u slobodi.. novi moral nastao iz prirode čovjeka.. izkrenost radi nedostatka potrebe za laganjem.. stvarna funkcionalnost pojedinca koji čini točno ono što je i onoliko koliko je potrebno... funkcionalna anarhija... nadčovjek... povratak u rajski vrt.. novo zlatno doba.. pa barem dok netko opet ne zasere stvar definiranjem općih pravila....

Zašto imam osjećaj da se to već desilo?

Zašto to vidim to u svakom čoviječjem činu.. i djelu.
U svakoj knjizi i u svakom filmu.. počevši od Bibije pa na dalje

Ali svaki puta netko povede.. iskrivi radi osobnog probitka.. ili mu bude nametnuto od onih koji ne žele misliti sami za sebe.. svaki puta se ovakve misli pretvore u zakone koje ljudi prihvaćaju bez razmišljanja.. bez shvaćanja

I svaki puta kada netko dođe u tom procesu do zadnjeg slova i shvati Boga.. Svemogućeg i Sveznajućeg.. svaki puta taj Bog bude antopomorfiran i pretvori se u čovjeka.. u ovom ili onom obliku.. svaki puta se spoznaja pretvori u dogmu, dogma u neznanje, neznanje u oruđe, u laž, u zabludu.

I uvijek iznova ponovo činimo iskonski grijeh i prihvaćamo taj plod spoznaje-zablude i izabiremo ne misliti nego znati.. pa makar i krivo

I tako uzimamo te detalje.. i izoliramo ih da bi ih shvatili i steriliziramo da bi ih objasnili dok su 'čisti' i 'jednostavni'. I samim time uništavamo svaku i najmanju šansu da ćemo jednom shvatiti život.. svemir... Boga... sebe same.

Može li se drugaćije?