Zora duše

srijeda , 18.08.2004.

Usamljen i sam
Na noćnoj straži
Nebo promatram
Gdje sunce traži

Ova duboko plava noć
Ne znam kako da objasnim
Ali uzela mi je svu moć
I učinila me običnim

Tek jedna jutarnja zvijezda
Dala mi je skriven znak
Pred crvenom zorom
Odbjegla iz svoga gnijezda
Osvijetlila malo mrak
Ispunjen mojom morom

Znam zvijezdo da nisi ni znala
Ali dala si mi divan dar
Pa evo da ti kažem hvala
Jer sam bio tako star

I čujem da pjevaju jutarnje ptice
I miriše proljetno cvijeće
I budi se duša da umije lice
U zori i svjetlosti sreće

Puna nade oči otvara
I ispusti bolan krik
Sve je to samo prijevara
Sve je to samo trik

Moja zvijezda iza oblaka bježi
Dala mi je lažan znak
I moji su sati sada još teži
Na istoku sviće mrak

komentiraj (0) * ispiši * #

<< Arhiva >>

<	kolovoz, 2004					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

o demonima koji me proganjaju..
o noćnim morama..
o prokletstvu.. jer sam jednom anđelu slomio srce
... i o crnim krilima

Linkovi

ona druga priča koja je potakla sve ovo.. pa onda još jednom.. moj mali zaklon ispod neba (op. 8 g. kasnije, moja žena i mama mojoj kćeri)

slike iz jednog svijeta koji bi trebao biti savršen ali je osuđen na ljude.. i tek san.. o čovjeku koji grli ogromno srce (op. 8 g. kasnije, dizajn koji sam joj složio davno se raspao, ali blog je još uvijek divan)

prijatelj koji je previše puta zaslužio da uvrstim njegovo ime u svemu što napravim (op 8 g. kasnije, vjenčani kum, nismo razmjenili riječ već 5 godina)

i stranac koji nekom čudnom igrom slučaja drži ogledalo ovom mom skrivenom i smušenom svijetu (odavno mrtav i obrisan blog)

pretraži daemonary

Nedostaje mi...

Na jastuku... Bdim na ponoćnoj straži kao stari posustali ratnik Kom svaki put od riznice neba jedva zapadne mesečev zlatnik... Pod oklopom drhti košuta plaha večno gonjena tamnim obrisima straha Koja strepi i od mirnih obronaka sna... Nedostaje mi naša ljubav, mila... Bez nje se život kruni uzalud... Nedostaješ mi ti, kakva si bila... Nedostajem mi ja... Onako lud... Ja znam da vreme ne voli heroje... I da je svaki hram ukaljalo... Al meni, eto, ništa sem nas dvoje nije valjalo... Kad potražim put u središte sebe, staze bivaju tešnje i tešnje... I skrijem se u zaklon tvog uha kao minđuša od duple trešnje... Al uspevam da jos jednom odolim da prošapućem da te noćas ruski volim... Šta su reči... Kremen što se izliže kad tad... Nedostaje mi naša ljubav, mila... A bez nje ovaj kurjak menja ćud... Nedostaješ mi ti, kakva si bila... Nedostajem mi ja... Onako lud... Ja znam da vreme svemu menja boje... I da je silan sjaj pomračilo... Al meni, eto, ništa sem nas dvoje nije značilo... Ponekad još u moj filcani šešir spustiš osmeh ko čarobni cekin... I tad sam svoj... Jer ma kako me zvali ja sam samo tvoj lični Harlekin... Ponekad još... Suza razmaže tintu... I ko domina padne zid u lavirintu... Tako prosto... Ponekad još stignemo do nas... Nedostaje mi naša ljubav, mila... Bez nje uz moje vene puže stud... Nedostaješ mi ti, kakva si bila... Nedostajem mi ja... Onako lud... Ja znam da vreme uvek uzme svoje... I ne znam što bi nas poštedelo? Al meni, eto, ništa sem nas dvoje nije vredelo...

‹›