Litica, negdje na rubu svijesti. Tek alegorija stvarnosti.. osjećaja nevidljivih oku. Tek da se izoštri naslučena istina. Crni obsidijan. Napuknut tek od najjačih sila. Uglačan do gotovo savrešene glatkoće bosim nogama onih rijetkih koji su otkrili to mjesto.

Uokolo magla. Ljudi kao sijenke, vidljivi, ali bez detalja. Izbjegavaju izići na čistinu jer se boje shvatiti da do tada nisu hodali po ničemu. A osim toga to je tako tamno mjesto. Tek sa čistine vidi se nebo. Milijarde zvijezda, tu i tamo nebom se lijeno razvuče ogromna zapanjujuća munja.. ljudi u magli vide bljesak ali ne shvačaju njegov izvor i značaj.

Vrlo blijedo oko ljudi iz sjena vide se njihovi demoni. Oružja i oklopi kojima se brane jedni od drugih.. u viječnom ratu.

Ovo je moja čistina.

I ja imam demone. Ogromne pse i vukove. Vezani su za mene tankim nitima i štite me. Njihov je ugriz strašan i na mjesečini se presijavaju njihovi čelični zubi. Njihove su oči prazne: beskonačni crni bezdani u kojima se ogleda ogromna tuga.

Moj lik je lik demona.. više nisam čovjek. Moja je koža crna. I crna su moćna krila koja me snažnim zamasima drže iznad litice i rastjeruju maglu.
Podlaktice i potkoljenice prekrivene su gustim krznom. Moji papci tek rijetko uz zvonki udarac dotiču obsidijan. Imam dugu kozju bradu i uvijene rogove. Iz laktova i duž kičme izbijaju koštani šiljci. Tek moje oči odaju mi porijeklo. Blistavo plave. Tužno se smiješe.

Ne nosim oklop. Ne treba mi. Na čistinu ne dolazi nitko osim mene. Tek rijetko pošalju svoje demone u napad.. jer me se boje.
Ni ja neću biti dugo ovdje.. jačam krila za let. Da vidim zvijezde, i saznam odakle dopiru munje.. i što znače.

U sekundi dogodi se previše stvari.

Primjetim da se netko primiče kroz maglu. U prvi mah napnem mišiče i pripremim se za još jednu bitku. Djevojka zastaje uz rub čistine. Njeni demoni u obliku dugih oštrica miruju joj u rukama. Njen oklop izgleda tanak ali čvrst.

Iskorači korak previše i lice joj iz magle izađe u moj svijet. Iluzija nastala maglom nestane na trenutak i ljudskost se sljušti s njenog lica. Njen unutrašnji demon, anđeo se pokaže. Nevjerojatno miran. Nevjerojatno moćan. Stvorenje koje se ne boji nikoga. Koje se ne mora bojati čak ni mene. I anđeo mi se prkosno nasmješi. Moji psi zacvile i krenu me vući prema njoj. I ona se povuče u maglu.. samo korak. I sakrije se njen demonski oblik.. i pojavi se strah.

Završi sekunda.

I krenem prema njoj. Moji psi me vuku. I ona ustukne još korak pred njima. Naredim psima da čekaju i krenem nenaoružan prema njoj. Stoji čvrsto iako joj se ne sviđa moj lik. Boji se da bih ju i ja sam mogao povrijediti. Prilazim joj i smiješim se. Njene oštrice zuje i tresu se i upozoravaju. Njene riječi izlaze kao nove oštrice i nanose mi par laganih rana, upozorenje da nije bespomoćna. Pružam lice i ruke u maglu.. postaju ljudski i na trenutak se pokazuje netko tko odavno nisam bio. Prislanjam grlo i zapešća uz oštrice njenih demona i molim se da će shvatiti gestu. Ponudu mira, prijateljstva. Osjećam kako oštrice drhte.. kako me mrze što im prkosim. Učini mi se da vidim potvrdu.. pristanak. Pođem natrag van iz magle i pozovem ju sa sobom.. ne dobijem odgovor. Zastanem.. vratim se. Opet strah. Dodjem i pomilujem joj oklop. Nježno. Zaljubljeno. I oklop koji bi podnijeo bilo koji udarac napukne. Zavrište njene oštrice.. u trenu mi se nadju na vratu. Njen oklop mi pred očima zaraste i postane još deblji.

Raširim ruke i povučem se.

Malo zadihana okreće se kao da će otići. Ne znajući što bih drugo poćinjem pjevati.. sklapam oči.. stare i zarasle rane opet poćinju krvariti. Kada završim pogledam, vidim da je opet zastala. Na licu joj suze. Moli još. I ja pjevam. I pjesmom ju zovem. Da dođe, da pogleda svijet sa mnom, čist i jasan. Da se ostavi običnih ljudi koji nikada neće izaći iz sjene i tih lažnih ljudskih likova.

Pogledam i ne vidim ju.. pjevam dalje.. zazivam ju. Moji psi reže na sve koji se i pokušaju približiti mojoj čistini, da vide od čega to magla treperi. I pjevam glasnije i zazivam. Krv lipti iz starih rana i suze se slijevaju niz moje lice. Stojim na rubu magle i vidim put kojim je otišla. Borim se da ne pođem za njom. Ja se više nikada ne smijem vratiti u maglu.

..Čežnja i strah da ću za nju opet postati čovjek..
(kao jednom prije za jednu drugu)
nikad više

ali još uvijek stojim na rubu magle

još uvijek za nju pjevam

još ju uvjek zazivam

i molim

da mi pomogne zaliječiti rane

da mi dozvoli da ju štitim

da ju čekam dok joj ojačaju krila

da jednom leti sa mnom

Ili samo da dođe i stane uz rub čistine još malo. Da mogu čuti njen glas i diviti se njenom liku. Da mogu čuti njen smijeh i vidjeti joj suze i da se mogu nadati da će jednog dana opet na trenutak vjetar uzburkati maglu i pomaknuti granice i da ću bar na trenutak opet vidjeti lik anđela koji je skriven u njoj.

Gdje si?
Dođi?
Samo mi daj do znanja da još postojiš..
Da znam da ne pjevam samo sebi.

Molim te