petak, 09.11.2012.
»BOŽJI DAR NAS MORA UVIJEK ČINITI BOLJIMA«
Govori Marija:
»Od ljubavi prema bližnjemu (u koju spada i ljubav prema sebi) prva treba
biti prakticirana ljubav prema bližnjemu. Neka ti to ne izgleda kao igra
riječi. Ljubav se ima prema Bogu i bližnjemu. Ljubav prema bližnjemu
sadrži i ljubav prema sebi. Ali, ako mi sebe ljubimo više nego druge,
nismo više milosrdni. Sebični smo.
I u dopuštenim stvarima moramo biti toliko sveti, da uvijek dajemo prednost potrebama svoga bližnjega. Budite sigurni, djeco, da Bog velikodušnima nadoknađuje sredstvima svoje moći i dobrote. Ta me je sigurnost tjerala u Hebron da pomognem svojoj rođakinji u njezinu stanju. Mojoj pažnji da po ljudsku pomognem, Bog sjedinjuje neslućeni dar nadnaravne pomoći i to u prevelikoj mjeri kako to On običava činiti.
Ja idem donijeti materijalnu pomoć, a Bog posvećuje moju ispravnu nakanu i od nje izvršuje posvećenje ploda Elizabetine utrobe i po tom posvećenju po kojem je Krstitelj bio unaprijed posvećen, olakšava fizičko trpljenje zrele Evine kćeri koja je začela u neuobičajenoj starosti.
Elizabeta, žena neustrašive vjere i povjerljivog predanja u volju Božju,
zaslužuje da shvati otajstvo u meni zatvoreno. Duh joj govori preko razigranosti njezine utrobe. Krstitelj je održao svoj prvi govor u svojstvu Navjestitelja Riječi preko koprena i ograda od vena i mesa što ga odvajaju i ujedno ga sjedinjuju sa svojom svetom roditeljkom.
Njoj nisam zanijekala, njoj koja je dostojna i kojoj se otkriva Svjetlost, da sam Majka Gospodinova. Nijekati to značilo bi zanijekati Bogu slavu koju Mu je bilo pravedno dati, slavu koju sam nosila u sebi i koju sam, ne mogavši je izreći nikome, govorila travama, cvijeću, zvijezdama, suncu, pticama pjevicama i strpljivim ovcama, raspjevanim vodama i zlatnom svjetlu koje me cjelivalo silazeci s neba. Ali moliti se u dvoje mnogo je slađe nego kad same izgovaramo svoju molitvu. Željela sam da sav svijet zna moju sreću, ne radi mene, nego da se sjedini sa mnom da slavi moga Gospodina. Razboritost mi je branila otkriti Zahariji istinu. To bi značilo ići preko Božjeg djelovanja. Pa i ako sam ja bila Njegova Zaručnica i Majka, bijah uvijek njegova službenica i nisam smjela, jer me On preko mjere ljubio, dopustiti, da stupim na Njegovo mjesto i da ga nadvisim u jednoj odluci. Elizabeta u svojoj svetosti razumije i šuti. Jer tko je svet uvijek je popustljiv i ponizan.
Božji dar nas mora uvijek činiti boljima. Što više od Njega primamo, to više moramo davati. Jer što više primamo više je znak da je On u nama i s nama.
I što je više On u nama i s nama, to više moramo nastojati postići njegovu savršenost. Evo zašto ja radim za Elizabetu zapostavljajući svoj posao.
Ne dopuštam da me obuzme strah da neću imati vremena. Bog je gospodar vremena. Tko se uzda u Njega, pa i u običnim stvarima, On proviđa. Sebicnost ne požuruje: nego usporava. Ljubav (dobročinstvo) ne usporava: požuruje !
Koliki mir u kući Elizabetinoj ! Da nisam trebala misliti na Josipa i na ovo, ovo, ovo svoje Djetešce koje je bilo Otkupitelj svijeta, bila bih sretna. Ali već je križ bacao svoju sjenu na moj život i slušala sam glasove Proroka poput posmrtnog zvona ... Zvali su me: Marija. Gorčina bijaše uvijek pomiješana sa slatkoćama što ih je Bog izlijevao u moje srce. I uvijek se povećavala sve do smrti moga Sina.
Ali kad nas Bog zove, Marijo, na sudbinu duša-žrtava za svoju čast, oh !
Slatko je biti smrvljen kao žito pod mlinskim kamenom, da učini od
naše boli kruh koji jača slabe i čini ih sposobnima da postignu Nebo !
Sad je dosta, umorna si i blažena. Počivaj s mojim blagoslovom.«
- 15:10 -
petak, 02.11.2012.
»PREPUSTI MENI ZADATAK DA TE OPRAVDAM PRED ZARUČNIKOM«
Govori Marija:
»Draga kćeri, kad je prestao zanos od kog sam bila puna neizrecive radosti, povratih se zemaljskim osjetima i prva moja misao bila je: Josip. Ta misao, oštra kao ružin trn, probadala mi srce obavijeno ružama Božanske Ljubavi, koja mi od malo prije posta Zaručnikom.
Ja sam sada već ljubila ovog mog svetog i brižnog čuvara. Otkad je htio Bog, po riječi svoga Svećenika, da budem zaručena s Josipom, mogla sam upoznati i cijeniti svetost ovog Pravednika. Vjenčana s njime, osjetila sam da je prestala moja zbunjenost kao siročeta i nisam više žalila za izgubljenim zakloništem u Hramu.
On bijaše blag kao moj preminuli otac. Uz njega sam se osjećala sigurnom kao uz Svećenika. Svako je kolebanje palo i ne samo palo, nego i zaboravljeno, toliko se udaljilo od moga djevičanskog srca, jer sam shvatila da se ne moram uznemiravati nit ičega bojati u odnosu na Josipa. Moje djevičanstvo povjereno Josipu bilo je sigurnije nego što je djetešce u naručju majčinu.
A sada, kako ću mu reći da sam Majka ? Tražila sam riječi da ga obavijestim. Teško traženje. Nisam se htjela hvaliti Božjim darom, a nisam mogla ni na kakav način opravdati svoje materinstvo, a da ne kažem: "Gospodin me je ljubio između sviju žena i mene svoju službenicu učinio svojom Zaručnicom". Obmanjivati ga, skrivajući mu svoje stanje, isto tako nisam htjela.
Ali dok sam molila, Duh kojega sam bila puna reče mi: "Šuti. Prepusti Meni zadatak da te opravdam pred tvojim zaručnikom". Kada ? Kako ? Nisam to tražila. Uvijek sam se pouzdavala u Boga kao što se cvijet povjerava valu koji ga nosi. Vječni me nije nikada ostavio bez svoje pomoci. Njegova me ruka podržavala, štitila, vodila sve dovde. Učinio bi to i sada.
Kćeri moja, kako je lijepa i utješna vjera u našeg Vječnog, Dobrog Boga ! Prima nas na svoje ruke kao kolijevka, nosi nas kao lađa u svijetlu luku Dobra, grije nam srce, tješi nas, hrani nas, daje nam odmor i radost, daje nam svjetlo i vodstvo. Sve je u pouzdanju u Boga i Bog daje sve onome koji se pouzdaje u Njega: daje Sebe samoga.
One sam večeri svoje pouzdanje, pouzdanje stvorenja, dovela do savršenosti. Sada sam to mogla činiti, jer Bog bijaše u meni. Prije sam imala pouzdanje siromašnog stvorenja kakvo bijah. Uvijek jedno ništa, iako sam bila toliko ljubljena da sam bila Bez Ljage. Ali sada sam imala božansko pouzdanje, jer Bog bijaše moj: moj Zaručnik, moj Sin ! Oh ! Radosti ! Biti jedno s Bogom. Ne za moju slavu, nego da ga ljubim u potpunom sjedinjenju, nego da mu mognem reći: "Ti, Ti sam koji si u meni, djeluj svojom božanskom savršenošću, u svemu što ja činim".
Da mi On nije rekao: "Šuti !", možda bih se bila usudila, licem okrenutim prema tlu, reći Josipu: "Duh me je prožeo i u meni je Klica Božja"; i on bi mi vjerovao, jer me je cijenio i jer nije mogao vjerovati, poput svih onih koji nikada ne lažu, da bi drugi lagao. Da, samo da ga ubuduće ne ražalostim, bila bih nadvladala opiranje, da sebi dadem toliku hvalu. Ali pokorih se božanskom naređenju. Od toga trenutka, mjesecima sam osjećala, kako mi prva rana okrvavljuje srce.
Prva bol u mojem pozivu Suotkupiteljice. Prikazala sam je i podnijela, da dadem i vama jedno pravilo života u sličnim trenucima trpljenja, kad budete morali šutjeti pri nekom događaju koji će vas ostaviti u lošem svjetlu kod nekog tko vas ljubi.
Predajte Bogu brigu da štiti vaš dobar glas i vaše osjećajne interese. Zaslužite svetim životom Božju zaštitu i zatim idite sigurno. Pa makar i cijeli svijet bio protiv vas, On će vas braniti kod onoga koji vas ljubi i učinit će da izađe na vidjelo istina.
Odmori se sada, kćeri. I budi uvijek više moja kćerka.«
- 19:00 -
ponedjeljak, 29.10.2012.
NOVA EVA JE NA SVE NAČINE SLUŠALA
Govori Marija:
»Otkada sam shvatila poslanje na koje me Bog zvao bijah ispunjena radošću i u radosti moje se srce otvorilo kao zatvoreni ljiljan i iz njeg se izli ona krv koja posta grudom za Zametak Gospodnji.
Radost biti majkom.
Bila sam posvećena Bogu od najranije dobi, jer mi je svjetlo Svevišnjega bilo osvijetlilo uzrok zla na svijetu i htjela sam, koliko je to bilo u mojoj moći, izbrisati od svoje strane trag Sotone. Ja nisam znala da sam bila bez ljage. Nisam mogla misliti da to jesam. Jer samo to i misliti bila bi preuzetnost i oholost, jer meni rođenoj od ljudskih roditelja, nije bilo dopušteno misliti da sam baš ja bila Izabrana da budem Bezgrješna. Duh Božji me bio poučio o boli Oca radi pokvarenosti Eve, koja je htjela sebe, stvorenje milosti, poniziti na razinu nižeg stvorenja. U meni je bila nakana da ublažim tu bol tako, da svoje tijelo dovedem do anđeoske čistoće čuvajući se netaknutom u mislima, željama i ljudskim dodirima. Samo za Njega moj kucaj ljubavi, samo za Njega moje biće. Ali ako u meni nije bilo tjelesne vrućice, bila je još ipak žrtva što neću biti majkom.
Materinstvo, bez onoga što ga sada ponizuje, bilo je od Oca Stvoritelja udijeljeno također i Evi. Slatko i čisto materinstvo bez težine sjetila ! Ja sam ga iskusila ! Čega se
lišila Eva odričući se ovoga bogatstva ! Više od same besmrtnosti. I neka vam to ne izgleda pretjeranost. Moj Isus, a sa Njime i ja, njegova Majka, bijasmo spoznali slabost smrti. Ja blagu iznemoglost poput onoga koji umoran zaspi, On okrutnu čamotinju onoga koji umire kao osuđenik. I mi smo dakle okusili smrt. Ali materinstvo, bez njemu svojstvenih povreda, iskusila sam jedino ja, nova Eva, da bih mogla reći svijetu na kakvu je milu sudbinu bila pozvana žena da bude majkom bez tjelesne boli. A želja za ovim čistim materinstvom mogla je biti i bila je i u Djevici sasvim Božjoj, jer ono je slava žene.
Ako zatim razmislite u kakvoj je časti bila žena-majka kod Izraelaca, još više možete zamisliti kakvu sam žrtvu bila izvršila posvećujući se na ovo lišenje. Sad je svojoj službenici Vječno Dobri davao ovaj dar ne oduzimajući mi blistavu bjelinu kojom sam se bila odjenula da budem cvijet na njegovu prijestolju. I ja sam klicala zbog toga s dvostrukom radosti da ću biti majkom čovjeka i Majkom Boga.
Radost biti Ona po kojoj se učvršćuje mir između Neba i zemlje.
Oh ! Željeti ovaj mir iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu i znati, da po meni siromašnoj službenici Moćnoga, on dolazi na svijet ! Reći: "Oh ! ljudi, ne plačite više.
Ja nosim u sebi tajnu koja će vas učiniti sretnima. Ne mogu vam je izreći, jer je zapečaćena u meni, u mome srcu, kao što je zatvoren Sin u neokaljanom krilu. Ali već vam ga donosim, ali svakog časa koji prolazi bliži vam je trenutak u koji ćete ga vidjeti i spoznati mu sveto Ime".
Radost što sam učinila sretnim Boga: radost vjernika nad svojim Bogom što je sretan.
Oh ! Oduzeti srcu Božjem gorčinu neposlusnosti Evine ! Oholosti Evine ! Njezine nevjernosti. Moj Isus je protumačio kojim grijehom se okaljao ‘Prvi Par’. Ja sam poništila taj grijeh, ponovivši (čistoću), ali u suprotnom pravcu, da uziđem, etape njezina silaska.
Početak grijeha bio je u neposlušnosti: "Ne jedite od ovog stabla i ne dodirujte ga" bijaše rekao Bog. I čovjek i žena, kraljevi stvorenoga, koji su mogli sve dirati i jesti izuzev onoga, jer Bog je htio da budu niži samo od anđela, nisu vodili računa o toj zabrani.
Stablo: sredstvo da se iskuša poslušnost djece. Što je poslušnost Božjoj zapovjedi ?
To je dobro, jer Bog zapovijeda samo dobro. Što je neposlušnost ? To je zlo, jer stavlja
duh u raspoloženja pobune na kojima Sotona može djelovati.
Eva ide k stablu od kojeg bi došlo njezino dobro da ga je izbjegavala ili njezino zlo ako mu se približi. K njemu ju je povukla djetinjska znatiželja da vidi što bi u sebi imalo naročito, nerazboritost po kojoj joj se učinila nekorisnom zapovijed Božja, budući da je ona bila jaka i čista, kraljica Edena, u kojoj se sve njoj pokorava i u kojem njoj ništa
(i nitko) ne može nanijeti zla. Njezina je preuzetnost upropašćuje. Preuzetnost je već kvasac oholosti.
Na stablu nalazi Zavodnika koji, njezinom neiskustvu, njezinom toliko lijepom djevičanskom neiskustvu, njezi¬nom od nje tako slabo štićenom neiskustvu, pjeva pjesmu laži: "Ti vjeruješ da bi ovdje bilo nešto zla ? Neee. Bog ti je to rekao jer vas želi držati robovima svoje moći. Vjerujete da ste kraljevi ? Niste čak slobodni ni kako je to zvijer. Njoj je dopušteno ljubiti se pravom ljubavlju. Vama ne. Njoj je dopušteno biti stvarateljicom poput Boga. Ona će rađati potomstvo i na svoju radost gledat će kako joj raste obitelj. Vi ne. Vama je zanijekana ova radost. Čemu ste dakle stvoreni kao muž i žena ako morate živjeti na takav način ? Budite bogovi. Ne znate kakva je radost biti dvoje u samo jednom tijelu, od kojeg se stvara treće i mnoga, još više i više ? Ne vjerujte obećanjima Božjim da ćete imati radost nad potomstvom gledajući djecu kako stvaraju nove obitelji, ostavljajući radi njih i oca i majku. Dao vam je lažni život, sjenu života: pravi život je upoznati zakone života. Tada ćete biti slični bogovima i moći ćete reći Bogu: Tebi smo jednaki !'"
I zavodenje je nastavljeno, jer tu nije bilo volje prekinuti ga, nego dapače volja nastaviti ga i upoznati ono što nije bilo od čovjeka. Evo tako zabranjeno stablo posta rasi ljudskoj uistinu smrtonosno, jer s njegovih grana visi plod gorkog znanja koje dolazi od Sotone. I žena posta ženkom i s kvascem sotonskog spoznanja u srcu, ide da pokvari Adama. Ponizivši tako tijelo, iskvarivši dušu, srozavši duh, spoznaše bol i smrt duha lišenog Milosti i tijela lišenog besmrtnosti. I rana Evina rodi trpljenje, koje se neće smiriti dok ne bude nestalo i posljednjeg para na zemlji.
Ja sam u suprotnom pravcu prešla puteve dvaju grješnika. Pokoravala sam se.
Na sve sam načine slušala. Bog je od mene zaiskao da budem djevica. Poslušala sam. Uzljubivši djevičanstvo, koje me je učinilo čistom kakva je bila prva žena prije no što upozna Sotonu, Bog je od mene tražio da budem zaručnica. Poslušala sam, dovodeći ženidbu na onaj stupanj čistoće kakav je bio u misli Božjoj kad je bio stvorio dvoje Prvih. Uvjerena da sam određena na samoću u braku i na prezir od bližnjega zbog svoje svete neplodnosti, sada je Bog od mene tražio da budem Majkom. Poslušala sam. Vjerovala sam da to može biti i da je ta riječ dolazila od Boga, jer se mir razlijevao u meni dok sam to slušala.
Nisam mislila: "To sam zaslužila". Nisam sebi govorila: "Sad će mi se svijet diviti, jer sam slična Bogu stvarajući tijelo Boga". Ne. Poništila sam se u poniznosti. Radost mi je izvirala iz srca poput stručka procvale ruže. Ali se odmah ukrasila oštrim trnjem i ovila svitkom boli poput onih grana koje su ovijene slakom. Bol zbog boli zaručnika: evo stiske u mom radovanju. Bol zbog boli moga Sina: evo trnja u mom radovanju. Eva je htjela uživanje, trijumf, slobodu. Ja prihvatih bol, uništenje, ropstvo. Odrekoh se svog mirnog življenja, poštovanja od zaručnika, svoje vlastite slobode. Za sebe ne zadržah ništa.
Postadoh ‘Službenicom Božjom’ u tijelu, u duši, u duhu, pouzdavši se u Njega ne samo kad se radilo o djevičanskom začeću, nego kad se radilo o obrani moje časti, o tješenju zaručnika, o načinu kako ga dovesti do sublimacije supružnistva i kako od nas učiniti one koji mužu i ženi vraćaju izgubljeno dostojanstvo. Prigrlila sam volju Gospodnju za sebe, za zaručnika, za svoje Stvorenje. Rekoh: "Da" za sve troje, sigurna da Bog neće poreći svoje obećanje da će mi priteći u pomoć u mojoj boli zaručnice koja vidi kako je se grješnom prosuđuje, u boli majke koja vidi da rađajući predaje Sina boli.
"Da" rekoh. Da. I dosta. Taj "da" poništio je Evin "ne" na zapovijed Božju.
"Da", Gospodine, kako Ti hoćeš. Trpjet ću za ono što Ti hoćeš. Da, uvijek da, moj Gospo¬dine, od časa u kojem me tvoja zraka učinila Majkom do časa u kojem si me pozvao k Sebi. Da, uvijek da. Sve glasove tijela, sve strasti duše pod teretom ovog mojeg vječnog da. A poviše, kao na nekom dijamantnom postolju, moj duh kojemu nedostaju krila da poleti Tebi. Podložnost u radosti, podložnost u boli. Ali smiješi se, o Bože !
I budi sretan ! Grijeh je nadvladan. Oduzet je, uništen. On leži pod mojom petom, on je opran u mome plaču, uništen od moje poslušnosti. Iz moga će se krila roditi novo Stablo koje će donijeti Plod koji će spoznati sve zlo, jer će ga prepatiti u Sebi i dat će sve dobro. K ovome će moći doći ljudi i ja ću biti sretna ako od njeg budu ubirali, pa makar i ne mislili da se ono od mene rađa. Samo da se čovjek spasi i da Bog bude ljubljen, nek se s njegovom službenicom čini ono što se čini sa grumenom zemlje iz koje stablo niče: stepenica za uspinjanje«.
Marijo: treba uvijek znati biti stepenicom da bi drugi uzišli k Bogu. Ako nas gaze ne smeta ništa. Samo da uspiju poći Križu. To je novo stablo koje ima plod spoznanja Dobra i Zla, jer govori čovjeku ono što je zlo i ono što je dobro, da zna odabrati i živjeti i da zna u isto vrijeme od sebe učiniti tekućinu za ozdravljenje onih koji su otrovani zlom što su htjeli okusiti. Naše srce pod nogama ljudi samo da broj otkupljenih raste i da Krv moga Isusa ne bude prolivena bez ploda. Evo sudbine službenica Božjih. Ali, zatim zaslužujemo primiti u krilo Hostiju svetu i na podnožju križa, umočenu u njegovu Krv i u naš plač, reći: Evo, o Oče, neokaljane Hostije koju ti prikazujemo za spasenje svijeta. Gledaj nas, o Oče, sjedinjene s Njom i po njezinim neizmjernim zaslugama daj nam svoj hlagoslov".
I ja ti darujem svoje milovanje (i blagoslov): Odmori se, kćeri. Gospodin je s tobom.«
- 22:47 -
nedjelja, 30.09.2012.
»IZNOVA JE GLEDALA ŠTO NJEZIN DUH BIJAŠE VIDIO U BOGU«
Govori Isus:
»Marija se sjećala Boga. Sanjala je o Bogu. Mislila je da sanja. Samo je iznova gledala ono što je njezin duh prije vidio u sjaju Božjeg Neba, u trenutku kad je bila stvorena da bude sjedinjena s tijelom začetim na zemlji. Dijelila je s Bogom, iako na mnogo manji način, kao što je to pravda htjela, jednu od Božjih vlastitosti. Vlastitost da se sjeća, da vidi i da predvidi svojstvom moćne i savršene inteligencije, jer nije bila ranjena od Krivnje.
Čovjek je stvoren na sliku i priliku Božju. Jedna od sličnosti jest u tom da duh ima mogućnost sjećati se, gledati i predviđati. Ovo tumači sposobnost čitati buduće stvari. Sposobnost koja dolazi po volji Božjoj mnogo puta i izravno, drugi put po sjećanju koje se diže kao jutarnje sunce, osvjetljujući određenu točku horizonta od vjekova već viđenu iz krila Božjega. To su tajne odviše visoke da biste ih mogli u potpunosti shvatiti.
Ali razmislite. Ta Najviša Inteligencija, ta Misao koja sve zna, taj Pogled koji sve vidi, koji vas stvara jednim kretom svoje volje i jednim dahom svoje beskrajne ljubavi, čineći vas svojom djecom po porijeklu i svojom djecom po vašem cilju, može li vam možda dati nešto što bi bilo različito od Njega ? Daje vam to u beskrajno malom obimu, jer stvorenje ne bi moglo obuhvatiti Stvoritelja. Ali taj mali dio je savršen i potpun u svojoj neizmjerno maloj količini.
Kakvo li je samo blago inteligencije dao Bog čovjeku, Adamu ! Krivnja ga je umanjila, ali moja ga Žrtva uspostavlja u prijašnje stanje i otvara vam svjetla Inteligencije, njezine rijeke, njezino znanje. Oh ! Uzvišenosti ljudskog duha sjedinjena s Bogom po Milosti, sudionika sposobnosti Božje u spoznanju ! ... Ljudskog duha koji je sjedinjen po Milosti s Bogom.
Drugog načina nema. Neka se toga sjete znatiželjnici za nadljudskim tajnama. Svaka spoznaja koja ne dolazi iz duše u milosti, a nije u milosti onaj koji se protivi Božjem zakonu koji je sasvim jasan u svojim odredbama, može doći samo od Sotone i teško odgovara istini, ukoliko se odnosi na ljudske sadržaje, dok nikada ne odgovara istini ukoliko se odnosi na ono što je nadljudsko, jer đavao je otac laži i odvlači sa sobom svoje pristalice na put lazi. Nema nikakvog drugog načina da se upozna istina do onoga koji dolazi od Boga, koji govori i kaže i doziva u pamet, kao što otac u kući doziva u pamet svome sinu stanovite stvari, kad mu kaže: "Sjećaš li se kad si sa Mnom činio to i to, kad si gledao ovo, slušao ono ? Sjećaš li se kad si na rastanku primio moj poljubac ? Sjećaš li se kad si me vidio prvi puta, sjajno sunce moga lica nad tvojom djevičanskom dušom malo prije stvorenom i još čistom, jer tek što si iz Mene izišla, odmah te je sušica oslabila ? Sjećaš li se kako si shvatio jednim otkucajem ljubavi što je Ljubav ? Koja je tajna našega Bića, Proizlaženja i Postupanja ? I gdje ograničena sposobnost čovjeka u milosti ne dosiže, evo Duha znanja koji govori i poučava.
Ali da se posjeduje Duh, potrebna je Milost. Ali za posjedovati Istinu i Znanje potrebna je Milost. Ali da imaš uza se Oca potrebna je Milost. Šator u kojem Tri Osobe borave, Pomirilište na kojem počiva Vječni i govori ne iz oblaka, nego Otkrivajući svoje Lice vjernome djetetu. Sveci se sjećaju Boga. Riječi što su čuli u Stvarateljskom Umu i koje Dobrota uskrisuje u njihovu srcu, da ih podigne kao orlove u promatranje Istinitog, u poznavanje Vremena.
Marija je bila Puna Milosti. Sva Milost Jedna i Trojstvena bijaše u Njoj. Sva Milost Jedna i Trojstvena pripravljala ju je kao Zaručnicu za Svadbu, kao Ložnicu za Dijete, kao Božansku za njezino Materinstvo i za njezino poslanje. Ona zatvara ciklus proročica Staroga Saveza i otvara ciklus glasnika Božjih u Novom Zavjetu.
Kovčeg istiniti Riječi Božje, gledajući u svoje krilo zauvijek neokaljano, otkrivala je, prstom Božjim ispisane u svojem neokaljanom srcu, riječi vječnog znanja i sjećala se, kao i svi sveci, da ih je već čula kad se rađala sa svojim besmrtnim duhom od Boga Oca Slvoritelja svega što ima život. I ako se nije svega sjećala o svojoj budućoj misiji, to bijaše zato, jer u svakoj ljudskoj savršenosti Bog ostavlja praznine, po zakonu božanske razboritosti što je dobrota i zasluga za stvorenje i prema stvorenju. Druga Eva, Marija, morala si je steći svoj dio zasluge da bude Majka Kristova vjernom i dobrom voljom, što je htio Bog i kod svoga Krista da ga učini Otkupiteljem.
Duh Marijin bijaše na Nebu. Njezina duša i njezino tijelo na zemlji i morali su gaziti zemlju i tijelo da dostignu duh i da ga spoje s Duhom u plodnu zagrljaju.«
- 22:47 -
subota, 29.09.2012.
»RADOSTI MOJA, KAKO ZNAŠ OVE SVETE STVARI ? TKO TI IH GOVORI ?«
Još vidim Anu. Od sinoć je tako vidim: sjedi na početku sjenovite brajde i veze. Obučena je u pješčano-smeđu, vrlo jednostavnu i odriješenu haljinu, možda zbog velike vrućine. Na kraju sjenice vide se kosci kako kose travu. Ali čini se da to nije sijeno prve košnje, jer grožđe se već obojalo zlatom i jedna velika jabuka pokazuje između tamnog lišca svoje plodove, koji upravo poprimaju žuti i crveni sjaj. I zatim žitno se polje sastoji samo od strnjike, a nad njim se njišu mali plameni makovi i strše uspravni i bistri različci, sjajeći se kao zvijezde i plavi kao nebo na istoku.
Od sjenovite brajde približuje se jedna sasvim malena, ali već okretna i samostalna Marija. Njezin kratki korak je siguran i bijele joj se sandalice ne spotiču o kamenčiće. Već se nazire njezin ljupki, malo njišući hod jedne golubice, a sva je u bijelom kao golubičica u svojoj širokoj i do listova dugoj lanenoj haljinici, koja je nabrana oko vrata nebesko-plavom uzicom i s kratkim rukavićima koji dopuštaju da se vide ružičaste i debeljuškaste podlaktice. Sa svojom svilenom i kao med svijetlom kosicom, ne mnogo kovrčastom, ali koja je sva u blagim valovima i na kraju malo zavinuta, s nebeskim očima, lijepim lišcem blago-ružičastim i nasmiješenim, nalik je na anđelića. I vjetrić koji joj prodire kroz široke rukave i na ramenima joj nadimlje lanenu tkaninu, pridonosi da joj dade izgled malog anđela s krilima već spremnim za let.
U ručicama nosi makove i različke i druge cvjetiće koji rastu među žitom, ali ime im ne znam. Hoda i kad je blizu majke, potrči uzviknuvši svečano svojim glasićem i dođe kao grličica u lijetu i zaustavi se na majčinim koljenima, koja su se malo raširila da je prime. Mama odloži svoju radnju na stranu da se mala ne ubode i raširi ruke da je zagrli.
»Mama ! Mama !« - Mala je golubičica sasvim u gnijezdu majčinih koljena, s nožicama na kratkoj travi i lišcem nagnutim na majčino krilo. Vidi se samo blijedo zlato njezine kosice na njeznom zatiljku nad kojim se Ana saginje da ga s ljubavlju poljubi. Zatim grličica podiže glavicu i pruža joj svoje cvjetiće. Sve ih daje mami i o svakom cvijetu reče jednu priču koju je izmislila.
Ovaj tako plav i velik, to je zvijezda, koja je s neba sišla dolje da donese poljubac Gospodinov njezinoj mami. Evo: neka ga poljubi tu, na srce, na srce, taj nebeski cvijetak i osjetit će da miriši po Bogu.
Ovaj drugi, naprotiv, koji je svjetlije plav, kakve su oči tatine, napisao je na listićima da Gospodin taticu vrlo ljubi, jer je dobar.
A ovaj sasvim mali, mali, jedini koji sam našla (a to je potočnica), to je onaj što ga je Gospodin učinio da reče Mariji da je voli.
A ovi crveni, znaš li, mama, što su ? To su komadići Davidove odjeće, umočeni u krv Izraelovih neprijatelja i posijani na poljanama bitki i pobjeda. Iznikli su od tih komadića junačke kraljevske odjeće poderane u borbi za Gospodina.
Medutim ovaj bijeli i ljupki, što se čini da je načinjen od sedam svilenih kaležića i što, pun mirisa, gleda prema nebu i koji se rodio ondje kraj izvora - tata joj ga je ubrao izmedu trnja - načinjen je od odjeće koju je imao kralj Salomon kad je istoga mjeseca, kad je njegova mala unučica bila rođena, pred toliko godina – oh ! koliko ! koliko prije ! - toliko godina prije, kad je u sjaju svoje odjeće, usred mnoštva Izraelaca stupao ispred Kovčega i u Šatoru i kliktao nad oblakom koji se povratio da okruži njegovu slavu i pjevao svečanu pjesmu i molitvu svoje radosti. »Ja želim biti uvijek kao ovaj cvijet i kao mudri kralj želim za vrijeme cijelog svog života pjevati pred Tabernakulom kantik i molitvu» - zaključuju mala usta Marijina.
»Radosti moja ! Kako znaš ove svete stvari ? Tko ti ih govori ? Tvoj otac ?«
»Ne. Ne znam tko bi to bio. Čini mi se da sam ih uvijek znala. Ali možda je to netko koji mi ih govori i koga ja ne vidim. Možda jedan od anđela, koje Bog šalje govoriti ljudima, koji su dobri. Mama, hoćeš li mi još o tome pripovijedati ? ...«
»Oh ! kćeri moja ! Koju pripovijest želis znati ?«
Marija razmišlja, ozbiljna i sabrana, tako da bi bilo vrijedno naslikati je da joj se ovjekovječi izraz. Na djetinjem lišcu odrazuju se sjene njezinih misli: smiješci i uzdisaji, sunčeve zrake i sjene oblaka, dok misli o povijesti Izraela. Zatim izabire: »Opet onu o Gabrijelu koji je govorio Danijelu o obećanom Pomazaniku.«
I sluša zatvorenih očiju, dok ponavlja potiho riječi, koje joj majka govori, da ih se bolje mogne sjećati. Kad Ana završi, ona pita: »Koliko još manjka da dođe Emanuel ?«
»Trideset godina otprilike, ljubljena.«
»Toliko još !« - A ja ću bit u Hramu ... Reci mi, kad bih ja mnogo, mnogo, mnogo molila dan i noć, noć i dan i kad bih, kroz cijeli život, htjela biti samo Božja za tu svrhu, da li bi mi Vječni udijelio milost da prije pošalje Mesiju svome narodu ?«
»To ne znam, draga. Prorok kaže: "Sedamdeset sedmica". Vjerujem da proroštvo ne griješi. Ali Gospodin je tako dobar« - požuri se da nadoda Ana, kad ugleda kako se sjaji suza na zlatnim trepavicama njezina djeteta, »da, ja vjerujem, ako se ti budeš mnogo, mnogo, mnogo molila, On će te uslišiti.«
Smiješak se povrati na lišce što je neznatno uzdignuto prema majci i malo sunčano oko što se probilo izmedu dva lista loze, učini da zablistaju kapljice već minulog plača, kao da bi bile kapljice rose što vise na prenježnim vlatima alpske mahovine.
»I onda ću se ja moliti i bit ću djevica radi toga.«
»Ali znaš li što to znači ?«
»To znači ne poznavati ljubavi čovjekove, nego ljubiti samo Boga. To znači nemati drugih misli osim za Gospodina. Znači ostati djevojčica u tijelu i anđeo u srcu. Znači imati oči samo zato da gledaju Boga, uši da ga slušaju, usta da ga hvale, ruke da mu prinose žrtve, noge da ga se hitro slijedi, a srce i život da se dadu za Njega.«
»Ti blagoslovljena ! Ali onda nećeš nikada imati djece, ti koja toliko ljubiš dječicu i jaganjce i grlicice ... Znaš li ? Jedno djetešce za ženu jest kao bijeli i kovrčasti jaganjac, kao golubica sa svilenim perjem i ustima od korala koje se mogu ljubiti, cjelivati i čuti kako ti se kaže: "Mama".«
»Ništa zato. Ja ću biti Božja. Molit ću se u Hramu. I možda ću jednog dana vidjeti Emanuela. Djevica koja mu mora biti Majka, kako kaže veliki Prorok, mora već biti rođena i mora da je u Hramu ... Ja ću joj biti družica ... i sluškinja. Oh ! da ! Kad bih je mogla upoznati, Božjim svjetlom, htjela bih joj služiti, njoj blaženoj ! I zatim, Ona bi mi donijela Sina, mene bi povela svome Sinu, te bi i Njemu služila. Zamisli, mama !... Služiti Mesiji !! ...« Marija je sva obuzeta tom mišlju koja je uzdiže i ujedno poništava.
S ručicama prekriženim na malom krilu i glavicom malo naprijed pognutom i užarenom od uzbuđenja čini se kao djetinja reprodukcija Navještenja, koje sam vidjela. Zatim nastavi: »Ali hoće li mi dopustiti Kralj Izraelov, Pomazanik Božji, da mu služim ?«
»Što se toga tiče ne sumnjaj. Zar ne kaže Salomon kralj: "Ima sezdeset kraljica i osamdeset inoča, a djevojaka ni broja se ne zna" Vidiš li da će u kraljevskoj palači biti djevičanskih djevojaka bez broja koje će služiti svome Gospodinu.«
»Oh ! vidiš li onda da moram biti djevica ? Moram. Ako On hoće da mu majka bude jedna djevica, to je znak da nadasve voli djevičanstvo. Hoću da me ljubi, mene, svoju službenicu, zbog djevičanstva što će me učiniti malo sličnom njegovoj ljubljenoj Majci ... To hoću ... Htjela bih također biti grješnica, tako velika grješnica, kad se ne bih bojala da ne uvrijedim Gospodina ... Reci mi, mama. Može li se biti grješnik iz ljubavi prema Bogu ?«
»Ali što kažeš, zlato ? - Ne razumijem.«
»Hoću reći: griješiti da mogu biti ljubljena od Boga koji postaje Spasitelj. Spasava se onaj koji je izgubljen. Zar ne ? Ja bih željela biti spašena od Spasitelja da imam njegov pogled ljubavi. Zato bih željela griješiti, ali ne činiti grijeha da ga uvrijedim. Kako me može spasiti, ako nisam u propasti ?«
Ana je zbunjena. Ne zna više što bi odgovorila.
Tad joj dođe Joakim u pomoć. On se približio, hodajući bez buke po travi iza živice od mladih čokota. »On te je unaprijed otkupio, jer zna da ga ljubiš i da hoćeš ljubiti Njega samoga. Zato si ti već otkupljena i možeš biti djevica kako želiš« - reče Joakim.
»Zar doista, oče moj ?« Marija mu se stisne uz koljena i gleda ga jasnim zvijezdama svojih očiju, koje su tako nalik njegovima i tako sretne zbog ove nade koju joj daje otac.
»Doista, ljubavi mala. Gledaj. Ja sam ti upravo donio ovog malog vrapca što je letio, u svom prvom letu, blizu izvora. Mogao sam ga pustiti, ali njegova slaba krila i svilene nožice ne bi imale snage da se podignu za novi let ili da ga zadrže na kliskom mahovinom obraslom kamenu. Pao bi u vodu. Nisam čekao da se to dogodi. Uzeo sam ga i tebi ga dajem. Učini s njim što hoćeš. Činjenica je da je spašen prije nego što je pao u pogibelj. Bog je to isto učinio s tobom. Sad mi reci, Marijo, jesam li ja ljubio vrapca više kad sam ga spasio prije ili bih ga ljubio više da sam ga spasio poslije ?«
»Sada si ga ljubio, jer nisi dopustio da se upropasti hladnom vodom.«
»I Bog je tebe ljubio više, jer te je spasio prije nego što bi sagriješila.«
»I ja ću onda Njega sasvim ljubiti ! Sasvim ! Mali, lijepi vrapčiću, ja sam kao i ti. Gospodin nas je jednako ljubio, jer nas je spasio ... A sada ću te ja othraniti i poslije ću te pustiti da ideš. I ti ćeš pjevati u šumi, a ja u Hramu pohvale Bogu i pjevat ćemo:
"Pošalji, pošalji svoga Obećanog onome koji ga očekuje". Oh ! Oče moj !
Kada ćeš me odvesti u Hram ?«
»Uskoro, biseru moj. A zar ti nije žao ostaviti svoga oca ?«
»Jako ! Ali ti ćeš doći ... i zatim, kad ne bi boljelo, kakva bi to bila žrtva ?«
«A hoćeš li nas se sjećati ?«
»Uvijek. Nakon molitve za Emanuela ja ću moliti za vas. Da vam Bog da radost i
dugi život ... sve do dana kad će On biti Spasitelj. Zatim ću mu reći da vas uzme
i povede u nebeski Jeruzalem. «
Viđenje mi prestaje s Marijom u zagrljaju naručja očeva ...
- 16:31 -
»ZAR SIN NE BI STAVIO NA USTA MAJKE SVOJU MUDROST ?«
Govori Isus:
»Čujem već komentare doktora cjepidlaka: "Kako može jedna djevojčica, što nema još ni tri godine, tako govoriti ? To je pretjeranost." A ne razmišljaju, da me oni prave čudovištem iskrivljujući moje djetinjstvo po činima odrasla.
Inteligencija ne dolazi svima na isti način i u isto vrijeme. Crkva je odredila da je čovjek odgovoran za čine počevši od sedam godina, jer to je dob kad i jedno zaostalo dijete može razlikovati, barem osnovno, dobro i zlo. Ali ima djece koja su mnogo prije sposobna razlikovati, shvaćati i htjeti, s razumom već dovoljno razvijenim. Mala Imelda Lambertini, Ružica Viterbska, Nellie Organ, Nennolina nek vam daju osnov, o mučni doktori, za vjeru da je moja Majka mogla tako misliti i govoriti. Uzeo sam samo četiri imena između tisuća svete djece koja su napunila moje Nebo, nakon što su kroz više ili manje godina mislila kao odrasli na zemlji.
Što je razum ? Božji dar. Bog ga može dakle dati u mjeri u kojoj hoće, kome hoće i kada hoće. Razum je štovise jedna od stvari koje vas čine sličnijima Bogu, Inteligentnom i Razumskom Duhu. Razum i pamet bijahu milosti što ih Bog dade čovjeku u Zemaljskom Raju. I kako li bijahu živi kad Milost bijaše još živa, netaknuta i djelatna u duhu prvog Para !
U knjizi Isusa Bar Siraha stoji: "Svaka mudrost dolazi od Gospodina Boga i bila je uvijek s Njime još prije vjekova". Kakvu li su mudrost mogli imati ljudi da su ostali sinovi Božji ?
Vaše praznine u inteligenciji naravni su plod vašeg propadanja u Milosti i poštenju. Izgubivši Milost, udaljili ste kroz vjekove Mudrost. Kao što se meteor skriva iza kilometarske magle, tako vam ni Mudrost nije više stizala sa svojim čistim bljeskovima, nego kroz magluštine što su ih vaši prijestupi činili sve gušćima.
Zatim je došao Krist i povratio vam Milost, najveći dar Božje ljubavi. Ali, zar vi znate čuvati taj čisti i jasni dragulj ? Ako ga i ne razbijete svojevoljnim grijehom, onečišćujete ga neprestanim manjim grijesima, slabostima, simpatijama prema poroku, da i simpatijama koje, iako nisu prava sprega sa sedmoličnim porokom, ipak su oslabljenje svjetla Milosti i njezina djelovanja. K tome za oslabljenje divnog svjetla inteligencije, što ga je Bog dao Prvima, imate stoljeća i stoljeća pokvarenosti što se pogubno odrazuju na tijelu i duši.
Ali Marija ne bijaše samo Čista, nova Eva iznova stvorena Bogu na radost: bijaše super-Eva, bijaše Remek-djelo Svevišnjega, bijaše Puna Milosti, bijaše Majka Riječi u umu Božjem.
"Izvor Mudrosti je Riječ" - kaže Isus Bar Sirah.
Zar Sin ne bi dakle stavio na usta Majke svoju mudrost ?
Ako su jednom Proroku, koji je morao izgovoriti riječi što mu ih je Riječ, Mudrost, povjeravala da ih reče ljudima, bila očišćena usta gorućim žeravicama, zar neće onda Ljubav svojoj Zaručnici, djetetu, koja je morala nositi Riječ, očistiti i uzdići njezin govor da ne govori više kao dijete i kasnije kao žena, nego samo i uvijek kao nebesko stvorenje stopljeno s velikim svjetlom Božje mudrosti ?
Nije čudo u višoj inteligenciji koja se pokazala u djetinjoj dobi Marijinoj, kao i kasnije kod Mene. Čudo je što je znala Beskrajnu Inteligenciju, što je prebivala u njoj, suzdržati prikladnim činima da ne zapanji mnoštva i da ne probudi pažnju Sotone.
Još ću govoriti o ovom što sve ulazi u to “sjećati se”, što sveti imaju od Boga.
- 16:23 -
nedjelja, 15.04.2012.
RAZAPINJANJE
Razapinjanje
Četiri snažna čovjeka koji, po izgledu, čine mi se Židovi, i kao takvi dostojniji križa od osudenih, sigurno iz iste kategorije bičvalaca, iskaču s jedne staze na stratište. Obučeni su u kratke tunike bez rukava i imaju u rukama čavle, dekice i užeta, koje pokazuju s dosjetkama trojici osudenih. Svjetina se uzbuđuje u okrutnom ludilu.
Satnik Isusu nudi amforu, da pije mješavinu mirišljivog vina što ublažuje bolove. Ali Isus odbija. Dva ga razbojnika naprotiv, piju mnogo. Zatim amforu sa širokim otvorom, otčepljenu, stavljaju pored ogromnog kamena na samom rubu vrha.
Osuđenima nareduju da se svuku. Dva razbojnika to čine bez ikakvog stida. Štoviše, zabavljaju se čineći bestidne čine prema svjetini, a naročito prema svećeničkoj skupini koja je sva u bjelini u svojim lanenim haljinama, i koja se malo pomalo vratila na malu, onu nižu poljanu, služeći se svojom osobinom provlačenja. Svećenicima su se pridružila dva, tri farizeja i drugi siledžije, što ih je mržnja sprijateljila. A vidim i poznate osobe, kao farizeja Dokanu i Jišmaela, prismoznanca Sadoka, Helija iz Kafarnauma ...
Krvnici nude tri krpe osuđenima da ih stave na slabine. I razbojnici ih uzimaju s najužasnijim psovkama. Isus, koji se polako svlači poradi ljute boli, to odbija. Možda misli da će sačuvati kratke gaće koje je imao za vrijeme bičevanja. Ali kad mu je rečeno da i njih skine, On pruži ruku da prosi krpu od krvika za zaštiti svoju nagost. Upravo je Poništeni, dotle, da mora tražiti jednu krpu od zločinaca.
Ali, Marija je to vidjela i skinula je dugu i finu bijelu tkaninu što joj pokriva glavu ispod tamnog plašta u koji je Ona prolila već tolike suze. Uzima je, ne puštajući da joj padne plašt, i daje je Ivanu da je pruži Longinu za Sina. Satnik uzima veo bez prigovora i kad vidi da će se Isus sasvim svući, stojeći okrenut ne prema svjetini nego prema dijelu gdje nema naroda, pokazujući tako svoja leda isprugana modricama i mjehuricima, kako krvare iz otvorenih rana ili iz tamnih krasta, pruža mu majčino platno. I Isus ga prepoznaje. Omota si njime više puta karlicu, učvršćujući ga dobro da ne padne ... I na platno do sada natopljeno suzama, padaju prve kapi krvi, otvorile su se kada se sagibao da skine sandale i da odlozi haljine i krv ponovno počne izbijati.
Sada se Isus okreće prema mnoštvu. I vidi se tako da su i grudi, ruke, noge bile izudarane bičevima. Na visini jetre je ogromna modrica, a ispod lijevog rebranog luka sedam je jasnih izbočenih crta što se završavaju sa sedam razderanih rana što krvare u ljubicastom krugu ... divlji udarac biča u toliko osetljivoj zoni dijafragme. Koljena izranjena od ponovljeni||h padova, započetih odmah nakon hapšenja, a završenih na Kalvariji, crna su od zgusnute krvi i otvorena na čašici, naročito desnoj, u obimnoj krvavoj razderini.
Svjetina mu se ruga kao u zboru: »Oh, ljepotan ! Najljepši od sinova čovječjih ! Kćeri jeruzalemske ti se klanjaju ...«
I intoniraju u tonu psalma: »Dragi je moj bijel i rumen, ističe se među tisućama. Glava je njegova kao zlato čisto, uvojci kao palmine mladice, crne poput gavrana. Oči su njegove kao golubi nad vodom potočnom; zubi su mu kao mlijekom umiveni, u okvir poredani. Obrazi su njegovi kao lijehe mirisnog bilja, kao cvijeće ugodno, usne su mu ljiljani iz kojih smirna teče. Ruke su mu zlatno prstenje puno dragulja, prsa su njegova kao čista bjelokost pokrita safirima. Noge su mu stupovi od mramora na zlatnom podnožju. Stas mu je kao Liban, vitak poput cedra. Govor mu je sladak i sav je od ljupkosti« i smiju se, i urliču: »Gubavac ! Gubavac ! Jesi li, dakle, bludničio s idolom kad te je Bog tako udario ? Nisi li mrmljao protiv svetaca Izraelovih kao Mojsijeva sestra Marija, kada si tako kažnjen ? Oh, oh ! Savršeni ! Jesi li Sin Božji ? Ma, ne ! Pometnuće si Sotonsko ! Barem je on, Mamona, moćan i jak. Ti... si nemodan i odvratan dronjak.«
Razbojnici su privezani na križeve i doneseni na njihovo mjesto, jedan s desne, drugi s lijeve, ovako + + +, u odnosu na mjesto određeno za Isusa.
Urlaju, kunu, proklinju, a naročito kada se križevi prenose u rupe i kad ih tamo treskaju, tarući im na taj način bila konopcima. Njihove su psovke na Boga, na Zakon, na Rimljane, na Židove, upravo paklenske.
Sada je red na Isusa. On se blago spušta na drvo. Ona dva razbojnika bila su toliko buntovna da ni Četiri krvnika nisu bila u stanju da svrše posao, morali su pomagati vojnici i držati ih, da ne bi nogama odbacili mučitelje koji su ih vezivali za zapešća. Ali za Isusa nije potrebna pomoć. Liježe i stavlja glavu tamo gdje mu kažu da je stavi. Otvara ruke kako mu kažu da učini, pruža noge kako mu naređuju. Jedino što se pobrinuo da si dobro namjesti svoj veo.
Sada se njegovo dugačko tijelo, vitko i bijelo, ističe na tamnom drvetu i na žutom tlu. Dva krvnika mu sjedaju na prsa da ga drže nepomičnog. I ja razmišljam kakav pritisak i kakvu je bol morao osjećati pod onim teretom .Treći mu uzima desnu ruku držeći je jednom rukom na prvom dijelu podlaktice, a drugom na kraju prstiju. Četvrti, koji već ima u ruci dugačak čavao zaoštren na četverouglatom struku, koji se završava u okrugloj glavi, širokoj kao veći solad iz prošlih vremena, gleda da li rupa, već načinjena u drvu, odgovara zglobu lakatne kosti bila, podiže čekić i zada prvi udarac.
Isus, koji je imao zatvorene oči, na oštru bol krikne i zgrči se, raskolači oči što plivaju u suzama. Mora da je grozna bol koju osjeća... Čavao prodire kidajući mišiće, vene, živce, lomeći kosti...
Marija odgovara na krik svoga mučenog Stvorenja jecajem koji je skoro kao jadikovka zaklanog janjeta, i sagnu se kao slomljena, držeći glavu među rukama. Isus, da je ne bi mučio, više ne viče. Ali udarci su tu, po planu, oštri, željezo protiv željeza... a kad se pomisli da je ispod živi ud koji ih prima.
Desna ruka je pribijena. Prelazi se na lijevu. Rupa ne odgovara zapešću. Tada uzimaju konopac, vežu njime lijevo zapešće i vuku, vuku dok ne iščašiše zglob, dok ne otkinuše tetive i mišiće, pored toga razderaše i kožu koja je ionako bila isječena uzetima još za hvatanja. I druga ruka mora da trpi, jer je nategnuta po refleksu i oko njenog čavla proširuje se rupa. Sada se dostiže tek početak pešćaja, blizu bila. Mire se sa stanjem i pribijaju gdje mogu, tj. između kažiprsta i drugih prstiju po sredini pešćaja. Ovdje čavao ulazi lakše, ali uz veću bol, jer mora sasjeći važne živce, tako da prsti ostaju nepokretni, dok se ostali prsti desne ruke grče i trzaju, čime pokazuju na njihovu vitalnost. Ali, Isus više ne viče, samo se čuje neki promukli jauk iza jako zatvorenih usana, a suze od užasa boli padaju po zemlji nakon što su pale na drvo.
Sada na red dolaze noge. Nekih dva metra i više od kraja križa, nalazi se mali klin, jedva dovoljan za jednu nogu. Na njega dovode noge da se vidi da li mjera odgovara. I tako je malo prenisko, te noge loše pristaju, protežu ih, uhvativši za gležnjeve Mučenika. Hrapavo drvo križa trlja tako rane, pokreće krunu koja se odmaknu čupajući novu kosu i prijeteći da padne. Jedan mu je krvnik iznova natače na glavu udarcem šake...
Sada, oni koji su sjedili na Isusovim prsima ustaju da se premjeste na koljena, budući da Isus i nesvjesno povlači noge videći kako bliješti na suncu vrlo dugačak čavao, dvostruko duži i dvostruko širi od onoga kojim su pribijali ruke. I pritiskuju oguljena koljena i jadne stučene potkoljenične kosti, dok druga dvojica vrše mnogo težu radnju, tj. pribijaju jednu nogu na drugu, nastojeći da spoje dva zaglavka zastopalja zajedno. Kolikogod pazili i držali noge nepomičnima, gležanj i prste uz klin, podmetnuta se noga ipak izmače zbog vibracije čavla, i moraju čavao skoro ponovno izvaditi15 jer, nakon što je ušao u mekane dijelove, čavao, izbivši, pošto je probio desnu nogu, morao je biti pomaknut malo više, u sredinu. I lupaju, lupaju, lupaju... Čuje se samo okrutno udaranje čekića po glavi čavla, jer sva se Kalvarija pretvorila u napregnute oči i uši da bi uhvatila svaki čin i šum, i u tome uživala. Uz taj surovi zvuk željeza čuje se prigušeni jecaj golubice, promuklo jecanje Marije, koja se sve više saginje na svaki udarac, kao da bi čekić ranjavao Nju, Majku Mučenika. I nije čudo da izgleda kao da je pred slomom od tolike muke. Razapinjanje je užasno. Slično bičevanju po žestokoj boli, ali je okrutnije kada se gleda, jer se vidi kako Čavao nestaje u živom tijelu. Ali je zauzvrat kraće. Dok bičevanje iscrpljuje svojim trajanjem.
Sada vuku križ od rupe, i on odskakuje po neravnu tlu, tresući ubogog Raspetoga. Podižu križ koji dva puta izmiče onima koji ga dižu i prvi put odjednom pade, a drugi put na svoj desni krak, zadajući oštru bol Isusu, jer iznenadni stres pomiče izranjene udove. Ali kad je napokon križ upao u svoju rupu, i prije nego što bijaše učvršćen kamenjem i zemljom, ljulja se u svim pravcima, prouzrokujući neprestano pomicanje jadnog Tijela obješenog na tri čavla. Trpljenje mora biti jezivo.
Sva težina tijela pomakne se prema naprijed i prema dolje, a rupe se proširuju, naročito ona lijeve ruke, i proširuje se rupa na nogama dok krv šiklja jače. I dok krv iz nogu kaplje uzduž prstiju na zemlju i po drvetu križa, krv iz ruku teče po nadlakticama, jer su one više kod bila nego kod pazuha, po sili položaja, i oblijeva rebra silazeći od pazuha prema pojasu. Kruna se, za ljuljanja križa prije nego što je učvršćen, pomaknula, jer je glava udarala natrag, zabijajući odostrag u zatiljak veliki čvor trnja, čime se završava bodljikava kruna, a sad se vraća natrag da se smjesti na čelo i grebe, grebe, nemilosrdno.
Konačno, križ je učvršćen i tu je sad samo patnja od: biti razapet. Podižu i razbojnike koji se, jednom postavljeni okomito, deru kao da im živima deru kožu zbog boli od užeta što im režu zapešća, od čega im ruke postaju crne, s nabreknutim venama kao da su užeta. Isus šuti. Svjetina, međutim, više ne šuti. Nego, naravno, započinje paklenu graju.
Sada vrhunac Golgote ima svoj trofej i svoju počasnu stražu. Na najvišem dijelu (strana A) Isusov križ. Na strani B i C druga dva.
Pola satnije vojnika u stanju pripravnosti unaokolo vrha, unutar ovog kruga naoružanih desetorica, prisiljenih da se slegnu, a koji bacaju kocke na haljine osudenih. Uspravan, na nogama između Isusova kriza i onog desnog, Longin. I izgleda da drži počasnu stražu Kralju Mučeniku. Druga polovina satnije, odmara se, pod komandom Longinova pomoćnika, a nalazi se na stazi slijeva, na nižoj maloj poljani, u očekivanju da bude upotrebljena ako zatreba. Kod vojnika je skoro potpuna nezainteresiranost. Samo poneki kad-tad pogleda razapete. Longin, međutim, promatra sve sa zanimanjem i pažljivo, uspoređuje i prosuđuje. Uspoređuje razapete, naročito Krista i gledatelje. Njegovo prodorno oko ne gubi nijedne pojedinosti. A da bi bolje vidio brani se rukom od sunca, jer mora biti da mu je sunce dojadilo.
Ali, doista, sunce i jest neobično - žućkasto-crvene boje kao od pozara. A zatim, izgleda da se požar odjednom gasi zbog jednog velikog oblaka, koji kao da je od pakline, koji se diže tamo iza judejskih gorskih lanaca i koji brzo leti prema nebu, nestajući iza ostalih brda. I kada se sunce opet pojavi, tako je živo, da ga oko teško podnosi. Promatrajući tako, spazi Mariju, upravo ispod strmine, kako uzdignutim bolnim licem gleda prema Sinu. Poziva jednog od vojnika koji se kockaju i kaže mu:
»Ako Majka hoće da se uspne sa sinom koji je prati, neka dođe. Štiti je i pomozi joj.«
I Marija s Ivanom, kojeg Longin smatra »sinom«, ulazi po stepenicama uklesanim u sedrastoj stijeni, mislim, i prolazi kroz red vojnika idući do podnožja križa, ali malo odmaknuta da bude viđena i da vidi svog Isusa. Svjetina joj odmah nazdravlja najsramotnijim uvredama. Izjednačujući je u psovkama sa Sinom. Ali Ona, dršćućim i blijedim usnama nastoji samo da ga utješi s bolnim osmijehom na kojem se suše suze što ih nikakva snaga volje ne uspijeva zadržati u očima.
Mnoštvo, počevši od svećenika, pismoznanaca, farizeja, saduceja, herodovaca i sličnih, nastoje sebi priuštiti zabavu vrteći se unaokolo, penjući se strmom stazom, prolazeći uzduž krajnje uzvišice i silazeći drugim putem ili obratno. I dok prolaze ispod vrha po drugoj poljani, ne propuštaju ponuditi svoje bogohulne riječi u počast Umirućem. Sva ružnoća, krvoločnost, mržnja i bezumlje što su ih ljudi kadri učiniti svojim jezikom, obilno bivaju posvjedočeni ovim paklenskim ustima. Najbjesniji su članovi Hrama, a njima pomažu farizeji: »Pa, dakle ? Spasitelju ljudskog roda, zašto se ne spasavaš"? Zar te je napustio tvoj kralj Belzebub ? Odrekao te se ?« - deru se svećenici.
A jedna rulja židova: »Ti koji si pred samih pet dana, pomoću demona, učinio da ti Otac reče ... ah, ah, ah ! da će te proslaviti, kako to da ga ne podsjetiš da održi svoje obećanje ?« A tri farizeja: »Hulitelj ! Spasavao je druge, govoraše, pomoću Božjom ! A ne uspijeva spasiti sam sebe ! Hoćeš da ti se vjeruje ? E, pa onda učini čudo ! Ne možeg više, eh ? Sada su ti ruke pribijene i gol si.« A saduceji i herodovci vojnicima: »Pazite na čarolije, vi koji ste uzeli njegove haljine ! Unutra ima pakleni znak !«
Mnoštvo u zboru: »Siđi s križa pa ćemo ti vjerovati. Ti koji razaraš Hram ... Ludo ! ... Gledaj ga, slavni i sveti Hram Izraela. Nedodirljiv je, o oskvrnitelju ! A Ti umireš.«
Drugi svećenici: »Hulitelju ! Zar si ti Sin Božji ? Pa siđi odatle, onda. Ošini nas gromom, ako si Bog. Ne bojimo te se i pljujemo na Tebe.«
Drugi koji prolaze i klimaju glavom: »Zna samo plakati. Spasi se ako je istina da si Izabrani !«
Vojnici: »Pa, spasi se, dakle ! Pretvori u prah ovaj ološ nad ološem ! Da ! Vi ste ološ carstva, židovski nitkovi. Učini to ! Rim će te staviti na Kapitol i klanjati de ti se kao božanstvu !« Svećenici s onom koji im kumuju: »Bile su slađe ruke žena od krakova križa, zar ne ? Ali gledaj: već su tamo spremna da prime tvoj ... (i kazu besramni izraz). Imaš tu cijeli Jeruzalem za djevera (provodadziju).« I zvižde kao kočijaši. Drugi bacaju kamenje: »Promijeni ih u kruh, Ti, umnožavatelju kruha !« Drugi, oponašajući 'hosana' Cvjetne nedjelje, bacaju grane i viču: »Proklet onaj koji dolazi u ime Demona ! Prokleto njegovo kraljevstvo ! Slava Sionu, koji ga otkida od živih !«
Jedan farizej postavlja se ispred križa i pokazuje pesnicu, čineći rogobe i kaže: »"Povjeravam te Bogu" ne reče li tako ? Sada te Bog Sinaja priprema za vječni oganj. Zašto ne zove Jonu da ti učini dobru uslugu ?« Jedan drugi: “ne upropašćuj križ udarcima svoje glave. Treba poslužiti i tvojim sljedbenicima. Cijela jedna legija njih umrijet će na tvom drvetu, to ti se kunem Jahvom. A kao prvog staviti ću na nj Lazara. Vidjet ćemo da li ćeš ga, sada, izbaviti od smrti.« »Da ! Da ! Hajdemo k Lazaru. Pribijmo ga s druge strane križa« i papagajski oponašaju Isusa govoreći polagano: »Lazare, prijatelju moj, izađi van ! Razvežite ga i pustite ga neka ide.«
»Ne ! Govorio je Marti i Mariji, svojim ženama: "Ja sam Uskrsnuće i Život." Ah! Ah! Ah! Uskrsnuće ne zna otpraviti smrt natrag, a Život umire !« »Eno tamo Marije s Martom.
Pitajmo ih gdje je Lazar i hajdemo ga potražiti.« I pođu naprijed, prema ženama, tražeći drsko: »Gdje je Lazar ? U palači ?« A Marija Magdalena, dok se ostale prestrašene sklanjaju iza pastira, izađe naprijed, pronašavši u svojoj boli staru srčanost iz vremena grijeha, i kaze: »Idite. Naći ćete u palači rimske vojnike i 500 naoružanih s mojih zemalja, koji će vas uškopiti kao stare jarce određene za hranu robova kod mlinskih kamenova.« »Bezobraznice ! Zar tako govoriš svećenicima ?« »Svetogrdnici ! Rugobe ! Prokleti !
Okrenite se ! Za leđima su vam, ja ih vidim, jezici paklenih plamenova.« Kukavice se okreću, doista ustrašeni, toliko je sigurna Marijina tvrdnja, ali ako nemaju plamenove za ledima, imaju na slabinama vrlo dobro zagiljene rimske sulice. Jer Longin je dao naređenje i pola satnije koja se odmarala ušla je na obaveznu službu i ubada u debelo meso prve na koje nailazi. Ovi bježe vičući i pola satnije ostaje da zatvori prilaze s dvaju puteva i da budu branikom maloj poljani.
Židovi proklinju, ali Rim je jači. Magdalena spusti svoj veo jer ga je bila podigla kad je govorila s napadačima i vrati se na svoje mjesto. Ostale se ponovno priključuju njoj. Ali, lijevi razbojnik nastavlja s vrijeđanjem sa svoga križa. Izgleda da je postao skupljač svih tuđih psovki i sve ih izriguje, završavajući: »Spasi sebe i spasi nas ako hoceš da ti vjeruju. Ti da si Krist ? Ti si luda ! Svijet pripada lukavima, a Boga nema. Ja sam ovdje. To je istina i meni je sve dozvoljeno. Bog ? ... Izmišljotina ! Postavljena da nas se drži mirnima. Neka živi naš ja ! On je jedin kralj i bog !«
Drugi razbojnik, koji je zdesna, ima skoro kod nogu Mariju i gleda je skoro više nego Krista, i od nekog vremena plače mrmošeći: »Majka« kaže: »Šuti. Zar se ne bojiš Boga ni sada kada trpiš ovu muku ? Zašto napadaš onoga koji je dobar ? On je u još većoj muci od nas. A nije učinio ništa zla.« Ali razbojnik nastavlja sa svojim kletvama. Isus šuti. Teško diše zbog naprezanja u svom položaju, zbog groznice, poradi srčanog i disajnog stanja, posljedica bičevanja podnesenog na tako okrutan način i zbog duboke tjeskobe zbog koje se krvlju znojio, nastoji pronaći neko olakšanje, olakšavajući teret koji tišti na noge, prenoseći ga na ruke, naprežući ih. Možda to čini zbog toga da nadvlada grč koji mu već muči noge, a koji se očituje drhtanjem mišića. Ali isti takav grč pojavljuje se i u rukama koje su prenapete u onom položaju i mora da su hladne na svojim krajevima, jer su više uzdignute i bez krvi koja teško dolazi do bila, a zatim kaplje kroz rupe čavala ostavljajući prste bez opticaja.
Naročito prsti lijeve ruke već su mrtvački nepokretni, savinuti prema dlanu. I prsti na nogama izražavaju svoju patnju. Naročito nožni palci, možda zbog toga što im je manje povrijeđen njihov živac podižu se, spuštaju, šire se.
Trup potom otkriva svu svoju patnju svojim pokretom koji je brz, ali ne i dubok, i umara, a ne daje olakšanja. Rebra vrlo široka i visoka, jer je ustrojstvo ovog Tijela savršeno, sada su proširena preko mjere zbog položaja što ga je tijelo zauzelo i zbog vodenog plućnog otoka (edema), što se sigurno stvorio u nutrini. Ipak ne služe mnogo olakšanju napora disanja, jer cijeli donji trbuh (abdomen) pomaže svojim pokretanjem dijafragmu, koja se sve više koci (paralizira). I navala krvi (kongestija) i obamrlost (asfiksija) povećavaju se iz minute u minutu, kako to pokazuje modra boja koja ističe usne crvenilom upaljenim od groznice i širenju ljubičastog crvenila što boji vrat uzduž vratnih nabreklina i širi se sve do obraza, prema ušima i sljepočicama, dok je nos zašiljen i bez krvi, a oči se utapaju u kolut, koji je modar, jer je bez krvi koja je tekla iz krune.
Ispod lijevog rebranog luka vidi se udarac što se širi od vrška srca, nepravilan, ali žestok; i od vremena do vremena dijafragma duboko podrhtava, unutarnjim grčenjem, što se pokazuje potpunom nategnutošću, ukoliko se može protegnuti na tom jadnom, ranjenom i umirućem Tijelu.
Lice već ima izgled koji vidimo na fotografijama Torinskog Platna, s nosom iskrivljenim i natečanim s jedne strane; pa i držanje desnog oka, gotovo posve zatvorenog od otekline koja je s te strane, još više povećava tu sličnost. Usta su, međutim, otvorena sa svojom ranom na gornjoj usni, sada već svedena na jednu krastu.
Žeđ, nastala od gubitka krvi, od groznice i od sunca, mora da je jaka, tako da On, nesvjesnim pokretom, pije kapi svoga znoja i svoga plača pa i kapi koje silaze s čela sve do brkova i s njima kvasi jezik ... Trnova kruna mu priječi da se nasloni na trup križa da bi pomogao obješenim rukama i olakšao nogama. Cijela kralježnica s bubrezima izvija se van u obliku luka, stojeći odvojena od križa, od karlice na više, snagom inercije koja čini da se prema naprijed izvija jedno obješeno tijelo kao što bijaše njegovo.
Židovi, odbijeni iza male poljane, ne prestaju napadati, a neraskajani razbojnik im je odjek. A drugi, koji sada Majku gleda sa sve većom sućuti, plače i oštro mu vraća kada čuje da pri vrijeđanju zahvaća i Nju. »Šuti. Sjeti se da si rođen od žene. I misli na to da su naše plakale zbog sinova. I bile su to suze sramote ... jer smo mi zločinci. Naše majke su mrtve ... Ja bih htio da ih mogu moliti za oproštenje ... Ali da li ću moći ? Bila je svetica ... Ubio sam je bolju koju sam joj zadavao ... Ja sam grešnik ... Tko će mi oprostiti ? Majko, u ime svoga umirućeg Sina, moli za me.«
Majka podigne za trenutak svoje satrveno lice i gleda ga, tog bijednika, koji kroz spomen na svoju majku i promatrajući Majku, ide prema pokajanju i izgleda da ga miluje svojim golubinjim pogledom. Dizma plače još jače. A to još više podjaruje na izrugivanje svjetinu i drugog razbojnika. Svjetina urla: »Bravo ! Uzmi ovu za majku. Tako će imati dva sina zločinca !« A drugi još gore: »Ljubi te, jer si manja kopija njezinog predragog.« Isus po prvi put odgovara: »Oče, oprosti im jer ne znaju što čine !« Ova molitva nadvladava svaki strah kod Dizme. Usuđuje se gledati Krista i kaže: »Gospodine, sjeti me se kada budeš u svome Kraljevstvu. Pravedno je da ja ovdje trpim.
Ali, daj mi milost i mir nakon života. Jedanput sam te slušao gdje govoriš i ja budala, odbio sam tvoju riječ. Sada se kajem. I za svoje grijehe se kajem pred tobom, Sine Svevišnjega. Ja vjerujem da Ti dolaziš od Boga. Ja vjerujem u Tvoju moć Ja vjerujem u tvoje milosrđe. Kriste, oprosti mi u ime tvoje Majke i Tvoga Presvetog Oca«.
Isus se okrenu i pogleda ga dubokom samilošcu i pojavi se još prekrasan smiješak na jadnim izmučenim usnama. Kaže: »Ja ti to kažem: danas ćeš biti sa Mnom u Raju«.
Raskajani razbojnik se smirio i ne znajući više molitava koje je kao dijete naučio, ponavlja kao strelovitu molitvu: »Isuse Nazarećanine, kralju židovski, smiluj mi se; Isuse Nazarećanine, kralju židovski, uzdam se u tebe; Isuse Nazarećanine, kralju židovski, vjerujem u Tvoje Božanstvo«. Drugi nastavlja sa svojim psovkama.
Nebo postaje sve mračnije. Sada se oblaci teško otvaraju da propuste sunce. Čak se sve više i više nagomilavaju olovni, bijeli, zelenkasti slojevi, nadilaze se, raspršuju, već prema igrama na zemlji, pa ušuti, iznova, ali zrak je gotovo jeziviji kada šuti, sparan i mrtav, nego kada zviždi, oštar i hitar.
Svjetlo, ranije prekomjerno živo, pretvara se u zelenkasto. A lica poprimaju smiješn izgled. Vojnici, pod svojim šljemovima i u svojim oklopima, prije sjajnim, a sada potamnjelim u zelenkastom svjetlu ispod pepeljastog neba, pokazuju mučne profile kao da su isklesani. Židovi, većinom smeđe kože, kose i brade, izgledaju kao davljenici, toliko njihovo lice postaje zemljano. Žene naliče na kipove od plavkastoga snijega, zbog beskrvne bljedoće koju svjetlo naglašava.
Isus, čini se da je gadno pomodrio kao da se počinje raspadati, kao da je već mrtav. Glava mu počinje visjeti na grudima. Snaga mu naglo nestaje. Dršće usprkos grozici koja ga izgara. I u svojoj slabosti šapuće ime koje je ranije izgovarao sam u dnu srca: »Mama !«, »Mama !« Šapće ga tiho, kao u uzdisaju, kao da je već u lakom deliriju koji ga priječi u onome što bi volja htjela zadržati.
A Marija svaki put nezadrživim pokretom pruža ruke u želji da mu pomogne. A okrutni se narod smije nad ovim grčevima umirućeg, koji se previja od boli. Svećenici i pismoznanci se ponovno uspinju sve do pastira, koji su na maloj niskoj poljani. I, budući da bi ih vojnici htjeli odbiti, odvraćaju riječima: »Ne stoje li ovdje i ti Galilejci ? Tu ćemo stajati i mi koji moramo utvrditi da li je pravdi zadovoljeno sve do kraja. A izdaleka, u ovom neobičnom svjetlu, ne možemo vidjeti«.
Doista, mnogi su se počeli uznemiravati zbog svjetla koje počinje obavijati svijet i poneko se plaši. I vojnici pokazuju na nebo i neku vrsu čunja koji izgleda od škriljca, toliko je mračan i koji se uzdiže kao bor iza jednog vrha. Sliči na morsku pijavicu. Diže se, diže se i izgleda da rađa oblake uvijek sve crnije, kao da bi bio vulkan što izbacuje dim i lavu.
I u tom sumračnom i zastrašujućem svjetlu Isus daje Mariji Ivana i Ivanu Mariju. Saginje glavu, jer je Marija došla pod sami križ da ga bolje vidi i kaže: »Ženo, evo ti tvog sina ! Sine, evo tvoje Majke !« Mariji je lice još više izobličeno nakon ove riječi, jer to je oporuka njezinog Isusa, koji Majci nema ništa drugo dati nego samo čovjeka, On, koji iz ljubavi prema čovjeku Nju lišava čovjeka-Boga, rođenog od Nje. Ali, jadna Majka, nastoji ne plakati, tek nečujno, jer ne može, ne može, a da ne plače ... Kapi plača kapaju unatoč svem naprezanju da ih zadrži, čak i kad se usta bolno smiješe. Njega radi, Njemu za utjehu ... Patnje sve više rastu. A svjetlo se sve više smanjuje.
Iz tog svjetla, kao da je s morskog dna, izranjaju odostrag judejci Nikodem i Josip i kažu: »Odmaknite se !« »Ne može se. Što hoćete ?« - kažu vojnici. »Proći. Mi smo Kristovi prijatelji.« Glavari svecenički se okreću. »Tko se usuđuje priznati prijateljem pobunjenika ?« - kažu rasrđeni svećenici. A Josip, odlučno: »Ja, plemeniti član Velikog savjeta: Josip iz Arimateje, Starješina, a sa mnom je Nikodem, židovski glavar«. »Tko pristaje uz pobunjenike i sam je pobunjenik.«
»A tko pristaje uz ubojice i sam je ubojica Eleazare Anin. Živio sam kao prevednik. A sada sam star i blizu smrti. Ne želim postati nepravedan dok već i Nebo na mene silazi, a s njime i Sudac vječni.« »I ti, Nikodeme ! Čudim se« »I ja, također, i to zbog jedne jedine stvari: Što je Izrael toliko pokvaren da više ne zna prepoznati Boga.« »Gadiš mi se.« »Skloni se onda, i pusti me proći. Samo to tražim.« »Da se još više okužiš ?« »Ako se nisam okužio stojeći pored vas, ništa me više neće okužiti. Vojniče, tebi kesa i znak propusnice.« I pruža satniku, koji je bliže, kesu i voštanu tablicu. Satnik pregledava i kaže vojnicima: »Propustite ovu dvojicu da prođu«.
Josip se s Nikodemom približava pastirima. Ne znam, čak, da li ih Isus uopće vidi u tom uvijek sve gušcem sumraku i s okom koje sc već zastire u agoniji. Ali oni ga vide i plaču neobazirući se na ljudski obzir, usprkos tome što se sada svećenici na njih nabacuju psovkama.
Patnje su sve jače. Tijelo ima prva savijanja vlastita tetanusu i svaka vika mnoštva više ih podražuje. Smrt tkiva i živaca proširuje se do krajnjih (ekstremiteta) izmučenih dijelova trupa, otežavajući sve više dišno (respiratorno) nadimanje, slabo je stezanje (kontrakcija) dijafragme i nepravilno kucanje srca.
Isusovo lice prelazi naizmjenično od žara najintezivnijeg crvenila do zelenkastog blijedila umirućeg, od silnog iskrvarenja. Usta se miču uz veće naprezanje, jer premoreni živci vrata pa i same glave, koji su na desetke puta služili podizanju cijelog tijela, opirući se o poprečnu gredu križa, proširuju grč i na čeljustima. Grlo, otečeno od nabreklih vratnih žila, mora jako boljeti i proširivati svoj vodeni otok (edem) na jezik koji se pokazuje otečen i polagan u kretnjama. Leđa, čak i u trenucima kada ih grčevi tetanusa ne savijaju u potpuni luk od zatiljka do bedara, naslonjena kao krajnje točke na trup križa, sve se više savijaju prema naprijed, jer udovi postaju sve teži pod teretom mrtvoga mesa.
Sve te stvari ljudi vide malo i slabo, jer je svjetlo sada kao tamni pepeo i samo onaj koji je na podnožju križa može dobro vidjeti.
U jednom trenutku Isus omlohavi, opusti se sav naprijed i prema dolje, kao već mrtav, više ne diše, glava mu visi nepomično naprijed, tijelo, od bedara pa naviše čitavo je odvojeno čineći ugao s rukama na križu.
Marija krikne: »Umro je !« Tragičan krik koji se proširi crnim zrakom. Jedan drugi ženski krik joj odgovori i u skupini žena vidim komešanje. Zatim desetina ljudi se udalji podržavajući nešto.
Ali ne mogu vidjeti tko se udaljuje tako. Ima jako malo maglovita svjetla čini se kao da se tone u oblak najgušćeg vulkanskog pepela. »Nije moguće« - deru se svećenici i židovi. »To je pretvaranje ... samo da mi odemo odavde. Vojniče, ubodi ga kopljem. To je dobar lijek da mu se vrati glas.« A budući da vojnici to ne čine, pljusak kamenja i zemljanih gruda lete prema križu, udarajući Mučenika i u povratku udarajući u rimske oklope.
Lijek, kako ironično kažu židovi, čini čudo. Sigurno je neki kamen pogodio u metu, možda u ranu na ruci, ili u samu glavu, jer su nišanili visoko, Isus bolno jaukne i povrati se k svijesti grudni koš ponovno diše s mukom, a glava se pomiče s desne strane na lijevu tražeći mjesto gdje da se nasloni da bi manje trpio, ne nalazeći drugo doli još veću muku. S velikim naporom, upirući se još jedanput na izrmučene noge, nalazeći snagu u svojoj volji, samo u njoj, Isus se ukoči na križu, iznova je uspravan kao da bi bio zdrav u svojoj potpunoj snazi, podiže lice gledajući očima sasvim otvorenim, sav svijet pod svojim nogama, grad u daljini, koji se jedva vidi kao neka nesigurna bjelina u magluštini i crno nebo s koga je nestalo svako plavetnilo i svaki spomen svjetla. I u to zatvoreno, zabijeno, nisko nebo, nalik na veliku kamenu ploču od tamnog škriljca, On viče jakim glasom, pobjeđujući snagom volje, potrebom duše, zapreku ukočenih čeljusti, otečena jezika, grla s vodenim otokom: »Eloi, Eloi, lamma scebacteni ! «...(čitaj: Sebakteni !, ja ga tako čujem) (mislim da je: Sabahtani op.hosana)
Mora osjećati da umire i to u potpunom napuštanju Neba, da bi takvim glasom ispovjedio napuštanje Očevo. Rulja mu se smije i izruguje. Vrijedaju ga: »Ne zna Bog što će s Tobom. Demoni su prokleti od Boga !« Drugi viču: »Da vidimo da li će Ilija, koga On zove, doći da ga spasi«. I drugi: »Dajte mu malo octa, da ispere grlo. To pomaže glasu. Ilija ili Bog, jer je nesigurno što budala hoće, daleko su ... Tu je potreban glas, ako hoće da ga čuju !« i smiju se kao hijene ili kao demoni !
Ali, nijedan vojnik mu ne daje octa i nitko ne dolazi s Neba da ga okrijepi. To je samotna, potpuna, okrutna i nadnaravno okrutna agonija Velike Žrtve.
Vraćaju se lavine očajničke boli koje su ga već pritiskale u Getsemaniju. Vraćaju se valovi grijeha cijeloga svijeta da udaraju u nevinog brodolomca, da ga potope u svojoj gorčini. Vraća se nadasve osjećaj, što više razapinje od samoga križa, što nagoni u očaj više od svake patnje, da ga je Bog napustio i da se molitva ne uzdiže k Njemu ...
I to je konačna muka. To je ono što ubrzava smrt, jer istiskuje posljednje kapi krvi iz pora, jer mrvi preostala vlakna srca, jer dovršava ono što je prva spoznaja toga napuštanja započela: smrt. Jer, to je bilo prvo zbog čega je umro moj Isus, o Bože, koji si Ga udario zbog nas !
Nakon Tvoga napuštanja, poradi tvoga napuštanja što postaje jedan stvor ? Ili luda ili mrtvac.
Isus nije mogao postati lud, jer je njegova inteligencija bila božanska i duhovna kakva je već inteligencija, gospodarila je nad potpunom traumom jednoga koji je udaren od Boga. Postade, dakle, mrtvac: Mrtvac, Presveti Mrtvac, najneviniji Mrtvac. Mrtvac On, koji je bio Život. Ubijen od tvog napuštanja i od naših grijeha.
Tama postaje sve gušća. Jeruzalem iščeznu potpuno. I sama Kalvarija izgleda da nestaje sa svojim obroncima. Samo se vršak vidi, skoro kao da ga tmine drže tako visoko da se prihvati jedino i posljednje preostalo svjetlo, stavljajući ga kao za prinos, s njezinim božanskim trofejem (znakom pobjede), nad barom tekućeg oniksa, da bi ga vidjela ljubav i mržnja. I iz svjetla, koje više nije syjetlo, dolazi Isusov tužan glas: »Žedan sam !«. Tu je, stvarno, vjetar što ožednjuje i zdrave. Neprestani vjetar, sada žestok, pun prašine, hladan, zastrašujući. Zamišljam kakvu žestoku bol mora da je zadavao svojim žestokim puhanjem plućima, srcu, Isusovu grlu, njegovim hladnim, obamrlim, ranjenim udovima. Ali, baš sve se pokrenulo da muči Mučenika. Jedan vojnik ide k posudi u koju su pratioci krvnika stavili ocat sa žuči, da bi se tom gorčinom povećalo izlučivanje sline kod kažnjenika. Uzima spužvu umočenu u tekućinu, natakne je na tanku, ali ipak čvrstu trsku, koja je već spremna tu blizu i pruži spužvu Umirućemu. Isus se pruži željan prema spužvi koja mu prilazi. Sliči na izgladnjelo nejače koje traži majčinu bradavicu. Marija, koja vidi i sigurno na to pomišlja, jeca, oslanjajući se na Ivana: »Oh, a ja mu ne mogu dati ni kapi plača ... Oh, grudi moje, zašto ne curite mlijekom ? Oh ! Bože, zašto, zašto nas tako napuštaš ? Jedno čudo za moje Stvorenje !«
Tko će me podignuti da mu utažim žed svojom krvlju, budući da mlijeka nemam ?...«
Isus, koji je željno sisao trpko i gorko piće, naglo okrene otrovanu glavu zbog odvratnosti od njeg. Mora da je, iznad svega, izjedalo ranjene i ispucane usne. Povuče se, klone, prepušta se. Sav teret tijela pade na noge i prema naprijed. Krajnji, ranjeni dijelovi trpe žestoku muku razdiranja pod teretom tijela koje se prepustilo. Nema nijednog pokreta za olakšanje te boli. Od karlice na više sve se odvojilo od drveta, i tako ostaje. Glava se objesila naprijed poput teškog tereta, da vrat izgleda uduben na tri mjesta: pri dnu grla, gdje je potpuno ulegnut, i s ove i s one strane grudne kosti kao da je isisan podno izrasline. Disanje jc sve više slično zapuhanosti, ali isprekidano. To je već više isprekidani hropac, nego disanje. Svako malo napad bolnog kašlja donosi nešto ružičaste pjene na usne. I razmaci između jednog i drugog disanja bivaju sve duži. Donji dio trbuha već je nepokretan. Jedino se grudni koš još diže, ali mučno, s naprezanjem ... Uzetost pluća postaje sve naglašenijom. I sve slabije, kao da se opet pretvara u djetinji jecaj, biva zazivanje: »Mama !« I jadna šapuće: »Da, zlato, ovdje sam«. A kada ga zastrti pogled ponuka da kaže: »Mama, gdje si ? Više te ne vidim. Zar me i ti ostavi ?«, a nije to prava riječ, nego šaputanje koje jedva može čuti, više srcem nego sluhom, onaj koji hvata svaki uzdah Umirućeg, Ona reče: »Ne, ne, Sine ! Ne napuštam te ja ! Slušaj me, dragi ... Mama je ovdje, ovdje je ... i jedino se muči što ne može doći tamo gdje si Ti ...« To je razdiranje srca ... I Ivan nezadrživo plače. Isus mora da čuje taj plač. Ali ništa ne kaže. Mislim da zbog nastupajuće smrti govori kao u deliriju i da niti ne zna što kaže i na zalost, niti shvaća ohrabrenje majčino ni ljubav Miljenika.
Longin - koji je neopazice ostavio svoj ‘stav odmora’ - ruku skrštenih na grudima i jednom nogom opuštenom, sad ovom, sad onom, da olakša dugo čekanje na nogama, a sada je međutim u ‘stavu mirno’, lijevom rukom na maču, desnom, po pravilu ispruženom niz bok kao da bi bio na stepenicama carskog prijestolja - ne želi se ganuti. Ali, njegovo se lice mijenja u naporu da pobijedi uzbudenje, a oči mu svjetlucaju od plača koji jedino njegova željezna disciplina zadržava.
Ostali vojnici, koji su se kockali, prekinuli su igru, uspravili se na noge, iznova stavivši šljemove kojima su se služili za bacanje kocki, i stoje u skupini pored stepeništa iskopanog u sadri, šutjivi, pažljivi. Drugi su u službi i ne mogu mijenjati položaja. Naliče na kipove. Ali poneki od najbližih i koji čuje Marijine riječi, promrmlja nešto među usnicama i strese glavom. Tišina. Zatim u potpunoj tami jasna riječ: »Sve je izvršeno !«, i zatim disanje sa sve većim hropcem, sa sve dužim stankama šutnje između jednog i drugog hropca.
Vrijeme prolazi u tom tjeskobnom ritmu. Život se vraća kada je zrak prekinut hrapavim drhtajem Umirućeg ... Život prestaje kada se ovaj bolan zvuk više ne čuje. Muka ti je čuti ga ... muka ti je ne čuti ga ... Kaže se: »Dosta tog trpljenja !« i kaže se: »Oh, Bože, nek’ to ne bude posljednji dah !«
Sve Marije plaču, s glavom protiv vitlaca što nanosi zemlju. I dobro se čuje njihov plač, jer sada sva svjetina šuti da može čuti hropce Umirućeg. Još jedna šutnja. Zatim je, s beskrajnom blagošću, s gorućom molitvom izgovorena prošnja: »Oče, u tvoje ruke predajem duh svoj !«.
Zatim, evo posljednje Isusove boli. Žestok grč, koji izgleda da hoće otrgnuti od drva tijelo pribijeno s tri čavla, diže se do tri puta od nogu do glave, prolazi svim jadnim, izmučenim živcima; podiže tri puta na neobičan način donji dio tijela, zatim ga ostavi nakon što ga je raširio, kao da mu je isprevrnuo utrobu i ona padne i udubi se kao da je ispražnjena; uzdigne, naduje i tako silno stegne grudni koš da se koža uvuče između rebara, a rebra se napinju, pokazujući se ispod kože i ponovno otvaraju rane od bičevanja; od toga mu se glava okreće žestoko jedan, dva, tri puta unatrag i jako udara u drvo, steže u jednom grču sve mišiće lica naglašavajući skretanje ustiju u desno i čini da se širom otvore očni kapci pod kojima se vidi okretanje očne kugle i pokazuje se bjeloočnica. Napinje se cijelo tijelo; u posljednjem od ta tri grča ono je kao nategnuti luk, koji dršće, užas je to gledati, a zatim moćan krik, nezamisliv za ono iscrpljeno tijelo, otme se, razdire zrak, »veliki krik« o kome govore Evandelja, a koji je prvi dio riječi: »Mama« ... i više ništa.
Glava pade na grudi, tijelo naprijed, prestaje drhtanje, prestaje disanje. Izdahnuo je.
Zemlja odgovori na krik Ubijenoga sa zastrašujućom tutnjavom. Izgleda kao da iz tisuće trubalja divovi izvlače jedan jedini zvuk, a k ovom strahovitom akordu evo pojedinih izdvojenih nota, razdirućih munja što paraju nebom u svim pravcima, padajuci na grad, na Hram, na svjetinu ... Mislim da će tu biti onih što su gromom ošinuti, jer su gromovi padali direktno na svjetinu ... Munje su jedino isprekidano svjetlo koje dopušta da se vidi.
I zatim odmah, dok još traju paljbe gromova, zemlja se potrese u vihoru ciklonskog vjetra. Potres i strahoviti zračni vihor spajaju se da bi dali apokaliptičku kaznu huljiteljima. Vrh se Golgote talasa i pleše kao tanjur u ruci luđaka, pod okomitim i vodoravnim udarcima što toliko potresaju tri križa da izgleda da ih moraju prevrnuti.
Longin, Ivan, vojnici, čvrsto se hvataju za što mogu i kako mogu da ne bi popadali. Ali Ivan, dok jednom rukom hvata križ, drugom podržava Mariju koja mu se od boli i od neprestanog ljuljanja naslonila na srce. Ostali vojnici, a naročito oni na strani koja se naglo ruši, morali su se skloniti u sredinu da ne bi bili bačeni dolje sa strmeni. Razbojnici urlaju od straha, svjetina urla još više i htjela bi pobjeći. Ali ne može. Padaju jedni preko drugih, gaze se, strovaljuju se u raspukline tla, ranjavaju se, kotrljaju se po padini, poludjeli.
Do tri puta ponavljaju se zemljotres i orkanski vihor, a zatim nastane potpuna nepomičnost mrtvog svijeta. Samo munje, ali bez grmljavine još presjecaju nebo i rasvjetljuju prizor kako židovi bježe u svim pravcima, s rukama u kosi, ili pruženima naprijed, ili podignutim u nebo, koje su do tada izrugivali, a kojega se sada plaše. Tama se ublažuje sumračnim svjetlom, koje potpomognuto tihim i magnetičnim sijevanjem, dopušta da se vidi kako mnogi ostadoše na tlu: mrtvi ili onesviješteni, ne znam. Jedna kuća gori unutar zidina i plemenovi se dižu uspravni u nepomičnom zraku, stavljajući jednu točku crvenog svjetla na zeleno pepeljastu boju atmosfere.
Marija podiže glavu s Ivanovih grudi i gleda Isusa. Zove ga, jer ga slabo vidi u ono malo svjetla i svojim jadnim očima punim suza. Zove ga tri puta: »Isuse, Isuse, Isuse !« I to je prvi put što ga zove po imenu, otkad je na Kalvariji. Napokon, pod jednim blijeskom što čini kao krunu nad vrhom Golgote, vidi ga, nepomičnog, sveg visećeg naprijed, s glavom toliko pognutom naprijed i u desno, da ramena dotiče obrazom, a s bradom rebra, i shvaća.
Pruža dršćuće ruke u mračan zrak i viče: »Sine moj ! Sine moj ! Sine moj !« Zatim sluša ... Usta su joj otvorena, izgleda da hoće i sa njima slušati, kao što je rastvorila i oči da vidi, da vidi ... Ne može vjerovati da njezinog Isusa više nema ...
Ivan, koji je isto tako gledao i slušao i shvatio da je sve svršeno, zagrli Mariju i nastoji je udaljiti govoreći: »Više ne trpi«. Ali, prije nego što apostol završi rečenicu, Marija, koja je shvatila, oslobada se, okrene se oko sebe, pogne se u luku prema tlu, stavi ruke na oči i vikne: »Sina više nemam !«
I zatetura se i pala bi da je Ivan nije prihvatio na srce, a zatim sjeda na zemlju, da bi je podržao na grudima sve dok druge Marije ne zamijene apostola kod Marije. One to sada mogu, jer ih više ne zadržava gornji krug vojnik, jer sada, kada su Židovi pobjegli, Rimljani su se svi skupili na maloj poljani što je niže, komentirajući ono što se dogodilo.
Marija Magdalena je sjela gdje je bio Ivan i gotovo polegne Mariju na koljena, podržavajući je među rukama i na svojim grudima, cjelivajući beskrvno lice, naslonjeno na milostivo rame. Marta i Suzana sa spužvom i platnom umočenim u ocat kvase joj sljepoočice i nosnice, dok joj Marija Alfejeva cjeliva ruke, dozivajući je u ljutoj boli i čim Marija ponovno otvori oči i kruži pogledom što ga bol otupljuje, kaže joj: »Kćeri, kćeri, draga, slušaj ... reci mi da me vidiš. Ja sam tvoja Marija ... Nemoj me tako gledati !«
I kada prvi jecaj otvara Marijino grlo i pošto padoše prve suze ona, dobra Marija Alfejeva, kaže: »Da, da ... plači ... Sa mnom ovdje, kao kod mame, jadna, sveta moja kćeri«, i kada je čuje da govori: »Oh ! Marijo! Marijo ! Jesi li vidjela !«, ona jeca: »Da ! Da ... ali ... ali kćeri ... oh, kćeri ...« - Ne nalazi stara Marija ništa drugo i plače. Očajnički plač na koji se nadovezuje onaj svih ostalih, tj. Marte i Marije, Ivanove majke i Suzane.
Tu više nema drugih pobožnih žena. Mislim da su otišle, a s njima i pastiri, onda kada se čuo onaj ženski krik ... Vojnici među sobom šapuću: »Jesi li vidio židove ? Sada su se uplašili.« »I udarali se u prsa.« »Najviše su se uplašili svećenici !« »Kakav strah ! Doživio sam druge potrese. Ali nikada kao ovoga ! Gledaj: zemlja je ostala puna pukotina.« »A ovdje se odronio cijeli komad dugačka puta.« »A ispod su tjelesa.« »Pusti ih ! Toliko zmija manje.« »Oh, još jedan požar ! Van grada, u polju ...« »Ali, je li zaista mrtav ?«
Iza pećine se pojave Josip i Nikodem, sigurno su se bili sklonili tamo iza brijega, da se zaštite od gromova. Idu k Longinu: »Hoćemo Leš.« »To vam može udijeliti jedino Prokonzul. Idite. Ja čekam.« Dvojica se požure dolje strmim putem i nestaju. I tada se Longin približi Ivanu i kaže mu potiho nešto što ne hvatam. Zatim od vojnika zatraži koplje. Gleda žene koje su sve zaokupljene oko Marije, koja se polako oporavlja. One su sve leđima okrenute križu. Longin se postavi ispred Raspetoga, dobro proučava udarac, a zatim zabode koplje. Široka sulica prodre duboko, od ispod prema gore, zdesna na lijevo.
Ivan, u borbi izmedu želje da vidi i užasa gledanja, spusti za tren lice. »Učinjeno je, prijatelju« kaže Longin i završi: »Bolje je ovako. Kao jednom vitezu. I bez lomljenja kostiju ... Doista je bio Pravednik.« Iz rane kaplje mnogo vode i tek jedna tanka nit krvi što teži k zgrušavanju. Kaplje, rekoh, kaplje samo kroz čisti prorez koji ostaje nepomičan, dok bi se, da je još disao, otvarao i zatvarao po prsno-trbušnom nadizanju ... Dok na Kalvariji ostaje sve onako u tragičnom izgledu, ja dostižem Josipa i Nikodema koji silaze jednim prečacem da bi što prije obavili posao.
Nalaze se skoro u podnožju kada susretnu Gamalijela. Raščešljan je, bez pokrivala na glavi, bez ogrtača, u sjajnoj ali od zemlje zamazanoj i od kupina razderanoj haljini. Gamalijela, koji trči, penjući se sav zadihan, s rukama u rijetkoj i prosijedoj kosi vrlo starog čovjeka. Razgovaraju bez zaustavljanja.
Gamalijele ! Ti ?!« »Ti, Josipe ? Ostavljaš ga ?« »Ne. Ali, kako ti ovdje ? I takav ? ...« »Užasne stvari ! Bijah u Hramu ! Znak ! Vrata Hrama istavljena ! Grimizna i hijacintska zavjesa visi razderana ! Sveto nad Svetima je otriveno ! Prokletstvo je nad nama !« Govorio je ne prestajući trčati prema vrhu, postavši lud od pruženog dokaza.
Dvojica ga gledaju kako odlazi ... gledaju jedan drugoga ... i zajedno kažu: »"Ovo će kamenje zadrhtati na moje posljednje riječi !" On mu je to obećao ! ...« Ubrzavaju trku prema gradu. Poljem, između brda i zidina, i dalje, u još mrkom zraku, osobe s blesavim izgledom ... Krikovi, plač, jaukanje ... Netko kaže: »Njegova je Krv kišila ognjem !« Drugi opet: »U gromovima Jahve se pojavio da prokune Hram !« Netko stenje: »Grobovi, grobovi !«
Josip zgrabi jednog koji udara glavom o zid, zove ga po imenu, vukući ga za sobom dok ulazi u grad: »Šimune, ali što govoriš ?« »Ostavi me ! I ti si mrtvac ! Svi mrtvi ! Svi su izvan grobova ! I proklinju me.« »Poludio je« - kaže Nikodem. Ostavljaju ga i tiho koračaju prema Pretoriju.
Grad je obuzet stravom. Ljudi lutaju bijući se u prsa. Neki skaču korak unatrag ili se okreću, prestrašeni, čuvši iza sebe glas ili korak.
U jednom od tolikih tamnih presvoda pojava Nikodema, koji je odjeven u bijelu lanenu haljinu - jer da što prije obavi posao, na Golgoti je skinuo tamni ogrtač - uzrok je užasnom kriku jednog farizeja koji je u bijegu. Kad primijeti da je to Nikodem ovije mu se oko vrata s čudnom uzbuđenošću, vičući: »Nemoj me proklinjati !
Ukazala mi se moja majka i rekla: "Budi proklet dovijeka !" i zatim klone na tlo jaučući: »Strah me je ! Strah me je !« »Pa svi su poludjeli ! - kažu obojica. Stigoše do Pretorija. I tek tu, dok očekuju da ih Prokonzul primi, Josip i Nikodem uspijevaju saznati uzrok tolikom strahu. Mnogi su se grobovi otvorili u potresu zemlje i bilo ih je koji su se zakljnjali da su vidjeli kako izlaze kosturi koji su se u čas zaodjevali ljudskim izgledom i hodali optužujući krivce zbog bogoubojstva i proklinjući ih.
Ostavljam ih u predvorju pretorija kamo dva Isusova prijatelja ulaze bez tolikih glupih priča o odvratnosti i strahu od onečišćenja i vraćam se na Kalvariju sustižući Gamalijela koji se uspinje već posve iznemogao pri posljednjim metrima. Ide bijući se u prsa i kada stigne na prvu od dvije male poljane, baca se potrbuške, bijela duljina na žućkastom tlu i jeca: »Znak ! Znak ! Reci mi da mi opraštaš ! Jedan jecaj, samo jedan jecaj, da mi kažeš da me čuješ i da mi opraštaš.«
Shvaćam da vjeruje da je još živ. Niti je promijenio mišljenja sve dok mu jedan vojnik, gurnuvši ga kopljem, ne rekne: »Ustani i šuti. Ne pomaže. Morao si o tome razmišljati ranije. Mrtav je. A ja, poganin, kažem ti ovo: Ovaj, što ste ga vi razapeli, stvarno bijaše Sin Božji !« »Mrtav ? Mrtav si ? Oh ...« Gamalijel diže prestrašeno lice, nastoji da vidi gore sve do vrha, u sutonskom svjetlu. Malo vidi, ali i to malo je dovoljno da shvati da je Isus mrtav. I vidi samilosnu skupinu koja tješi Mariju i Ivana uspravnog
s lijeve strane križa kako plače i Longina uspravna zdesna, svečana u njegovom stavu punom poštovanja. Padne na koljena, ispruži ruke i plače: »Bio si Ti ! Ne možemo više imati oproštenja ! Tražili smo Tvoju Krv na sebe. A Ona viče do Neba i Nebo nas proklinje ... Oh ! Ali Ti si bio Milosrđe ... Ja ti kažem, ja, satrveni rabbi Judin: "Tvoja Krv na nas, na milosrđe". Poškropi nas Njome ! Jer samo nam Ona može izmoliti oproštenje ...« A zatim, tiše, priznaje svoju potajnu muku: »Imam traženi znak ... Ali vjekovi i vjekovi duhovne sljepoće stoje na mome unutarnjem pogledu i protiv moje sadašnje volje diže se glas moje dojučerašnje, ohole misli ... Smiluj mi se ! Svjetlo svijeta, u tminama koje te nisu obuzele, učini nek siđe jedna Tvoja zraka ! Ja sam stari Judejac, vjeran onome što mišljah da je pravednost, a bijaše zabluda. A sada sam gola pustara, bez ijednog od starog drveća stare Vjere, bez ijednog sjemena ili stručka nove Vjere. Ja sam suha pustinja. Učini čudo Ti, da izraste cvijet koji ima tvoje ime u ovom jadnom srcu starog, tvrdoglavog Izraelca. U ovu moju siromašnu misao, zarobljenika formula, prodri Ti, Osloboditelju. Izaija to kaže: "... platio je za grješnike i uze na Sebe grijehe mnogih". Oh ! i moj grijeh, Isuse Nazarećanine ...« Ustaje. Gleda ne križ, koji postaje sve jasniji u svjetlu koje se razbistruje, a zatim odlazi pognut, ostario, satrven. I na Kalvariju se vraća tišina, jedva prekidana Marijinim plačem. Dva razbojnika, iscrpljeni od straha, više ne govore. Vraćaju se trkom Nikodem i Josip, te kažu da imaju dozvolu od Pilata. Ali Longin, koji nema odviše povjerenja, šalje vojnika na konju Prokonzulu da sazna kako treba postupiti s dva razbojnika. Vojnik ode i vrati se kasom s naređenjem da se Isus izruči, a na razbojnicima da se izvrši lomljenje kostiju, po židovskoj želji. Longin pozove četiri krvnika, koji su se kukavički šćućurili ispod litice, još prestrašeni onim što se zbilo i naređuje da se dva razbojnika dokrajče udarcima toljage. Što se, kad je riječ o Dizmi, zbi bez protivljenja, jer mu udarac toljagom u srce, nakon što je već udaren po koljenima, prekide na polovici, u hropcu, ime Isusovo. A s užasnim kletvama od strane drugog razbojnika. Njihov hropac je vrlo tužan.
Četiri su se krvnika htjeli pozabaviti i s Isusom i skinuti ga s križa. Ali Josip i Nikodem to ne dopuštaju. I Josip skida ogrtač i kaže Ivanu da to isto učini, te da drži ljestve dok se oni penju s polugama i kliještima. Marija ustade dršćući, podržavana od žena i približi se križu. Vojnici, međutim, završivši svoju dužnost, odlaze. I Longin, prije nego će sići niže od male poljane, okrene se s visine svoga vranca da pogleda Mariju i Raspetoga. Zatim se čuje kako odzvanjaju udarci kopita po kamenju i udarci oružja o oklope i to se udaljuje sve više. Lijevi dlan je osloboden čavla. Ruka pada uzduž Tijela koje sad visi napola odvojeno. Kažu Ivanu da se i on popne, ostavljajući ljestve ženama.
A Ivan, popevši se na ljestve gdje je prije bio Nikodem, stavi Isusovu ruku oko svoga vrata i tako je drži, svega prepuštena svome ramenu, zagrlivši ga oko pasa svojom rukom i podržavajući ga vrhovima prstiju da ne bi dodirnuo užasnu razderinu lijeve ruke, koja je skoro otvorena. Kada su noge oslobodene čavla, Ivan se svojski napinje da drži i podrži tijelo svoga Učitelja između križa i svoga tijela. Marija se već smjestila na podnožju križa, sjedeći leđima naslonjena na njega, spremna da primi svoga Isusa u krilo.
Ali, osloboditi desnu ruku od čavla je mnogo teža operacija. Usprkos svega Ivanova napora, Tijelo visi sasvim prema naprijed i glavica čavla utonu u mesu. A budući ga više ne bi željeli ranjavati još više, dvoje milostivih mnogo se naprežu. Konačno, kliješta su zahvatila čavao i malo pomalo ga izvukla.
Ivan stalno drži Isusa ispod pazuha, s glavom prevaljenom na njegovo rame, dok ga Nikodem i Josip uzimaju jedan za stegna, drugi za koljena i tako pažljivo silaze s ljestava.
Stigavši na zemlju, htjeli su ga smjestiti na plahtu koju su raširili preko svojih ogrtača. Ali ga Marija želi. Otvorila je plašt, puštajući ga da visi s jedne strane i stoji gotovo s otvorenim koljenima da bi načinila kolijevku svojemu Isusu. Dok se učenici okreću da joj dadu Sina, okrunjena glava pada unatrag i ruke vise prema zemlji, i vukle bi se po zemlji sa svojim ranama, da ih milosrđe pobožnih žena nije držalo da bi to spriječile. Sada je u Majčinu krilu ... I izgleda umorno i veliko dijete koje spava svo šćućureno na majčinim grudima. Marija ga drži desnom rukom, provučenom iza leđa Sina, a lijevom preko utrobe da ga pridrži na koljenima. Glava je na majčinu ramenu. I Ona ga zove ... zove ga bolnim glasom. Zatim joj se odvaja od ramena i miluje ga ljevicom, skuplja i ispruža mu ruke i prije nego što ih ukrsti na ugaslom krilu, cjeliva ih i plače nad ranama. Zatim miluje obraze, posebno gdje je modrica i oteklina, ljubi mu udubljene oči, usta što su ostala malo iskrivljena u desno i poluotvorena. Htjela bi mu srediti kosu, kao što mu je sredila bradu namočenu krvlju. Ali čineći to, naiđe na trnje. Ubode se, skidajući tu krunu i hoće da to Ona sama uradi s jednom rukom koja joj je slobodna i sve odbija riječima: »Ne, ne ! Ja, Ja !« i čini se kao da ima među prstima njeznu glavu novorođenčeta, s tolikom nježnošću to čini. I kad je uspjela skinuti tu krunu mučiteljicu, sagne se da bi liječila sve ogrebotine od trnja svojim cjelovima. Dršćućom rukom razdvaja razbarušenu kosu, sređuje je plače i govori tiho, tiho i briše prstima suze što padaju na jadno, hladno i okrvavljeno tijelo i misli ga očistiti suzama i svojim velom, koji je još na Isusovim slabinama. I privlači k sebi jedan okrajak i s njime čisti i briše svete udove. I uvijek se vraća k milovanju lica, a zatim i ruku, a onda miluje ranjena koljena i zatim opet prema gore da bi obrisala Tijelo na koje padaju suze i suze. I dok to čini njezina ruka naiđe na razderinu prsnog koša. Mala ruka, pokrivena tananim platnom skoro cijela uđe u prostorni otvor rane. Marija se sagne da bi vidjela u polju svjetlosti koja je nastala, i vidi. Vidi otvorene grudi i srce svog Sina. Tada kriknu. Kao da oštar nož otvara Njezino srce. Kriknu, a zatim se prevrnu na Sina i izgleda i Ona mrtva. Pružaju joj pomoć, tješe je. Hoće da joj uzmu božanskog Mrtvaca, a budući da Ona viče: »Gdje, gdje ću te staviti da bude sigurno i dostojno Tebe ?« Josip, sav pognut u poklonu poštovanja s otvorenom rukom na grudima kaže: »Utješi se, o ženo ! Moj grob je nov i dostojan jednog velikana. Njemu ga darujem. A ovaj, Nikodem, prijatelj, već je odnio u grobnicu pomasti, jer on to hoće prinijeti od svoga, Ali, molim te, budući da se približava večer, pusti nas da radimo … priprava je. Budi dobra, o sveta Ženo !«
I Ivan i žene mole u tom smislu i Marija dopušta da joj iz krila uzmu njezino Stvorenje; i diže se, tjeskobno brižna, i dok ga omotavaju u plahtu, moli: »Oh ! Polagano činite !«
Nikodem i Ivan kod ramena, Josip kod nogu, podignu Leš umotan ne samo u plahtu nego potpomognut i ogrtačima koji služe za nosiljku i zapute se dolje putem.
Marija, podržavana od Marije Alfejeve i Magdalene za kojima slijede Marta, Marija Zebedejeva i Suzana, koje su pokupile čavle, kliješta, krunu i trsku, silaze prema grobu.
Na Kalvariji ostaju tri križa, od kojih je onaj u sredini gol, a druga dva imaju svoj živi trofej, koji umire.
- 17:32 -
nedjelja, 14.08.2011.
MARIJINO UZNESENJE
Koliko dana je prošlo? Teško je sigurno ustanoviti. Ako se sudi prema cvijeću koje pravi vijenac oko mrtvog tijela, moralo bi se kazati da je prošlo malo sati. Ali ako se sudi prema maslinovim grančicama na kojima počiva svježe cvijeće, grančicama čije je lišće već uvenulo, i prema drugom uvenulome cvijeću, koje je položeno poput relikvija na poklopac sanduka, mora se zaključiti da je već prošlo dana.
Ali Marijino tijelo je onakvo kakvo je bilo kad je izdahnula. Nikakva znaka smrti nema na njezinom licu, na malenim rukama. Nikakva neugodna zadaha nema u sobi. Dapače, ona odiše neodređenim mirisom koji daje na kad, na ljiljane, na ruže, na đurđice i na planinske trave, sve pomiješano zajedno.
Ivan, koji tko zna koliko dana već bdije, zaspao je svladan od umora sjedeći na stocu leđima nagnut na zid kraj vrata koja gledaju na terasu. Svjetlo svjetiljke koja je stavljena na tlo osvjetljuje ga odozdo prema gore, te dopušta da se vidi njegovo lice umorno, veoma blijedo, osim oko očiju, zacrvenjelih od plača.
Osvit mora da je već započeo, jer pri njegovom slabašnom svjetlu oko vidi terasu i masline koje okružuju kuću, svjetlo koje sve više jača i koje, prodirući kroz vrata, omogućuje da se zapažaju i predmeti u sobi, oni koji su se prije jedva nazirali, stoga što su daleko od svjetiljke.
Odjednom velika svjetlost ispuni sobu, svjetlost srebrenasta, s nijansom plavog, gotovo fosforna, i sve više raste, brišući i svjetlost osvita i svjetlost svjetiljke. Svjetlost jednaka onoj koja je preplavila betlehemsku špilju u času božanskoga rođenja. Potom se u ovoj rajskoj svjetlosti otkrivaju anđeoska bića, svjetlost još sjajnija u svjetlosti koja se prva ukazala, koja je već tako silna. Kao što se već dogodilo kad su se anđeli ukazali pastirima, ples 'iskri’ svih boja izlazi iz njihovih krila koja se lagano miču, od kojih dolazi kao skladan, prebiran na harfi, preugodan romon.
Anđeoska se bića rasporede u obliku vijenca oko kreveta, sagnu se nad njim, podignu nepomično tijelo, pa uz jače mahanje krilima, koje pojača zvuk koji je već prije postojao, kroz otvor koji se čudom otvorio na krovu, kao što se čudom otvorio grob Isusov, pođu noseći sa sobom tijelo svoje Kraljice, istina Presveto, ali još ne proslavljeno i zbog toga još podložno zakonima materije; podložnost kojoj Krist više nije bio podvrgnut kad je uskrsnuo od smrti jer je već bio proslavljen.
Zvuk što ga izvode anđeoska krila jača i sad je silan kao zvuk orgulja. Ivan koji se, premda i dalje uspavan, dva ili tri puta pomaknuo na svom stolcu, kao da ga smeta veliko svjetlo i zvuk anđeoskih krila, potpuno se probudi i zbog toga jakog zvuka i zbog jakog propuha koji, spuštajući se s otvorenog krova i izlazeci kroz otvorena vrata, stvara kao neki vrtlog koji maše pokrivalima sada već praznog kreveta i Ivanovim haljinama, utrnuvši svjetiljku i zatvorivši jakim udarcem otvorena vrata.
Apostol gleda oko sebe, još napola pospan, da bi shvatio što se događa. Opazi da je krevet prazan i da je krov otkriven. Sluti da se dogodilo čudo. Potrči van na terasu
i kao nekim duhovnim nagonom, ili nebeskim pozivom, podigne glavu, braneći rukom oči od sunca da može gledati, premda mu sunce koje se rađa ne smeta očima.
I vidi. Vidi Marijino tijelo, još lišeno života, i u svemu jednako tijelu osobe koja spava, koje se sve više diže uvis nošeno od anđeoskog mnoštva. Jedan okrajak plašta i koprene mašu, kao za zadnji pozdrav, možda djelovanjem vjetra prouzročena od hitrog uznošenja i od kretanja anđeoskih krila, a cvijeće, ono što ga je Ivan bio rasporedio
i obnovio oko Marijina tijela i koje je sigurno ostalo u pregibima haljina, pljušti
po terasi i po getsemanskoj zemlji, dok se jaki hosana anđeoskog mnoštva sve više udaljuje i stoga biva sve tiši.
Ivan i dalje netremice gleda ono tijelo koje se diže prema Nebu i vidi, sigurno čudom što mu ga je Bog udijelio, da ga utješi i da ga nagradi za njegovu ljubav prema Pomajci, razgovjetno vidi da Marija, sada obavita zrakama sunca koje je izašlo, izlazi iz ekstaze koja joj je rastavila dušu od tijela, da je opet oživjela, i ustala na noge,
jer sada i Ona uživa darove koji su vlastiti tijelima koja su već proslavljena.
Ivan gleda, gleda. Čudo što mu ga Bog poklanja daje mu moć da protiv svakoga prirodnog zakona vidi Mariju kakva je sada dok se hitro diže prema Nebu, okružena
od anđela koji kliču, ali koji joj više ne pomažu dizati se. I Ivan je zanesen tim viđenjem ljepote što je čovječje pero, ni ljudska riječ, ni djelo umjetnika nikada neće moći opisati ili reproducirati jer je neopisivo lijepa.
Ivan neprestano naslonjen na zidić terase gleda i dalje netremice taj sjajni i blistavi lik Božji - jer Marija se stvarno može tako nazvati, Ona koju je Bog na jedinstven način oblikovao, koju je htio neokaljanu, da bude lik utjelovljenoj Riječi - koji se diže sve više uvis. I posljednje, najveće čudo udijeli Bog-Ljubav tome svom savršenom ljubitelju: čudo da vidi susret Presvete Majke s njezinim Presvetim Sinom. On također sjajan i blistav, lijep da mu ljepote nije moguće opisati, siđe hitro s Neba, stigne do Majke, privine je na srce i zajedno s njom, sjajniji od dviju velikih zvijezda, vrati se odakle je došao. Ivanovo viđenje je završeno.
On spusti glavu. Na njegovom umornom licu prisutna je i bol zbog gubitka Marije i radost zbog njezina slavnog udesa. Ali radost već nadilazi bol. Kaže:
»Hvala, Bože moj ! Hvala ! Predosjećao sam da će se ovo dogoditi. I htio sam biti budan da ne izgubim ni jednu epizodu njezina Uznesenja. Ali već tri dana nisam spavao ! San, umor, spojeni s mukom oborili su me i svladali upravo kad je predstojalo Uznesenje ... Ali možda si Ti sam to htio, o Bože, da ja ne bih pomutio taj čas i da ne bih odviše trpio ... Da. Sigurno si Ti to htio, kao što si sada htio da vidim ono što bez tvoga čuda ne bih bio mogao vidjeti. Dopustio si mi da je još vidim kao da je blizu mene premda je bila već tako daleko, već proslavljena i slavna. I da ponovno vidim Isusa !
O, preblažena viđenja, nenadana i kome se nije bilo nadati ! O dara nad darovima Isusa Boga svome Ivanu ! Najveća hvala ! Ponovno vidjeti svog Učitelja i Gospodina ! Vidjeti Njega kraj Majke ! On sličan suncu, a Ona mjesecu, oboje presjajni, i stoga što su slavni i stoga što su sretni da su ponovno sjedinjeni zauvijek ! Što mora da je Raj sada kad Vi sjajite u njemu, Vi velike zvijezde nebeskog Jeruzalema ? Kakva radost anđeoskih korova i svetaca ? Tako sam radostan što sam vidio Majku sa Sinom,
to što oduzima svu njezinu bol, bolje: njihovu bol, da prestaje i moja i mir ulazi u mene. Od tri čuda što sam ih od Boga molio dva su se ispunila. Vidio sam da se život vratio u Mariju i osjećam da se u mene vraća mir. Sva moja tjeskoba prestaje jer sam Vas vidio sjedinjene u slavi. Hvala na tome, o Bože ! Hvala i što si mi dao mogućnost da vidim, na biću doduše presvetomu, ali ipak ljudskome, kakav je udes svetaca, kakvo će biti, nakon posljednjega suda i uskrsnuća tjelesa i njihova ponovnog združenja, stapanje s duhom koji je uzašao na Nebo na času smrti. Nije mi trebalo vidjeti da bih vjerovao. Jer uvijek sam čvrsto vjerovao svakoj Učiteljevoj riječi. Ali mnogo će njih sumnjati da poslije stoljeća i tisućljeća tijelo koje je postalo prahom može opet biti živo tijelo. Njima ću moći kazati, zaklinjući se najuzvišenijim stvarima, da je ne samo Krist oživio, svojom vlastitom božanskom moći, nego da je i njegova Majka tri dana nakon smrti, ako se takva smrt može zvati smrću, ponovno oživjela i s tijelom opet sjedinjenim s dušom nastanila se zauvijek u Nebu uza Sina. Moći ću kazati: "Vjerujte, o kršćani svi, u uskrsnuće tijela na kraju vjekova, i u život vječni i duše i tijela, život blažen za svete, užasan za okorjele grješnike. Vjerujte i živite sveto, kao što su sveto živjeli Isus i Marija, da biste imali isti njihov udes. Ja sam vidio kako su njihova tijela uzašla u Nebo. To vam mogu svjedočiti. Živite pravednički da biste jednoga dana mogli biti u novom vječnome svijetu, s dušom i tijelom, kraj Isusa-Sunca i kraj Marije, Zvijezde nad svim zvijezdama." Ponovno hvala, o Bože ! A sada sakupimo što ostaje od Nje. Cvijeće koje je popadalo s njezinih haljina, grančice maslina koje su ostale na krevetu, i sačuvajmo ih. Poslužit će ... jest, poslužit će da pomognu i utješe moju braću, koja su uzalud isčekivana. Naći ću ih prije ili poslije ...«
Pokupi i latice cvijeća koje su se otkinule prigodom pada, uđe u sobu držeci ih u okrajku haljine. Onda pažljivije promotri otvor na krovu i usklikne. »Jedno drugo čudo ! I drugi čudesni sklad čudesa između Isusova i Marijina života ! On, Bog, uskrsnuo je sam od Sebe, i samom svojom voljom prevrnuo grobni kamen i samom svojom moći uzađe na Nebo. Sam sobom. Marija, Presveta, ali čovječja kći, anđeoskom je pomoću otvorila prolaz za svoje uznesenje u Nebo, i isto tako anđeoskom je pomoću uzeta onamo. U Krista se duh vratio da oživi tijelo dok je ono bilo još na zemlji. Tako je naime moralo biti, da ušutka svoje neprijatelje i da utvrdi u vjeri sve svoje sljedbenike.
U Mariju se duh vratio kad je Presveto tijelo već bilo na ulazu u Raj, jer za nju drugo više nije trebalo. Savršena moć beskrajne Božje mudrosti ! ...«
Sad Ivan skuplja u komad platna cvijeće i grančice koje su ostale na krevetu, k njima pridruži one što je sabrao vani pa ih sve položi na poklopac sanduka. Potom ga otvori i stavi u nj Marijin jastučić, prostirku kreveta, siđe u kuhinju, skupi ostale predmete što ih je ona upotrebljavala: vreteno, preslicu, njezino posuđe i primetne ih k ostalim stvarima. Zatvori sanduk i sjedne na stolac govoreći zaneseno:
»Sada je sve završeno i za meine ! Sada mogu slobodno ići onamo kamo me bude vodio Duh Božji. Ići ! Sijati riječ Božju što mi ju je Učitelj dao da je predam ljudima. Naučavati Ljubav. Naučavati neka vjeruju u Ljubav i u njezinu moć. Obznanjivati im što je Bog-Ljubav učinio za ljude. Njegovu neprestanu Žrtvu i njegov Sakramenat i Obred, po kojima ćemo do svršetka vjekova biti sjedinjeni s Isusom Kristom po Euharistiji i obnavljati obred i žrtvu kao što je On zapovjedio da činimo. Sve darove savršene Ljubavi ! Nastojati da ljube Ljubav, da vjeruju u nju kao što smo joj mi povjerovali i vjerujemo. Sijati ljubav da žetva i ulov riba bude obilan za Gospodina. Ljubav postizava sve, kazala mi je Marija u svome posljednjem govoru, meni koga je s pravom okarakterizirala kao onoga u apostolskom zboru koji ljubi, kao ljubitelja u pravom smislu riječi, kao opreku Jude koji je bio mržnja, kao što je Petar naglost, a Andrija blagost, sinovi Alfejevi svetost i mudrost spojena s plemenitim vladanjem, i tako dalje. Ja, ljubitelj, koji više nemam Učitelja, ni Majke da ih ljubim na zemlji, ići ću širiti ljubav u narodima. Ljubav će biti moje oružje i nauk. S njom ću i pobijediti zloduha, poganstvo, i osvojiti mnogo duša. Tako ću nastaviti djelo Isusa i Marije, koji su bili savršena ljubav na zemlji.«
- 23:52 -
četvrtak, 30.06.2011.
SILAZAK DUHA SVETOGA
Silazak Duha Svetoga
Nema glasova ni žamora u kući Blagovališta. Nisu nazočni učenici; barem ja ne čujern ništa što bi me ovlastilo da kažem da u ostalim prostorijama kuće ima sabranih osoba. Čuju se samo glasovi dvanaestorice i Presvete Djevice Marije, sabranih u dvorani Blagovališta.
Prostorija se čini većom jer namještaj, koji je smješten drugačije, ostavlja slobodnom svu sredinu sobe i dva zida. Uz treći zid gurnut je veliki stol koji je služio za Večeru. Između njega i zida, a i na dvije uže strane stola, smješteni su sjedala-ležaji koji su upotrijebljeni za Večere i podnožak što ga je Isus upotrijebio za pranje nogu. No ti ležaji nisu okomito prema stolu, kao za večere, nego usporedo, tako da apostoli mogu sjediti, a da ih ne zauzmu sve. Ipak jedan ležaj, jedini stavljen okomito prema stolu, ostave sav za blagoslovljenu Djevicu, koja je posred stola, na mjestu što ga je za Večere zauzimao Isus.
Stol je prazan, bez stolnjaka i posuda, prazni ormari za stolno posuđe, sa zidova skinuti ukrasi. Jedino svijećnjak gori u sredini, ali je upaljena samo središnja svjetiljka, ostali krug svjetiljaka koje služe kao vijenac čudnom svijećnjaku ugašen je. Prozori su zatvoreni i osigurani teškom željeznom prijevornicom koja prolazi preko njih. Ali jedna sunčeva zraka probije se smiono kroz jednu rupicu i spusti se poput dugačke i tanahne igle sve do poda na koji stavi jedno sitno sunčevo oko.
Sa strane Djevice, koja sama sjedi na svom sjedalu, sjede na ležajima Petar i Ivan, Petar zdesne, a Ivan slijeve. Novi apostol Matija nalazi se izmedu Jakova Alfejeva i Tadeja. Ispred Gospe je širok, a nizak kovčežić od tamnog drva, zatvoren. Marija je odjevena u tamno plavo. Na kosi ima bijeli veo, a preko njega okrajak svoga ogrtača. Svi ostali su otkrite glave. Marija čita polagano naglas. Ali obzirom na slabo svjetlo što dopire u sobu, mislim, da više no što čita, govori napamet riječi koje su napisane na svitku što ga drži razvita. Drugi je prate šutke, razmišljajući. Od vremena na vrijeme odgovore, ako treba. Marijino je lice preobraženo osmijehom ushićenja. Tko zna što vidi, što je tako sposobno užeći joj oči, poput dviju jasnih zvijezda, i posuti joj bjelokosne obraze rumenilom, kao da se na Njoj odrazuje neki ružičast plamen ? Stvarno je otajstvena Ruža ...
Apostoli se nagnu naprijed stojeći ponešto ukoso da je vide u lice dok se tako ljupko smiješi i čita, a njezin se glas doima kao pjev anđela. A Petar se tako gane da mu dvije krupne suze kapnu iz očiju i po stazi bora koje su mu udubene sa strane nosa spuste se i izgube u grmu prosijede brade. A Ivan odrazuje djevičanski smiješak i raspali se kao i Ona ljubavlju dok svojim pogledom slijedi ono što Djevica čita na svitku, a kad joj pruži novi svitak, pogleda je i nasmiješi joj se.
Čitanje je završeno. Marijin glas ušuti. Prestane šuštanje savijanja i razvijanja pergamena. Marija se sabere u šutljivoj molitvi sklopivši ruke na prsima i naslonivši glavu na kovčežić. Apostoli se povedu za njom ...
Vrlo jaka i skladna orljava, u kojoj je nešto od vjetra i od harfe, u kojoj ima nešto od ljudskoga pjevanja i od savršenih orgulja odjekne iznenada u jutarnjoj tišini.
Približava se, sve skladnija i sve jača, i svojim titranjem ispuni zemlju, širi ga i utiskuje kući, zidovima, namještaju. Plamen na svijećnjaku, koji je dotada bio nepomičan u miru zatvorene sobe, podrhtava kao da ga zahvaća vjetar, a lančići lustera zvone titrajući pod valom nadnaravnog zvuka koji ih dira.
Apostoli podignu glave prestrašeni i kako se taj pre-ugodan urnebes, u kome su sve najljepše note što ih je Bog dao nebesima i zemlji, sve više približava, neki ustanu, spremni da pobjegnu, drugi se šćućure na tlu pokrivši glavu rukama i ogrtačem, ili bijući se u prsa moleći Gospodina za oproštenje, drugi se opet stisnu uz Mariju, previše prestašeni, a da bi sačuvali onu suzdržljivost prema Prečistoj što je uvijek imaju. Samo Ivan se ne boji jer vidi očevidan mir od radosti što se ističe na licu Marije, koja podigne glavu smiješeći se nečemu što je samo Njoj poznato i koja se zatim spusti na koljena raširivši ruke, i dva plava krila njezina tako raširena ogrtača protegnu se na Petra i Ivana koji su poklekli kao i Ona. Meni je trebala minuta da ovo opišem, a sve se zbilo u vremenu kraćem od jedne minute.
A potom, evo Svjetlost, Oganj, Duh Sveti, s posljednjim melodičnim gromoglasjem uđe u obliku veoma svijetle, veoma žarke kugle u zatvorenu sobu,
a da se nisu pomaknula ni vrata ni prozor i ostane jedan tren lebdeći iznad Marijine glave, oko tri pedlja više Nje, a ona je sada otkrivena, jer je Marija, videći Oganj Paraklita, digla ruke, kao zato da ga zazove, i zabacila glavu s poklikom radosti, s osmijehom bezgranične ljubavi. A poslije toga trena u kome se sva Vatra Duha Svetoga, sva Ljubav sabrala iznad svoje Zaručnice, Presveta Kugla se razdijeli u trinaest milozvučnih i presjajnih plamenova, takve svjetlosti da je nikakva zemaljska usporedba ne može opisati, i spusti se da cjeluje čelo svakoga apostola. Ali plamen što siđe na Mariju nije plameni jezik uspravan iznad čela što ga cjeliva, nego je kruna koja obujmi i opaše poput vijenca djevičansku glavu, kruneći kao Kraljicu, Kćerku, Majku, Zaručnicu Božju, nepokvarljivu Djevicu, svu Lijepu, vječnu Ljubljenu i vječnu Djevojku, koju ništa niti u ičemu može poniziti, nju koju je bol bila postarala, ali koja je uskrsla u radosti uskrsnuća, te joj je zajedničko sa Sinom da joj se povećava ljepota i svježina tijela, pogleda, životnosti ... jer već unaprijed ima nešto od ljepote svoga slavnoga Tijela koje je uzeto u Nebo da bude cvijet Raja.
Duh Sveti zlatno-crveno žari svoje plamenove oko glave Ljubljene.
Koje li joj riječi govori ? Tajna ! Blagoslovljeno lice je preobraženo od nadnaravne radosti i sja osmijehom serafa, dok se suze od blaženstva niz obraze blagoslovljene pričinjaju dijamantima onako u svjetlosti Duha Svetoga. Vatra ostane tako neko vrijeme ... A potom je nestane ...
Na spomen njezina silaska ostane ugodan miris kakva ne može izlučiti nijedan zemaljski cvijet ... Miris Raja ... Apostoli dođu k sebi ...
Marija ostane u svom zanesenju. Samo sklopi ruke na prsima, zatvori oči, spusti glavu ... Nastavi svoj razgovor s Bogom ... neosjetljiva ni za što ... Nitko se ne usuđuje uznemirivati je. Pokazujući na nju kaže Ivan: »Oltar je. I na njezinu slavu spustila se Slava Gospodnja ...«
»Da. Ne mutimo njezine radosti. Nego idimo propovijedati Gospodina i neka se očituju njegova djela i njegove riječi među narodnima«, kaže Petar nadnaravnom impulzivnošću.
»Idimo ! Idimo ! Duh Božji gori u meni«, kaže Jakov Alfejev. »I potiče nas da djelujemo. Sve. Idimo evangelizirati narode.«
Izađu kao da ih je gurnuo ili povukao vjetar ili neka jaka sila.
Isus kaže:
»I ovdje je zaključeno ovo ‘Djelo’ što ga je diktirala moja ljubav prema vama i što ste ga primili po ljubavi stvorenja koju je imalo prema Meni i prema vama.
Zaključeno je danas, na spomendan svete Zite iz Luke (Lucca), ponizne sluškinje, koja je služila svome Gospodinu u ljubavi u ovoj Crkvi u Luki u koju sam Ja, iz dalekih mjesta, doveo svoga malog Ivana da mi služi u ljubavi, istom ljubavlju svete Zite prema svima jadnicima...
- 22:57 -
ponedjeljak, 11.04.2011.
ISUS SE UKAŽE MAJCI
Marija je sada prostrta licem na zemlji.
Nalik je siromašnom slomljenom stvorenju. Nalik je onom cvijetu mrtvom od žede o kojem je govorila.
Zatvoren prozor otvori se uz silovit udarac teskih krila, a s prvom zrakom sunca uđe Isus.
Marija koja se trgla na buku i koja podigne glavu da vidi kakav je to vjetar otvorio prozorska krila, vidi svoga presjajnoga Sina:
lijepog, beskrajno ljepšega nego dok još nije trpio, koji se smiješi, živ, svjetliji od sunca, obučen u bijelu haljinu koja izgleda kao
satkana svjetlost, i koji ide prema Njoj. Ona se uspravi na koljena i prekriživši ruke na prsima kaže s jecanjem koji je i smijeh i plač:
»Gospodine, Bože moj«. I ostane tako zanesena promatrajući ga lica okupana u suzama ali koje se razvedri,
koje se smiri od smiješka i zanosa. Ali On neće da Nju, svoju Mamu, vidi na koljenima kao služavku. Pa je zove, pružajući joj ruke iz čijih rana
izlaze zrake koje čine još svjetlijim njegovo slavno tijelo: »Mama«! Ali to nije bolna riječ razgovora i oproštaja prije Muke,
niti grcanje što srce para pri susretu na Kalvariji i u agoniji. To je poklik trijumfa, radosti, oslobođenja, svečanosti, ljubavi, zahvalnost
I sagne se nad svojom Mamom koja se ne usuđuje taknuti ga i stavi svoje ruke ispod njezinih savitih laktova te je digne na noge
pa je privine na Srce i poljubi je. O, tada Marija shvati da se ne radi o viđenju, da je to njen Sin stvarno uskrsnuo, da je to njezin Isus,
Sin koji je i dalje ljubi kao Sin. I s povikom baci mu se oko vrata i zagrli ga i ljubi ga, smijući se kroz plač. Poljubi ga u čelo gdje više nema rana,
u glavu koja više nije raščupana ni krvava, u sjajne oči, u obraze izliječene, u usta koja više nisu otečena. A potom uzima njegove ruke i poljubi
nadlanice i dlanove, njihove sjajne rane, i naglo se sagne k njegovim nogama i otkrije ih ispod sjajne haljine, te ih poljubi.
Zatim ustane, gleda ga, ne usudi se. Ali On se smiješi i shvaća. Raširi haljinu na prsima i kaže: »A zar ovu nećeš poljubiti, Mama,
ovu koja te je tako zaboljela i koju si samo ti dostojna poljubiti ? Poljubi me u Srce, Mama. Tvoj poljubac oduzet će mi zadnje sjećanje na sve
što je bol i dat će mi onu radost koja još nedostaje mojoj radosti Uskrsloga.« I uzme u svoje ruke Majčino lice i priljubi joj usne na rubove rane boka
iz koje izlaze mlazovi veoma živoga svjetla. Kako je Marijino lice uronjeno u zraku toga svjetla, lice joj je kao aureolom okruženo njime.
Ona ljubi, ljubi, dok je Isus miluje. Ne umara se ljubeći. Nalik je žednome koji je usta prinio k izvoru pa iz njega pije život koji mu je izmicao.
Sad Isus govori:
»Sve ja svršeno, Mama. Sad više ne smiješ plakati zbog svoga Sina. Kušnja je svršena. Otkupljenje se zbilo. Mama, hvala ti što si me začela,
odgojila, pomogla u životu i na smrti. Osjećao sam gdje dolaze k Meni tvoje molitve. One su bile moja snaga u boli, moje pratilice na mom
putovanju na zemlji i dalje od zemlje. One su sa Mnom došle na križ i u Limb. Bile su ‘kad’ koji je išao pred Velesvećenikom koji je …
… išao pozvati svoje sluge da ih odvede u hram koji ne umire: u moje Nebo. Došle su sa Mnom u Raj, idući poput anđeoskog glasa ispred povorke
otkupljenih koje je vodio Otkupitelj, da anđeli budu spremni da pozdrave Pobjednika koji se vraćao u svoje kraljevstvo. Čuo ih je i vidio Otac i Duh
koji su se zbog njih smiješili kao zbog najljepšeg cvijeta i najugodnijeg pjeva nastalih u Raju. Znali su za njih patrijarsi i novi sveci, novi, prvi gradani
moga Jeruzalema, i nosim ti njihovu zahvalu, Mama, skupa sa cjelovom roditelja i s njihovim blagoslovom i s blagoslovom zaručnika tvoje duse, Josipa.
Sve Nebo pjeva svoj hosana Tebi, Majko moja, sveta Mamo ! Hosana koji neće umrijeti, koji nije lažan kao onaj koji je pred malo dana upravljan Meni !
Sad odlazim k Ocu u svome ljudskom odijelu. Raj mora vidjeti Pobjednika u odijelu Čovjeka u kojemu je pobijedio grijeh Čovjekov. Ali potom ću opet doći.
Moram utvrditi u vjeri onoga koji još ne vjeruje, a potrebno mu je vjerovati da bi doveo druge da vjeruju, moram ojačati malodušne kojima će biti potrebna
tolika snaga da bi odoljeli svijetu. Zatim ću uzaći u Nebo. Ali te neću ostaviti samu. Mama, vidiš li onaj veo ?
U svom poništenju još sam oslobodio moć čuda radi tebe, da ti dadem onu utjehu. Ali za tebe činim jedno drugo čudo. Imat ćeš me u Sakramentu
stvarnoga kakav sam bio kad si me nosila. Nikada nećeš biti sama. Ovih dana si bila sama. Ali mome Otkupljenju bila je potrebna i ova tvoja bol.
Mnogo toga morat će se neprestano dodavati Otkupljenju jer će mnogo toga grijeh neprestano stvarati. Sve ću svoje sluge pozvati na to otkupiteljsko sudjelovanje.
Ti si ona koja ćeš sama učiniti više od svih svetih zajedno. Zato je bila potrebna i ta dugotrajna napustenost. Sada više ne. Ja više nisam odijeljen od Oca.
Ti više nećeš biti odijeljena od Sina. A imajući Sina imaš naše Trojstvo. Poput živog neba ti ćeš na zemlji nositi Trojstvo među ljude i posvećivat ćes Crkvu,
ti, Kraljica svećenstva i Majka kršćana. Zatim ću doći da te uzmem. I neću više biti Ja u tebi, nego ti u Meni, u mom kraljevstvu, da raj činiš ljepsim.
Sad idem, Mama. Idem usrećiti drugu Mariju. Zatim ću uzaći k Ocu. Potom ću doći k onomu koji ne vjeruje. Mama, tvoj cjelov za blagoslov.
A moj Mir tebi za društvo. Zbogom.«
I Isus isčezne u suncu koje se u mlazovima spušta s jutarnjeg i vedrog neba.
- 22:06 -
