LeT yOuR LiPs StAy sELeD

Evo mene.... Uf kako vrijeme brzo prolazi.... No to nas naravno nikako ne sprječava da razmišljamo. Ne znam jesam li to samo ja, ali često mislim kako sam pogubila konce iz ruku, i kako ne mogu kontrolirati vlastiti život, to me drži na trnutak, a ostatak vremena provedem nastojeći održati svoj osmjeh i ne razmišljati o tome. Vjerujem kako to sve ima veze s već navedenim letom vremena, jer ono samo ide, a mi smo ljudi različiti i krećemo se različito kroz ovaj život, za neke ide prebrzo,a za neke presporo. Svi smo mi bili u obje od navedenih skupina, i nikada nam nije odgovaralo. Postavim se tako da si kontam da ne mogu promjeniti svijet, i da ne mogu vratiti, a kamoli zaustaviti vrijeme. Ponekad me ta nemoć ubija. Ponekad samo sjedim i slušam tišinu. To je tako lijep zvuk. Ne, ja nisam tužna, ja sam sretna, sretna sam jer ju čujem. Postoji nekoliko vječnih trenutaka uovom životu, samo nekoliko onih koje vječno pamtiš. Kao npr. kada od mumljanja pjesmice u bradu sve se pretvori u razredno pjevanje pjesme "zlatne godine", pa bride dlanovi i sva se ježim, ili izlazak sunca koji rijetko doživim jer sam pospanka. Neki dan sam čula kako je naporno čekati svaki taj milimetar po milimetar. Ja mislim da nije. Pa ljudi to je nešto prekrasno! Uz ovaj perbrzi život, nije li prekrasno ugledati i gledati nešto tako mirno i staloženo, opuštajuće?! Često sam jedna od onih koja odgađa za sutra, ne uvijek iz lijenosti, nego iz nemoći i neorganiziranosti. Hm... A što ako ne bude sutra?! A što ako vremena nema?! A što ako je čekanje pravog trenutka upravo propuštanje istoimenog?! Ne znam. Samo znam da se često zamislimo i prije nego steknemo zaključak zazvoni telefon, stigne sms, netko cimne na msnu, počinje nam serija ili film, žurimo nekud.... Možda zato i ne znamo. A vrijeme ne čeka mene da saznam, ne čeka ni tebe. "Festina Lente" - žuri polako. Razmislite malo o tome. Pozdrav!