07.10.2008., utorak
Kao zoološki vrt
|
Na televiziji repriza crtića Divljina. DIVLJINA; ISJEČAK IZ CRTIĆA Htjela se pariti. Vukla me obalom tražeći grmovite uvale. Ljetne procesije navirale su sa svih strana. Odvratnih li druidskih okupljanja. Žrtvovanja za hranu. Ona me vukla. Oštar šljunak mrvio nam se pod šapama. Mekani jastučići nisu podnosili takvu oštrinu. Dopustio sam da mi šape utonu još dublje. Divlje je okretala glavom, otresala olinjalu dlaku sa sebe. Htjela je što prije razmijeniti nametnike. A nametnik sam bio ja. Nepromišljeno mašem repom, podvijam ga u pogrešnom trenutku, a dobro znam, ona to ne voli. Ne, nikako, ali svejedno me želi iskoristiti! Spojila se pandžama s mesom u razini mog lakta i klizi u potrazi. Savršeno sklonište od nje nije postojalo na ovom svijetu. Poželio sam promjenu. Velika pustinja s nekoliko putujućih grmova. Napuštena policijska stanica, toliko oronula da se do nje ne namjeravaju ni lešinari spuštati s neba. Nikakav zvuk. Nagla promjena iz noći u nemilosrdno sunčan dan. Ovo sunce upija. Postavljam stroge kriterije, poput otpadnika. Samopouzdanje se vratilo. Rep mirno i staloženo stoji, nije podvinut. Ona me i dalje vuče, hoće jebeno parenje. Hoće da je okrenem u policijskoj stanici. Nasred stola! To hoće! Na podu je kartonska ambalaža brze hrane, ostaci raskomadane porculanske zdjele i nekoliko zgužvanih plastičnih čaša. Otrgnem se njezinoj opsjednutosti i izađem van pripaliti cigaretu. Stojim pred nakošenim, gotovo izbijenim vratima i pripaljujem. Kako bi bilo prejebeno ispustiti šibicu na ovo suho drvo pa nek sve ode u vražju mater! Ovdje i tako više ne postoji zakon! Ona iznutra viče sva topla i napaljena. Želi da se vratim. Čeka me rastvorena na stolu. Ne osvrćem se. U sebe hladno povlačim dimni tornado. Gledam pustinjsku fatamorganu i u zrcaljenju izabirem široki cabrio. On se zaustavlja uz škripanje nepodmazanih kočnica. Uh, bokte, koje loše parkiranje. Stup s prometnim znakom savija branik skupocjenog automobila. Iz auta bez riječi izlazi debela krznena rugoba i njen pijani mužić. Ulaze u straćaru i povlače za sobom vrata. Nastavljam buljiti u asfaltno zrcaljenje upravljano isprekidanom bijelom trakom. Dalek je put koji me čeka. Kroz vrata dopiru poznati ženski krikovi. Odgurujem vrata i promatram silovanje. Unatoč situaciji, kuja na stolu pohlepno gleda u mene. Jel’ to moguće? Usuđuješ se imaginacijom moj lik pretvoriti u slamku za čupanje iz živog blata. Zatvaram vrata, pritišćem šapom filter cigarete. Ta opekotina neće biti prebolna za moj odlazak.  |
