Moje virtualno ogledalo
Što me stvarno izbacuje iz cipela
Dok sam bila mlađa manje me toga uistinu vadilo iz šuza, ali i na manje sam toga obraćala pozornost.
No, ako neka pravila vrijede za mene, zašto ne bi vrijedila i za druge?
Sad kad sama vozim kroz nepregledne gradske gužve, živim u velikom gradu i družim se s previše ljudi ne svojom voljom i ne svojim izborom, čekam u dugim redovima dućana bilo da kupujem mlijeko ili komad namještaja, a imam sve manje vremena, jer je aktivnosti sve više - sve više uočavam i sve mi više smeta nečija nekultura, bezobraština i malograđanstvo.
Možda će neki od vas reći da je problem u meni, da moram naučit živjet s tim, ali sori, na neke se stvari NE ŽELIM i neću naviknut, radije ću se odselit na pusti otok sa izbaranom nekolicinom meni dragih ljudi. Ili se nastavit živcirat, katkad tiho, katkad glasnije i o tome iscrpno pisat na blogu.
Na jednom sam forumu baš otvorila takvu raspravu pa se javilo nekoliko razumnih cura koje su samo proširile moj popis.
E, to je nešto što nikad neću pojmit. Em izgleda ružno, em je zarazno, em je nekulturno, em mi se od toga diže želudac, pogotovo ako se događa rano ujutro a ja napola snena i gladna, jer jurim dat krv na tašte da vide jel imam dosta željeza. Naradije bih prišla čovjeku i dala mu maramicu i objasnila čemu maramice služe. Iznenađujuće je da po cesti hračkaju ne samo neodgojeni klinci nego i damice u kostimima, komadi u odijelima i bakice koje za cijelog životnog vijeka nisu naučile osnove bontona.
Tome ću dodat da mi smeta i općenito nehigijena koju moram njuškati čekajući u redu da kupim mlijeko.
Na mome radnom mjestu, ili na većim okupljanjima gdje dolaze susjede i frizerke sestrine odgajateljice iz vrtića, srećem tu i tamo ljude čiji ego nadglasa sve nas u prostoriji.
Kad sam JA ovo, kad sam JA ono, ja ovak, ja onak, ne bih ja nikad, ja sam još od 1790. u tome poslu i najbolja sam u klasi, ja sam objavila ovo i ono, ja sam bila najpismenija, najobrazovanija, najzgodija i tada bila ali sad sam.
Uf, to mi je tak mučno i prije svega dosadno slušat - hvalite me usta moja.
Nema ničeg gore od samohvale.
Oke je ponekad biti malo neskroman s nekim sebi jako bliskim, ali tako se javno hvalit pred ljudima koje vidiš prvi put, pa onda opet kad ih vidiš drugi put, i tako - svaki put!
Sva tvoja postignuća padoše u vodu. Možda si tome stremila, ali nisi takva. Jer TAKVI ljudi puštaju da djela o njima govre. I drugi ljudi. Nikada oni sami.
To mi je posebno počelo smetat u zadnje vrijeme.
Prije ne toliko. Ali zato jer nisam toliko patetike primila u malo vremena koliko jesam u jednoj nedavnoj epizodi svoga života. Tako da mi sada i malo patetike ide jako na jetra. Posebno ako ju proizvodi muškarac. Uh.
To je glupo jer sam ja tako rekla. I onda samo hoću pitat "zašto" je to glupo, ali nema argumenta. Čak ni ne čuje moje pitanje. A kad ti ponestane argumenata - vrijeđaj. I ako se ne slažeš sa mnom, nemoj slušati zašto ja tako mislim, nego vrijeđaj.
Ovako mi nešto možete napravit dvaput.
Prvi put dajem još jednu šansu. Drugi put nestajem bez traga. I argumenta. :-)
Upoznala sam nažalost i osobe kojima je sve dobro - loše, sve bijelo - crno, svaka lijepa riječ, neka zavjera. Izmišljaju toliko grozne priče da to ne možete niti pojmiti a samo kako bi naštetili drugome. Jer zavide i jer su friustirani. Opako i besramno. Srećom, znam ih jako malo. Ne bojim se ovih ljudi, al ih se klonim ko vrag tamjana. Nažalost, ne mogu ih posve izbjeći ali mogu ih svojim ignoriranjem makar neutralizirati.
Iako sam žena, nemojte mi oduzimat prednost. Sjest ću na trubu i probudit vas iz vaše iluzorne sanjalačke zanesenosti. Ili vam tak zablendat da ćete oslijepit. Jednostavno ne trpim nepravdu i kršenje prometnih propisa. I to onih zbog kojih biste pali na vozačkom ispitu.
Osim ak se ne radi o mome mužu, mami i tati i najbližim prijateljima.
Dakle, dođe netko, i ko iz neba pa u rebra (dakle, druga je stvar ako razgovaramo na neku temu): Bilo bi ti bolje u životu da sad rodiš dijete, pa nećeš valjda rađat sa 40? Ili: Zašto nosiš ove hlače kad ti one stoje bolje? Ili: Po mom mišljenju, trebala bi početi više računa voditi o tome da ... Prazninu ispunite sami.
Mislim, otkud nekom pravo da mi dijeli savjete koje nisam tražila? Ajde da mi je život u opasnosti ili da je nešto znak neke moje opasne ali skrivene bolesti... Možda i ja mislim da bi bilo bolje nekome da ima troje umjesto nijedno dijete, ali tko sam ja da o tome dijelim savjete?
Nekome nešto ne ide dobro. I stalno kuka. Oke je izjadat se, istrest se, ali ako se naši "razgovori" svode na kukačke monologe, poželim osobi savjetovat da si nađe psihologa. (Ali ne dijelim načelno savjete jer ih ni sama ne volim primat.) U modernom se svijetu takve stvari naplaćuju. Naravno i ovdje isključujem svoje bližnje, ali njima bez ustručavanja kažem kad mi je dosta.
Primjetim li da me netko pokušava prevest žednu prek vode il mi prodat rog za svijeću, neću mu reći ništa. Ni prvi ni drugi put. Možda ni treći. Neću mu vjerovat i neću mu se povjeravat. Ali ako se stvar nastavi, povest ću se za svojim pravilom i savjetovat mu, posve besplatno, da si potraži stručnu pomoć jer patološko laganje i fantaziranje može bit znak ozbiljne bolesti.
Kad bih ja išla cestom i pljuvala, oduzimala prednost svima redom, kukala bez prestanka, ili pričala o svojim iznimnim postignućima, lagala o sebi i drugima, dijelila savjete šakom i kapom ... fiktivnim akterima moga posta to bi zasmetalo, neki bi me čak oštro ukorili, neki bi samo okrenuli očima, neki bi se htjeli fizčki obračunat. A sad da ovo mogu pročitat, rekli bi da sam prestroga i da nisam fer. Eh, to ne volim isto. Te dvostruke kriterije. To je deseta stvar koja će me izvadit iz cipela.
Srećom, ljeto dolazi.
Cyber bi i bosa hodala. Da nije onih koji nikad nemaju maramicu kad im zatreba.
20.03.2005. u 14:18 | 9 Komentara | Print | # | ^