mala svaštara

Zadnjih dana me muči jedna te ista stvar..dal da nazovem baku ili ne?
Zvuči kao banalan problemčić, ali u mom slučaju nije.
Evo zašto: moja baka potječe iz dobrostojeće familije kao jedno od troje djece. Ima 2 brata i možda je baš to razlog njezinog invaliditeta iliti emotivne osakaćenosti. Zvuči malo grubo ali to su činjenice.
Njezina majka je, bar koliko znam po pričama, bila vrlo hladna osoba, a iz dana u dan vidim da je tu crtu i ona nasljedila.
Sreća u nesreći je da to očito nije zapisano u genetskom kodu jer mi je otac, fala Bogu, ispao normalan.
Većina mojih frendica je živjela ili još uvijek žive sa bakom i one ih smatraju svojom drugom majkom, šta je i logično.
Slušajući njihove priče nikad ih nisam shvaćala. Uvijek sam smatrala da je baka netko koga svatko mora imati...ne znam kako bi to objasnila...niti je čujem niti je vidim.
Uvijek isti scenarij, ručak za Božić, Novu Godinu i Uskrs i tu i tamo po ljeti.
Šta ja imam od toga? Očito ništa... sad sam već totalno otupjela jer iako smo udaljene par stotina metara zračne udaljenosti nismo se vidjele mjesec dana.
Ok i ja sam kriva za to ali kad je netko tako prokleto hladan i nezainteresiran cijeli moj život, a da ne kažem da se stvarno ne sjećam kada me zagrlila i poljubila onda ne znam šta bi više rekla.
Taman kad sam totalno digla ruke od nje i odustala od svih pokušaja uspostavljanja kako-tako dobrih obiteljskih odnosa prijatelj me uspio uvjeriti da je život prekratak i da u takvim situacijama valja pregrizti govno i probati opet jer će mi poslije biti žao, a onda će već biti prekasno.
Prvi korak je telefonski poziv jer, ljudi budimo realni, iako me on prosvijetlio nećemo pretjerivati sa nekakvim odlascima kod nje.
Važno je odnekud početi...
E pa, dragi moji, poanta ovih bez reda nabacanih rečenica je: Opraštajte jer je život jebeno prekratak!