Život je niz trenutaka.
Trik i ja smo sinoć prvo odlučili otići do Petra Pana na sladoled i sjesti negdje uz Dravu jer sam ja posljednjih par dana neopisivo nervozna (hello, student problems...). I tako smo sjeli na Jezik u zimskoj luci, položila mu glavu u krilo i zurila u zvijezde. Nekoć davno sam znala koja je Sjevernjača, gdje su Veliki i Mali medvjed, to mi se sad činilo tako nebitno. Prelazio je prstima preko mojih obraza i bezveze smo nešto pričali o tračevima, seksu i o tome gdje bi sve željeli putovati. Trenutak koji je mogao biti tako savršen uz odsjaj svjetala pješačkog mosta i lampi duž Promenade na nemirnoj površini vode. Umjesto toga glava mi je pucala - zavlačim li ga, volim li ga, kako ću položiti taj je**** kolegij ( držite mi sutra fige, btw).
Nekoliko minuta poslije sjedimo na klupi pred zgradom u kojoj živim. Iznad nas breze nježno njišu zelene grane, lampa baca meko svijetlo nedaleko od nas, miriši grm jorgovana, Trik se nagnuo nad mene i sporo me ljubi. Ja u glavi pizdim jer ne znam želim li uopće biti njim for true ili zbog ega ili zbog njegovih ljubavničkih vještina ili ... i gledam na sat - kasno je, trebala bih učiti. U tom trenutku mi zazvoni mobitel. Raven zove i pretpostavljam zašto. Naravno, u pravu sam. Ajmo na cugu. Teško mi je reći ne jer se nismo jako dugo vidjeli, a poput brata mi je. Hvatam Trika za rukicu i odemo do Voddooa. Prvo sretnemo osobu koja me praktički ni ne poznaje, a ne voli me jer sam bila nepristojna prema njegovoj sestri zbog spomenutog lika iz prošlog posta. Onog što me sj****. Već tu mi titraju živci - nije dovoljno to što sjedim u bircu umjesto da učim. Kroz sat vremena sam kao malo se smirila, ali sam postala umorna pa sam se dogovorila s Trikom da me samo isprati do izlaza pa nek se vrati još malo družiti s Ravenom.
I taj trenutak kad smo stajali nasred Sunčane. Trenutak nad svim trenutcima. Položio je ruku na moj obraz i podignuo mi glavu tako da se gledamo u oči i rekao... "Nemaš pojma koliko te volim." U glavi odjednom sve bistro, ni naznake sumnje, nervoze... Utrobu su mi ispunili leptirići/komarci/neka živina i jednostavno sam znala: Evo čovjeka s kojim ću provesti ostatak svog života, kojeg volim više od ikoga i ičega skupa sa svim njegovima manama i vrlinama... I nikada, više nikada, zbog svojih mušica neću posumnjati u to.
|