< | studeni, 2007 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | |||
5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
MSN: loncky@hotmail.com
NO ONE CAN OUT RUN THEIR DESTINY
ubacih ih ovdje namjerno...meni posebno dragi linkichi:)
Kamikaza The Band
bla bla
ledena kraljica
devil
tonka
sile the man
KLIKNI!!!!bas dobar blog...
*something from queen of cursed*
I nakon svih ovih godina ...
život mi je tako neshvatljiv, i još uvijek je takav…
neobjašnjiv…
il je možda ipak potpuno jednostavan samo ga ja sebi stvaram i prikazujem na tako kompliciran način da se i sama izgubim u vlastitim mislima.. Moja glava, moja razmišljanja, ujedno najveći prijatelj i neprijatelj.. kako? ah, sve ove dileme pisat ću u nekim od sljedećih postova.. da sad ne dužim, iako već i jesam!!!;( i da.. onaj fascinirana sam smrću i prolaznošću jer je ja ipak doživljavam na neki totalno drugačiji način, koji nitko više ne shvaća..
Izgubljena sam, mislim da stvarno jesam zalutala nekako ovdje, ili sam poslana da preokrenem nešto.. haha ! Novi spasitelj!? Iipak ne pišem o sebi nego o nekim likovima sa svog bloga… Sve vas pozdravljam.. Život ima neki smisao, potrebno ga je samo pronaći…
Čovjek je u svakom pojedinom trenutku života ono što će tek biti, kao i ono što je već bio...
Smrt nas se ne tiče, jer kad mi jesmo smrt nije, a kad smrt jest mi nismo...
...I˙m not growing up...I`m just burning out...
...čovjekov um stvorio je čudovišta, koja čovjek više ne može kontrolirati...
I tvrdim da je ljubav prema čovječanstvu nezamisliva, sasvim neshvatljiva i potpuno nemoguća bez vjere u besmrtnost ljudske duše...
Crazy, but thats how it goes
Millions of people living as foes
Maybe its not to late
To learn how to love
And forget how to hate
Mental wounds not healing
Lifes a bitter shame
Im going off the rails on a crazy train
Ive listened to preachers
Ive listened to fools
Ive watched all the dropouts
Who make their own rules
One person conditioned to rule and control
The media sells it and you have the role
Mental wounds still screaming
Driving me insane
Im going off the rails on a crazy train
I know that things are going wrong for me
You gotta listen to my words
Yeh-h
Heirs of a cold war
Thats what weve become
Inheriting troubles Im mentally numb
Crazy, I just cannot bear
Im living with something that just isnt fair
Mental wounds not healing
Who and whats to blame
Im going off the rails on a crazy train
Činjenica je da umire tijelo i da se gasi svijest čovjeka, ali volja kao pokretač svega uvijek ostaje...
Mistika je stihija u koju čovjek uranja i počinje osjećati i primati realnost nevidljivog.
Što ako je moje postojanje samo laž?
Ako zapravo ne postojim…
Ako ja nisam ja…
Jer moj lik je možda samo silueta
Koja se krši i lomi na vjetru.
Ona je negdje nestala i izgubila se
Između prošlosti i budućnosti.
Sadašnjost ne postoji
Zamišljena je…
Nema je iako se čini da je baš osjećamo!
Lažemo sami sebe, mislimo da se rađamo,
Živimo i umiremo…
Ali nema nas…
Nema života, nema ni smrti!
I da, nema mene, jer
Nije me nikad ni bilo…
Ponovno je okrutno vrijeme oduzelo još jedan život! Život koji se tek počeo živjeti, i već ga smrt nadrasla! Ove riječi pišem osobi koja nas je danas napustila. Nisam ga dovoljno poznavala... Tek u prolazu uhvatila bih njegovu prekrasnu plavu kosu, i oči tako iskrene koje su odavale njegovu povučenost. Iako smo razmijenili svega par riječi, i mene boli što ga nema... Zašto ne želim vjerovati u to? Kako je nestao? Pa još prije par tjedana njegov smijeh unosio je nekakav sjaj u druge živote. Sav je zračio dobrotom. Kosa anđela. Sve do prije par kobnih tjedana kad je prokleta nesreća zarobila njegovo krhko tijelo, umrljala kosu krvlju i zatvorila oči.Sada zauvijek.
Zarobljeno tijelo ležalo je nekoliko tjedana u bolnici, dok su svi molili za njegov oporavak. Nitko nije mogao proći pored ovakvog događaja hladan. Pa i ako su se samo pretvarali da im je stalo... Nema više onog pogleda...
Otkud mi uopće pravo da ovako pišem?
Borim se sama s agonijom koju nosi ljudski život, koju stvara sam čovjek! Rođen je s njom, suočio se ili ne, smrt će ga nadvladati... U zadnje vrijeme sve je više prisutna. Pitam se tko je sljedeći? Svi nosimo sjeme smrti, rastemo zajedno, i dođe trenutak kad nas preraste... Mi ostanemo, a ona sama nastavi dalje. Tužno mi je ovo sve, i ne znam je li uopće pametno pisati o ovom ovako? Dok pišem, osjećam se jadno i nemoćno jer se još uvijek nisam suočila s činjenicom da ga nema! Ovdje nešto sitno pišem! Kako je njegovoj obitelji, bratu kojeg sam još više poznavala?! Glupo pitanje, kako bi im bilo... Moraju živjeti, nekako nastaviti jer on bi to zasigurno želio... I dalje će živjeti u njihovim srcima, i sjećanjima svih onih kojima je puno značio!
Možda bolje da privedem sve ovo kraju, jer iz depresivnosti se ne izlazi ovako! Svi koji ovo pročitaju neka se mole da njegov duh vječno živi u svijetu sto puta boljem od ovog, a sjećanja na njega ostane neizbrisivo!
Počivao u miru!