Alex Dehin
četvrtak, 21.01.2010.
2. poglavlje: "The cute boy"
Krenuli smo rano ujutro, ali do polaska aviona je prošlo još 4 sata. Vozili smo se oko dva sata i onda je prošlo još pola dana dok smo pokupili stvari i dok smo dočekali taxi. Mama je sjedila sa mnom i Jimmyjem otraga, a tata naprijed. Cijelo je vrijeme lupkala nogom. I ja sam bila pomalo nervozna. Dok smo se vozili kroz grad primjetila sam da se sastoji večinski od kuća, tek vrlo malo zgrada. Prošli smo široku dvokatnicu s igralištem i mislim da je to neka škola. Uskoro sam s desne strane kroz kuće vidjela more. Naša se nova kuća nalazila pred kraj ulice uz more. Nije se jako razlikovala od ostalih, ali sve u svemu je bila lijepa. Bijela. Imala sam osjećaj da će ovdje biti drugačije. Ušli smo. Kao i izvana, i iznutra je lijepa. Na podovima je bio skupi tamni parket, to se dalo razlučiti prvim pogledom na nj. Kuhinja i blagavaonica su imali pogled na plažu. Nikada nisam živjela tako blizu mora. Jimmy i ja smo se uspeli stubama na drugi kat.
„Naša spavaonica je ona najveća!“ viknuo je tata odozdo. Pokraj te jedne sobe se nalazila kupaonica, na onoj strani kuće koja je gledala na ulicu. Na suprotnoj su strani bile dvije sobe, a između njih kupaonica. Prvo smo ušli u onu lijevu. Jednako tamni parket kao i u ostatku kuće, bijeli zidovi i dva velika prozora, jedan s pogledom na plažu, a drugi na kuću koja nam se nalazila s lijeva. Kupaonica je na podu imala sitne tamnoplave pločice, a na zidovima isto tako male, nešto svijetlije plave. Iznad umivaonika se nalazilo veliko ogledalo. Mali je prozor također imao pogled na more, a ispod njega se nalazila kada i do nje staklom ograđen tuš. Druga je soba bila identična kao i prva samo što je drugi prozor gledao na kuću desno od nas.
„Moja je ova.“ Jimmy je prvi progovorio.
„Ok.“ Bilo mi je svejedno pošto su sobe bile identične.
Uskoro je i kamion s našim stvarima stigao. Uz pomoć dvaju radnika sve smo unjeli u dnevni boravak s iznimkom na namještaj koji smo odmah strpali u sobe. Kada je kamion otišao već je bila noć. Jedino što smo napravili poslije toga bilo je naručivanje pizze i odlazak u krevet. Moj je stajao nasred sobe naguran skupa s ormarom i stolom. To ću rješiti sutra.
Probudila me sunčeva svjetlost. Dopirala je kroz oba prozora. Pogledala sam na sat. 8.47. Ustala sam i spustila se u dnevni boravak. Bio je prazan. Vratila sam se gore i pogledala u maminu i tatinu sobu. Prazna. Jimmy je još spavao. Skočila sam na njega.
„Dobro jutro!“ ugurala sam se pokraj njega pod poplun. Nekoliko je puta zatreptao, a onda otvorio oči.
„Kako ću ti se osvetiti za ovo.“ Nasmijala sam se na to.
„Zamolit ću te da mi danas pomogneš posložiti namještaj.“
„Aha...“ zjevnuo je.
„Gdje su starci?“
„Ponedjeljak je. Rade.“ Ustao je i pošao u kupaonicu. Već rade. Jedva da smo unjeli stvari u novu kuću, a oni su već na poslu. No dobro. Vratila sam se u svoju sobu. Sama sam pogurala stol pod prozor, jer je bio podosta lagan. Na njega i pod njega sam stavila sve kutije i torbe sa stvarima. Zatim mi je Jimmy pomogao pogurati ormar do stola i krevet na lijevi zid ispod prozora. Ono glavno je bilo na mjestu. Rastvorila sam prozore. Zrak je imao miris mora, soli. Uzela sam prvu torbu i počela slagati odjeću u ormar. Nakon prve raspakirala sam i ostalu odjeću. Na stolu sam ostavila jedino ono što mi treba za danas. Donje rublje, kratka tamnozelena suknja i ljubičastu maijcu na bretele. Vani je već sada bilo skoro dvadeset stupnjeva. Polako sam raspakiravala stvari sve dok nisam došla do kutije s stvarima za kupaonicu. Tada sam i to raspakirala i otišla se istuširati. Dugo sam pustila vodu da teće, a zatim sam se omotala ručnikom i stala rasčešljavati kosu. U tom sam trenutku ponovno imala taj čudan osječaj kako će ovdje biti puno drugačije nego na ostalim mjestima gdje smo bili. Do navečer sam se raspakiravala i pospremala sitnice po sobi. Stavila sam zavjese. Na jedan prozor ljubičaste, a na drugi narančaste. Kada sam tu drugu večer legla u krevet, soba je bila onakva kakva je i trebala biti. Relativno uredna, vesela i s policom knjiga.
Tu sam noć sanjala more i oluju, a kada sam se usred noći probudila sva dezorjentirana shvatila sam da je to zbog šumaova koji su dopirali kroz otvoren prozor. Bilo je četiri ujutro. Nisam ni pokušla ponovno zaspati, već sam se jedva čujno presvukla u trenirku i spustila se u prizemlje. Na svu sreću nisam nikoga probudila. Izašla sam kroz stražnja vrata na terasu. Noć je bila topla, bez vjetra. Zapravo u ova dva dana još nisam bila na plaži, nisam stigla. Zakoračila sam na pijesak. Izula sam tenisice i stala hodati gore-dolje po pijesku. Došla sam i do mora i stala na sam rub tako da mi je voda dotakla stopala u naletu vala. Uskoro se počelo daniti, a ja sam ponovno navukla tenisice i krenula trčati. Zaputila sam se po plaži uz zadnjih nekoliko kuća u ulici. Kada sam se približavala zadnjoj kući netko je izašao iz nje. Dečko kratko podšišane crne kose. Stavio je slušalice u uši i potrčao, a kada mi se približio samo me pogledao i nasmješio se te nastavio istim tempom. Zamjetila sam nekoliko stvari. Imao je tamniju put, bijele zube i razbarušenu kosu. Ja sam nastavila trčati sve dok nisam došla do kraja plaže, pa sam se krenula nazad. Onog sam dečka zamjetila kako trči nazad prema kući, ali još je bio jako daleko. Pri mimoilasku sam zamjetila da je jako dobro građen pošto je skinuo majicu. Kada sam došla do kuće okrenula sam se u potrazi za njim i pronašla sam ga. Skidao je tenisice i potom se zaletio u more.
Isto se ponovilo sljedeča tri jutra. Četvrto je jutro bilo drugačije. Tek pošto sam izašla iz kuće i krenula otrčati sad već poznati dio, on me skoro mimoišao. Začudila sam se kada je usporio i pozdravio me.
„Dobro jutro.“ Ostala sam zbunjena.
„'Jutro.“ Odgovorila sam jednako zbunjeno koliko sam bila i prije nekoliko sekundi. Onda je nastavio trčati. Nisam još došla do kraja plaže kada me sustigao.
„Ti si nova, jel?“ upitao je.
„Aha. Doselili smo se tamo u četvrtu kuću gledajući od tuda.“ Pružila sam mu ruku. „Alex.“ Prihvatio je ruku smješeći se.
„Adam.“ Počela sam se hodajući vračati, a on je koračao uza mene. „Znači tako...“ započeo je. „Koliko imaš godina?“ nasmijao se sam svom pitanju.
„Uskoro ću 16. Ti?“ nekako je bilo lako razgovarati s njim. Bez nekog opterečenja.
„Imam navršenih 16. Znači vršnjaci smo. U koju ćeš školu sada ići?“ pogled mu je bio uprt u moje oči.
„Umjetničku. Idem za arhitekta interijera.“
„Olala. Super.“ Stigli smo do njegove kuće, ali on je nastavio hodati uz mene. „Zašto trčiš svako jutro tako rano po plaži?“ pitao me.
„Ma, održavam kondiciju. Isto tako, zašto ti trčiš?“
„Staratelj mi je i košarkaški i nogometni trener pa on forsira na tome, ali meni je bolje jer se ovako bar maknem iz kuće.“ Htjela sam upitati gdje su mu roditelji pošto živi sa starateljima, ali mi je bilo neugodno. Moja se kuća sve više približavala pa sam usporila korak. „Baviš li se ti čime?“ nisam bila naviknuta da netko toliko ispituje, ali nije da mi je smetalo.
„Bavila sam se svime i svačime, pošto smo se toliko selili.“
„Da? Čime?“
„Gimnastika, ples, plivanje, klizanje, nogomet jedno vrijeme...“
„Opa, nogomet?“
„Ma da... Nije bilo puno izbora, a nisam htijela izgubiti kondiciju..“ Bilo mi je neugodno.
„Ti, ovakva žgoljavica pa da imaš kondicije?“ nasmijao se. Mnogi su mislili da imam snage samo za podići olovku.
„Želiš se kladiti sa mnom?“ pogledala sam ga podignutih obrva.
„Naravno. Nema šanse da izgubim od tebe..“ znala sam da će prihvatiti.
„Onda, u pet?“
„Može.“ Nasmijao se i zaputio se kući. Već smo neko vrijeme stajali pred mojom.
Dok sam poslije još neko vrijeme ležala na krevetu čekajući da roditelji odu na posao i da se Jimmy probudi, razmišljala sam o tome kako mi je bilo lako razgovarati s Adamom. Inače sam uvijek bila sramežljiva i šutljiva kraj zgodnih deči, da da, mislim da je zgodan, a s njim sam skroz opuštena. Iz razmišljanja me prenuo Jimmy koji je kucao na vrata.
„Da?“ ušao je u sobu.
„Hej. Pitanje. Očemo li danas poslije doručka na plažu?“
„Može. Samo što moramo prvo nači neki dučan da kupimo nešto za jesti.“ Znala sam da starci nisu ništa kupili.
„Aha. Ok. Idem se samo presvući.“
Danas smo po prvi puta bili u gradu. Sve skupa to nije bilo veliko mjesto, ali sadržavalo je mnoštvo stvari. Vrtić i osnovna škola su se nalazili u onoj zgradi koju sam vidjela na putu ovamo, a nedaleko od nje se nalazila i srednja škola. Na natpisu je pisalo da je to i gimnazija i umjetnička i strukovna škola. Nisam bila sigurna kako je to moguće.
U centru grada se nalazilo kino i podosta dučana s odječom, obućom i ostalim sitnicama. Veliki se supermarket nalazio nešto bliže našoj kući. Obavili smo kupovinu i vratili se kući. Bilo je već podne i bilo je oko 35°C, pa smo odlučili brže bolje u more.
Iako smo sada tu bili već tjedan dana još se nisam okupala. Jednostavno nisam stigla.
Popela sam se u svoju sobu i izvukla kupaće kostime iz ormara i stavila ih na krevet. Pozornost mi je privuklo kretanje pod prozorom. Na plaži je bilo nešto ljudi. Desno od moje kuće, jedno stotinjak metara, neki su tinjeđeri postavili mrežu za odbojku i igrali. Među njima sam prepoznala i Adama. Ostatak društva su bili, po mojoj procjeni, moji vršnjaci. Dvije godine više manje. Navukla sam jednostavni dvodjelni crni kupaći kostim, te sa sobom uzela crveni ručnik, kremu za sunčanje i preveliku mi bijelu majicu zbog moje svijetle puti. Jimmy je već bio na terasi. Na rubu smo ostavili ručnike i zaputili se u vodu. Jimmy mi se, kako je i obečao, osvetio za ono buđenje tako što me potopio, jedno desetak puta. On je ubrzo izašao jer je vidio da neke ''u, gle ove ful zgodne cure'' idu prema onom improviziranom odbojkaškom igralištu. Ja sam pak nakon što su mi se već prsti smežurali legla na terasu i dobro se namazala kremom za sunčanje. Ne bih htjela već sutra izgledati preprženo. Cijelo sam vrijeme pratila zbivanja tamo gdje su igrali odbojku. Među nekolicinom dečkiju, Adam je bio najbolje građen. Dok sam tako promatrala kako igraji nisam opazila da mi je prišla jedna cura pa sam se trgnula kada me pozdravila.
„Bok.“ Okrenula sam se prema njom i odzdravila. „Ja sam Talia“ pružila mi je ruku koju sam ja prihvatila.
„Alex.“ Predstavila sam se. Kosa joj je bila crno roza, a na nosu je imala pearsing.
„Ovaj, ja ti se bavim fotografijom,“ podigla je veliki fotoaparat koji joj je visio oko vrata i pokazala mi ga je, „Fotografirala sam te nekoliko puta, jako si fotogenična.“ Okrenula je fotoaparat i pokoazala mi nekoliko mojih slika. Nisu bile loše. Mislim, svijetlost i kompozicija su bile savršene.
„Ma daj... Ali fotke su ti odlične.“
„Ma, moraju biti.“ Nasmijala se. Upitno sam je pogledala. „Ne bavim se fotografijom samo u slobodno vrijeme. Idem u školu i preko praznika trebam napraviti album. Odabrala sam si portrete.“ Kimnula sam.
„Znači, umjetnička škola?“ upitala sam.
„Aha, kako znaš?“
„Arhitekt unutrašnjih interijera.“ Pritom sam pokazala prstom na sebe. Nasmijala se.
„Super.“
„Mogu vidjeti fotografije?“ okrenula je fotoaparat prema meni i pokazala mi podosta ljudi koje nisam znala. Na nekoliko je njih bio i Adam.
„Njega znam.“ rekla sam joj. Pogledala me.
„To mi je brat.“ Ta mi činjenica nije išla u glavu. Nikakve sličnosti u njima. Vidjela je moj izraz lica. „Posvojeni smo. Oboje.“ Objasnila je, a ja nisam pitala dalje. Objasnila mi je kako je večinu fotki prvo napravila spontano, a onda da je ljude pitala da li ih može iskoristiti. I mene je pitala isto i ja sam rekla da može. Nešto poslije me je odvukla do grupe odbojkaša i upoznala me. Večina je bila iz susjedstva. Sve mi se više čini da ono što sam rekla, ono o hrabrosti, da se to samo od sebe posložilo.
