Čuda čudnovata
07.03.2007., srijeda
Freud i internet - bespuća virtualne primitivnosti
|
Ljudi su čudni. Tome svjedočimo svakodnevno u najrazličitijim životnim situacijama. No, ovih dana razmišljam o internetu, ljudima i – Freudu. Baš me zanima što bi Freud rekao na fenomen interneta, da je kojim slučajem danas živ. Zapravo, nije internet fenomen sam po sebi, internet je tek jedno od tehnoloških dostignuća današnjice. Fenomen se očituje u ljudskom ponašanju na internetu. Chatovi, forumi, pa i blogovi...zapanjujuće je kako u tom virtualnom svijetu ljudima često popuštaju sve kočnice. Pravi sociološki fenomen. Suvremeno društvo, koliko god da jest nesavršeno, posjeduje određene norme ponašanja. Bilo da su propisane zakonima kao službene, bilo da su to one moralne norme, koje stječemo od prvih dana svoga života, primamo ih kroz odgoj od roditelja, zatim kroz školovanje, kroz interakciju sa društvom samim u svome svakodnevnom životu. Te su norme nešto što uzimamo zdravo za gotovo. Ne razmišljamo o njima, ne razmišljamo što u kojoj situaciji trebamo ili ne trebamo činiti ili kako se trebamo ponašati. Jednostavno se tako ponašamo. To je naučeni refleks. Dio našeg "software-a" u glavi. Freud je to nazvao Super-egom, "nad-ja". Super-ego je naš kontrolni mehanizam, sustav koji nas kažnjava osjećajem griže savjesti ili stida kad se ponašamo zločesto. Naravno, da je taj mehanizam savršen, vjerovatno bismo imali i savršeno društvo. Super-ego ponekad i zataji. Ili kod pojedinaca nije izgrađen do kraja ili kako treba. Tada kažemo da takvoj osobi nedostaje kućnog odgoja. Drugi korektiv je društvo samo. Prekršimo li zakon, idemo u zatvor ili plaćamo kaznu. Prekršimo li neku od moralnih normi društvene zajednice u kojoj živimo, može nam se dogoditi da nas zajednica izopći, da nas se obitelj ili prijatelji odreknu. Meni ponekad dođe da nekoga pošaljem u "rodni kraj", ili čak da nekome promijenim "lični opis". Bilo da mi se nakelji za vrat u jutarnjem tramvaju prema poslu, a zube je zadnji put oprao prije pola stoljeća, bilo da mi neki "padobranac" ulijeće ispred mene u kilometarskom redu u "Konzumu", s komentarom: "Pa ja, evo, samo kruh imam, pa da ne čekam...", a ja si zamišljam kuda bih mu taj kruh ugurao. No naravno, iako bismo u takvim trenucima rado svašta učinili ili rekli, uglavnom to ne činimo. Jer to nije lijepo, nije prihvatljivo. Ma koliko u tom trenutku to smatrali opravdanim. Ne priliči našem statusu fine, kulturne i civilizirane osobe. Jednako kao što nitko ne šeta gradom, nitko ne ide u dućan, kino, kazalište itd – gol. Ma koliko možda vruć ljetni dan bio. No internet...taj virtualni svijet. Tu padaju svi zakoni, sve društvene norme. Čak i onaj naš Super-ego kao da odlazi na spavanje. Skriveni iza monitora i tipkovnice, iza nickova, zaštićenog stvarnog identiteta, dozvoljavamo si ono što u RL sebi nikad ne bismo dozvolili. Ili za to ne bismo imali jajca. U tom virtualnom svijetu dozvoljavamo si drugima spominjati majke, očeve, sestre i drugu bližu i daljnju rodbinu. Dozvoljavamo si vrijeđati druge na najrazličitije načine. Iz nas progovaraju šovinizam, rasizam, ksenofobija. Prepuštamo se vlastitim frustracijama, odrečući se i minimuma vlastitog ljudskog dostojanstva , te se spuštamo se na razinu krajnjih primitivaca. Druga zanimljiva stvar je ta, da ljudi takvo svoje primitivno ponašanje, po raznim virtualnim mjestašcima, pravdaju nekakvim osobnim slobodama, demokracijom i tko zna čime sve ne, a pokušaje odgovornih da komunikaciju i ponašanje održe barem u minimalnim prihvatljivim granicama kulture i civiliziranosti redovito optužuju za cenzuru. Pitam se da li ti isti za nekakvu cenzuru ili kršenje nekakvih svojih prava i sloboda optužuju i osoblje kafića ili restorana kad ih izbace iz ugostiteljskog objekta, jer su netom prije porazbijali inventar, dosađivali drugim gostima i vrijeđali ih? Pitam se tko su ti likovi za stvarno, u stvarnom životu. Jesu li to osobe, koje su i u stvarnom svijetu tek nekakvi nekulturni nasilnici? Ili tu ima i uglednih osoba: liječnika, odvjetnika, političara, novinara, prosvjetnih djelatnika, akademika i svih drugih, koji u stvarnom svijetu govore: "Ljubim ruke" i "Bilježim se sa štovanjem". E, moj Freude...Jesmo li zaista tako čudni? Ili smo tek – licemjeri? Nesumnjivo da nam ova tehnološka dostignuća pružaju neslućene mogućnosti, pa i u ovakve terapijske svrhe, gdje možemo istresti sve svoje frustracije i riješiti se stresa. No, ja sam tu opet tradicionalist, pa mi je draža boksačka vreća. |
