Cucki

srijeda, 25.10.2006.

Njemački ovčar

Skupina:
I. FCI skupina - Ovčarski i stočarski psi

Zemlja porijekla:
Njemačka

Namjena:
Kućni ljubimac, sposoban pas za razne druge zadatke.

Veličina:
Visina mužjaka iznosi 60 - 65 cm , visina ženke 55 - 60 cm . težina od 35 do 40kg. Tijelo je pačetvorinasto, snažno mišićavo; kosti čvrste građe. Spolne karakteristike se jako ističu. Glava je proporcialna tijelu, čelo nešto zaobljeno, zubalo snažno, potpuno i škarasto; uši pri korijenu široke, uspravno nošene, šiljaste, okrenute prama naprijed (štenadi do šest mjeseci uši smiju visjeti); oči su bademaste, nikad ispupčene, tamne boje, inteligentnog i živahnog izraza. Rep, gusto obrašten dlakom, seže najmanje do skočnog zgloba, visi dok pas miruje. Podlaktica i rame su mišićavi; bedro je široko i snažno; šape su okrugle i skupljene, mekuši vrlo tvrde.

Dlaka:
Njemački ovčar može imati tri tipa dlake: kratka, oštra i ravna dlaka; duga, oštra i ravna ili duga valovita dlaka. Duga valovita dlaka nije poželjna. Plašt može bili crne, željezno-sive i pepeljaste boje. Mogu biti jednobojni ili s pravilnim smeđim ili žuto-smeđim oznakama. Crni plašt je uobičajen.

Njega:
Njega plašta iziskuje relativno malo pažnje. Tijekom linjanja posebnom četkom odstranite odumrle i otpale dlake.

Narav:
Ovaj pas je vrlo inteligentan, dobar i poslušan učenik, društven i vrlo ljubazan. Izuzetno je temperamentan, oprezan, pouzdan, hrabar, neovisan, nepodmitljiv, samopouzdan i bezuvjetno vjeran svome vodiču i obitelji.Hrabar, veseo, poslušan, ujednačen, vjeran, privržen gospodaru, prijatelj djece, tolerantan prema drugim životinjama.

Odgoj:
Ovi psi se u cijelom svijetu koriste za vođenje, pronalaženje zatrpanih u lavinama, kao psi tragači, čuvari, obrambeni i policijski psi. Za neke od tih namjena koriste se gotovo isključivo njemački ovčari.

Na natjecanjima u poslušnosti daleko su iznad ostalih pasmina. Stoga je nepotrebno objašnjavati koje sve mogućnosti pruža ova pasmina. On je željan učenja, inteligentan i brzo shvaća bit stvari. U radu s njim koristite uglavnom govor. Velika većina tih pasa obožava svog vođu, ali nema pretjeranu potrebu za njegovim dodirom. Ne savjetujemo vam nabavku njemačkog ovčara, ukoliko stvarno nemate dovoljno vremena da se njime i bavite.

U zemlji svoga porijekla njemački se ovčar još uvijek većinom koristi kao gonič stada.

Socijalno ponašanje:
Njemački se ovčari dobro slažu s drugim psima, drugim životinjama i djecom pod uvjetom da su ispravno socijalizirani. Nepozvanim posjetiteljima neće dozvoliti pristup.

Vježbanje:
Ljudi koji imaju njemačkog ovčara zaborave često na činjenicu da je to radni pas, koji želi raditi za svoga gazdu. Za ovog psa nije dovoljno samo druženje u kući, njega treba zaposliti. Priključite se klubu njemačkih ovčara ili nekoj drugoj organizaciji, gdje ćetle oboje moči sudjelovati u raznim treninzima poslušnosti, obrane, okretnosti ili traganja. Sve aktivnosti su dozvoljene kako bi vaš pas ostao fizički i psihički zdrav. Kao i za sve velike pse, pa i za njemačkog ovčara, vrlo je važno da mladi pas za vrijeme odrastanja dobije dovoljno hranjivih tvari za ispravan razvoj kostiju, tetiva i mišića.

Ako se mladog psa previše fizički optereti ili ako ne dobije kvalitetnu hranu, mogu nastati neizlječive povrede. Njemački ovčar može dobro živjeti vani u psećoj kućici ako mu se pruži dovoljna pažnja i dovoljno aktivnosti.

Napomena:
Pasmina njemačkog ovčara je jedina koja trenutno ima svoju svjetsku organizaciju, koja zastupa interese ove pasmine. Sa sjedištem u Njemačkoj, W.U.S.V. ima preko pola milijuna članova u više od šezdeset zemalja. Štenad koja raste u slabo osvjetljenoj prostoriji može oboljeti od rahitisa. Stoga prvih 6 do 7 mjeseci hrani treba dodavati kalcij i vitamine.

25.10.2006. u 07:08 • 3 Komentara • Print • #

utorak, 24.10.2006.

Samojed, sorry ali tog sam psa imala pa zato tolko pišem

Skupina:V. FCI skupina - Psi tipa špic i psi primitivnog tipa (pratipa)

Zemlja porijekla:
Zapadni Sibir - Rusija

Namjena: Pastriski pas, pas čuvar, pas za vuču saonica i lovački pas, danas često i kućni pas.

Veličina:
Visina mužjaka iznosi 57 cm, visina ženke 53 cm. Odstupanja od 3 cm prema dolje ili gore su dozvoljena.

Dlaka:
Vanjska dlaka je gruba i strši, poddlaka je mekana i gusta. Boja je bijela, kremasta ili bijela s oznakama boje biskvita.

Njega:
Ne treba ih previše češljati jer bi se mogla oštetiti poddlaka. Ako ispada previše dlaka, možete poddlaku oprezno isčešljati češljem s dvostrukim metalnim zupcima.

Narav:
Samojed je pas pun suprotnosti. On je veseo i ljubazan, inteligentan i relativno poslušan, ali ne "ropski" odan, zna biti izuzetno tvrdoglav, osjećajan i drag, dominantan i oprezan, privržen ali ne i dosadan. Vrlo je izdržljiv i ostaje zaigran do u duboku starost. Voli lajati, što zna smetati.

Odgoj:
Odgoj samojeda je jedan dug proces i treba ga započeti što prije. Vježbe moraju biti pune promjena, jer iste naredbe kod samojeda izazivaju suprotni efekt - dolazi do izražaja njegova tvrdoglavost. Također ga već u ranoj mladosti morate naučiti na mačke i druge kućne životinje. Onda ćete imati puno veselja s ovim psom - karektarističan "osmijeh" samojeda demonstrira njegovu ljubaznu narav.

Socijalno ponašanje:
Ovi psi su nježni i izuzetno strpljivi s djecom, prema drugim psima znaju biti povremeno dominantni. Ne smijete zaboraviti da su samojedi lovački psi - love sve što se pokreće. Zato je socijalizacija s mačkama i drugim kućnim životinjama izuzetno bitna. Osim toga vrlo su oprezni.

Vježbanje:
Samojed treba puno kretanja. Trebate s njim ići u duge šetnje, a čim odraste pustite ga da redovito trči pored bicikla kako biste mu održali kondiciju. Ovi psi su po prirodi lutalice, zato dobro ogradite vrt.

Ovi sjeverni psi bili su temelj za nekoliko pasmina koje su se kasnije razvile u Europi. Neki su zadržali pastirski karakter, a drugi su se prilagodili za vuču saonica. Drevno nomadsko pleme centralnog dijela sjevernog Sibira - Samojedi ili Neneci oduvijek su se oslanjali na svoje pse. Ovaj pas nikada nije postao lovac, ali se zato ubrzo prilagodio za vuču, postao čuvar i vjerni suputnik. Samojed nije tipičan pas čuvar, on jednostavno veselo najavi dolazak svakog gosta. Samojedi su bili jedinstveni među eskimskim plemenima po osobnom i radnom kontaktu sa psima. Često su članovi obitelji uzimali pse da s njima spavaju u velikim šatorima od sobove kože (Chooms) pod pokrivačima od topla sobova krzna jer su ih psi dodatno utopljavali. Djeci su dopuštali da se igraju sa štencima, a ako su kuje iz nekog razloga bile nesposobne ili nepodobne za dojenje, žene su osobno hranile i podizale mladunčad. Ta činjenica najbolje pokazuje koliko je pleme Samojeda cijenilo i ustrajno socijaliziralo svoje pse.

Prvi europski istraživači tog područja opisivali su dugodlake bijele, crne i crno-bijele pse. Pustolov Took napisao je 1779. godine da Samojedi "upotrebljavaju svoje pse za vuču saonica .... i da nose odjeću od čupavog psećeg krzna". Trgovci krznom koji su putovali u Sibir radi samurovine doveli su u Englesku prve primjerke te pasmine. Godine 1889. Ernest Kilburn-Scott doveo je kući jednog psa, a on i njegova žena postali su veliki obožavatelji i uzgajivači pasa samojeda.

U svoju prvu polarnu ekspediciju 1890. godine Fridtjof Nansen poveo je bijele i crno-bijele samojede. Kuja imenom "Etah" predvodila je zapregu norveškog istraživača Roalda Amundsena na njegovoj prvoj ekspediciji na Južni pol 1911. godine. Pasmina je rano ustanovljena i u Australiji, ubrzo nakon što je Scott poveo samojede u drugom pokušaju osvajanja Južnog pola.

Samo 12 pasa te pasmine dobilo je priznanje za utemeljenje pasmine samojeda kakve danas imamo. Većinu su doveli istraživači i engleski uzgajivači koji su putovali u te daleke krajeve.

Samojed je pas vučjeg tipa. Dojmljivom i raskošnom nastupu značajno pridonosi to što je samojed snažan, aktivan, graciozan pas s nevjerojatnom izdržljivošću. On je srednje velik pas s bogatim krznenim ogrtačem i karakterističnom grivom. Prvo što se uočava na glavi samojeda jesu njegove tamnosmeđe, tople i vesele oči, crni nos i uši koje su uspravne, trokutaste, zaobljene na vrhovima, relativno male i potpuno prekrivene dlakom. Tipičan rep je bogato odlakan, nošen savijeno prema naprijed preko leđa ili uz bok. Visine su 50-60 cm i težine 23-30 kg.

Crna boja krzna selekcijom je eliminirana, a čista, blistavo bijela danas je gotovo univerzalna. Dopuštene su još i bijela s kremastom i potpuno kremastom bojom, koja se na izložbama baš i ne preferira, ali je važna kod uzgoja zbog pravilne pigmentacije. Vanjska dlaka je gruba i ravna, ne smije biti čupava, svilena ili valovita, a duža je nego u drugih arktičkih pasmina. Unutarnja dlaka tzv. poddlaka je gusta i mekana. Takva struktura dlake daje tom psu maksimalnu zaštitu od vanjskih utjecaja, a zahtijeva minimum brige. Iako bijelo, njegovo krzno uvijek izgleda vrlo čisto, a blato se nakon sušenja jednostavno iščetka. Besprijekorno krzno ima blistav srebrnasti sjaj. Vrlo gusta dvostruka dlaka traži redovito češljanje, posebno u proljeće i ljeti. Mrtva dlaka iz poddlake, ako se ne odstranjuje, može se zamrsiti i izazvati probleme s kožom. Iščešljana dlaka može se sakupljati i kasnije korisno upotrijebiti tako da se isprede u finu vunu.

Za one koje ne odobravaju držanje pasa u stanu samo zato što psi smrde jedan mali podatak - samojedi su psi čija dlaka je gotovo bez mirisa!

Iz davne prošlosti potječe čak i legenda o toj pasmini. Postoji legenda da su Samojedi, pleme koje je nekada naseljavalo centralnu Aziju, živjeli sa svojim psima još i prije nego što su napustili svoju postojbinu. Legenda govori o pustinjskim ljudima koji su prije više od 35000 godina, bježeći od neprijatelja prema sjeveru kroz Mongoliju, došli do ledom okovanog Arktika. Legenda dalje priča o psima krem boje, čije je krzno izblijedjelo na arktičkom suncu kada su jednom zauvijek napustili pustinju, poprimivši srebrni odsjaj teritorija okovanog ledom koji su naselili.

Oni nisu agresivni psi, a to možemo uvelike zahvaliti istoimenom plemenu koje je, zbog zajedničkog suživota, bilo koji oblik agresivnosti prema ljudima ili drugim psima kažnjavalo smrću. Višestoljetnim bliskim i neprekidnim kontaktom čovjeka i psa razvila se pasmina koja je radila ukorak s njim, odmarala se u toplini njegova doma, žestoko se borila uz njega u životnim bitkama, radeći marljivo i ustrajno imala je samo jednu želju - da ugodi čovjeku. Ali samojed nikad nije postao ponizan pas. On je veliki veseljak, koji je zadržao mnoge nonšalantne osobine svojih primitivnih predaka.

Danas su prihvaćeni kao prekrasni i izrazito ljupki psi za društvo. Sa zadovoljstvom prihvaćaju svaki zadatak ili igru s bezbrižnim izrazom lica i uz tipičnu radosnu opuštenost. Smiješak samojeda je zaštitni znak pasmine i njegove vesele osobnosti.

Ako vas na prvi pogled osvoji i odlučite imati takva psa, prvo savjetujem da ipak "popričate" s njim. Ne razumijete? Jedan susret sa samojedom i sigurno ćete shvatiti što sam time htjela reći.

Samojedi su predivni psi vesela, osmjehom ukrašena izgleda. Već na prvi pogled u licu im se zrcali vedra i vesela pseća duša. Nježni, mazni, privrženi, ali savršeno samostalni. Vrlo su skromni psi u stanju prilagoditi se svim uvjetima života na planeti, uz samo jedan uvjet s njihove strane - da budu voljeni.
Pravi samojed međutim ne može nikad biti savršeno poslušan pas, jer iako jako lako i brzo uči, iako mu je posebno zadovoljstvo raditi zajedno s vlasnikom, također će rado samo ako mu se pruži prilika i "samostalno odlučivati". Upravo kod samojeda nalazimo nešto što se inače ne nalazi, a to je samosvojna vrsta dominacije - dominantnost višeg tipa.
Samoyedi nisu svoje pse držali samo kao zaprežne pse, dapače, služili su oni njima kao lovni, ali i kao čuvarski, odnosno pastirski psi čuvajući stada sobova. Sobovina je inače bila glavna hrana i ljudima i psima. Psi su živjeli kao sastavni dio ljudsko-psećeg čopora u plemenskoj zajednici sa svojim ljudima. Uz čuvanje, lov i vuču služili su im i kao dodatni izvor topline grijući djecu Samoyeda u dugim zimskim noćima. Za razliku od drugih pasmina vučnih pasa (huskija, malamuta ...) koji su noći provodili isključivo van ljudskih nastambi, samojedi su provodili noći u šatorima. Bio je to značajan pomak na hijerarhijskoj ljestvici ljudsko-psećeg čopora.
Vjeruje se da je upravo stalni boravak uz ljude i tijekom noći razlogom razvitku neagresivne dominantnosti – čak i ponajbolji radni psi koji bi pokazali crtu agresivne dominacije – ugrizavši čovjeka ili dijete, pokušavajući time sebi izboriti položaj vođe ljudsko-psećeg čopora – bivali su trenutno usmrćeni. Ostajali su za daljnji uzgoj samo psi kojima je agresija bila posve strana.
Njihova funkcija čuvara bila je ipak rezervirana za čuvanje sobova, bili su pastiri i goniči stada. U širokim nenaseljenim prostranstvima na kojima su obitavali Samoyedi svaki je rijetki gost bio dobrodošao, pa i neznanac. Od pasa se očekivalo da tek zvonkim lavežom najave pridošlice. Ovakve stroge «uzgojne kriterije» nije zadovoljavao velik broj pasa, ali tijekom godina psi Samoyeda postali su ono što su i danas – samouvjereni, dominantni psi, ali bez i najmanjeg znaka agresivnosti prema ljudima ili psima.

Karakter samojeda je mogli bismo reći jedinstven u psećem svijetu. Gotovo je posve neshvatljivo kako je moguće stvoriti psa u kojem su na tako nevjerojatno dobar način spojeni gotovo sasvim suprotni oblici ponašanja: društvenost i otvorenost prema svemu što ga okružuje, uz izrazitu nježnost i potrebu za ljubavlju i maženjem s jedne strane sa željom za dominiranjem i nepokoreni duh s druge strane.
Svaki vlasnik samojeda može to vidjeti na svom psu: pas koji se cijelim bićem veseli s "osmjehom" na licu, a istovremeno se odupire svakom obliku prisilnog učenja, ako to njemu u određenom trenutku nije zanimljivo.
Ovaj pas neće nikad zamjeriti svojem vlasniku pokušaj da ga se posjedne ili polegne, on se pak samo usprotivi i najvjerojatnije će i dalje ostati stajati. Na prisilu reagira krajnjim otporom. Gotovo nadnaravnom snagom ostaje uporan u svojem prvotnom ponašanju. Iskonska želja za dominacijom i kretanje ispred svih razlogom je da vlasnici ovih pasa vremenom jako dobro razviju svoje mišiće.
Bitka za dokazivanje tko je tko u čoporu sa samojedom mora se izboriti u štenećem uzrastu, inače, propusti li se to vrijeme, vlasnik je unaprijed osuđen na potčinjeni položaj.
Batine i strog odgoj definitivno nisu iz raja izišli, kad je riječ o odgoju samojeda. Jedini način kako možete zaslužiti povjerenje i poštivanje svojeg samojeda je da budete u svemu bolji i ispred njega i samo na taj način ćete zaslužiti da vas vaš pas poštuje kao vođu čopora.
Imate li mužjaka, koji su pak znatno snažnije volje od ženki i posebno izrazitije težnje za dominacijom, na žalost ova vrsta nadmetanja zna ponekad biti vrlo naporna.
Samojed definitivno iz svega pobrojanog nije pas za svakoga, a mužjaci posebno nisu pogodni za početnike. Njih se preporuča samo ljudima koji imaju čvrstu volju baviti se svojim psom, kao i onima koji se na prvi znak neposluha od strane psa neće naći preplavljeni paničnim strahom, već će znati izići na kraj s nepokorenim duhom samojeda.
Preporučuje ih se u šetnje voditi isključivo na dugoj uzici, jer uslijed snažnog lovnog nagona i sklonosti lutanju to je pas kojeg se lako može u šetnji izgubiti. Preporuka vlasnicima je da se za samojeda ima vrt, ali napomena da ne zaborave da vrt nije zamjena za toliko im potrebne šetnje. Ipak su samojedi vučni psi.
U njihovim genima spavaju stotine tisuća pretrčanih kilometara njihovih predaka! Jeste li se spremni suočiti s tom težnjom svojeg psa?
Savjestan vlasnik mora naći neku zabavu svojem psu, kroz koju će se on moći isprazniti. Pravilno radno opterećen samojed je sretan samojed, i obrnuto samojed koji se dosađuje ravno je elementarnoj nepogodi.
Jako dobro im leži agillity, u kojem se njihova istrajnost i prilična brzina mogu pokazati u punom sjaju. Dobri su i kao psi spasioci unesrećenih iz lavina. Nije pogodan kao pas za čuvanje imovine, jer nema potrebnu oštrinu, ali će zvonkim lavežom najaviti svakog pridošlicu - samojed je od onih pasa koji rado i često laje.

Građa tijela i funkcija: Kad se priča o građi tijela samojeda nije moguće ne spomenuti dvije najbliže pasmine po funkciji i građi tijela: huskije i aljaške malamute. Obje ova pasmine kao i samojedi su vučni psi iz polarnih prostora. Funkcija im je dakle vrlo slična, gotovo istovjetna, no različiti su bili uvjeti u kojima su ove pasmine stvarane i od tuda njihove razlike: huskiji su najnježnijeg kostura i prema tome najlaganije građe, dok su aljaški malamuti najsnažnije građe i najkrupnjeg kostura. Samojed je negdje između njih, ali važno je istaknuti da kostur samojeda nikad ne smije biti premasivan, tako da pas odaje grubost i djeluje nepokretan, ali isto tako niti tako lagan da djeluje krhko.
Ali otkud ove razlike pitat ćete se – zapravo opet se moramo vratiti na priču o funkciji. Funkcija psa uvjetuje njegovu građu. Iako vučni pas kao i husky i malamut, samojed je stoljećima kod Neneca korišten i kao okretan lovni pas, pastirski pas čuvar stada sobova ili pas za pratnju. Stoga njegova građa nikako nije građa suhog mišićavog trkača poput ove dvojice, zato najčešće niti u trkama saonica samojedi nisu psi za prvu postavu, oni jesu izdržljivi, vjerojatno i najizdržljiviji od ostalih, ali nisu najbrži.
Forma tijela samojeda nije u kvadratu, on izlazi iz kvadrata, što znači da je duljina tijela od prsne do sjedne kosti dulja od visine psa u grebenu koja iznosi prosječno 57 cm, od 54 do 60 cm za mužjake i 53 cm u prosjeku za ženke (od 50 do 56 cm). Zasluga za ovakvu formu je u funkciji kasača.
Kretanje mora biti slobodno i snažno, širokog koraka i dobrog potiska. Samojed je radni pas i kao takav mora imati prvoklasno kretanje, obilježeno snažnim pokretima stražnjih nogu povezanih na harmoničan način s izdašnim iskorakom prednjih nogu. Korak je to koji je užitak promatrati.
Glava samojeda je jedinstvena, osnovno obilježje samojeda kao pasmine i izdvaja ga od svih drugih pasmina. Nasmješeni izraz na veselom licu, mesnate, nevelike, čvrsto postrance po vrhu glave nasađene uške, zaobljena usta, tamne oči i usne stvaraju lik psa prepoznatljivog širom svijeta. Nasmijanog psa vesele naravi.
Dlaka svima trima pasminama je prilagođena uvjetima polarne klime, dvostruka sastavljena od guste vunaste podlake koja čuva toplinu tijela i jake čvrste vanjske dlake kojoj je zadaća odbijati snijeg i led s krzna psa. No dlaka samojeda je najdulja i jedina bez ikakvog psećeg mirisa.
Građa prsnog koša svih triju pasmina je slična – srce je smješteno u srcolikom prsnom košu, dubokom do lakta, samojed nikako ne smije imati 'bačvasti' grudni koš ili uski, spljošteni poput setera ....
Vrlo pokretne uške odaju raspoloženje ovog psa: uspravne su kad su živahni, usmjerene i pozorne pažnje, priljubljene u trčanju, radu, spavanju ili kad naprave nešto što ne bi smjeli, pa od vlasnika dobiju ukor.
Oči samojeda tamno smeđe boje ne smiju djelovati okrugle, oblika su jednakostraničnog trokuta i lagano ukoso usađene. Ovaj oblik im daje forma očnih kapaka karakteristična za sve pse sa sjevera, a nastale kao način da se zaštiti vid od snježnog sljepila. Za razliku od srodnih pasmina kod samojeda se plavo oko ne tolerira.
Više o samom standardu i komentaru standarda na stranici STANDARD.

Bolesti i mane
Displazija
Iako ne veliki psi, pasminski su izrazito opterećni ovim poremećajem. U populaciji samojeda HD je nažalsot prisutna kod 65% pasa.
Dr. Joan Turkus Sheets (u vlasništvu ima BIS samojeda) napisala je o displaziji:
Postoji značajna prisutnost displazije kuka u samojeda, kao i u ostlaih velikih pasmina. To nas uzgajatelje opominje da zaziremo od ove nasljedne bolesti čija se incidencija može smanjiti selekcijom. Displazija kuka je nasljedna malfomacija (loša oblikovanost) zgloba kuka kod koje su normalni odnosi kugle (vrh bedrene kosti) i čašice (udubljenje u zdjelici u koje ulazi bedrena kost) - poremećeni. Ovo dvoje slabo pristaje i zglob je labav. Kao rezulatat te nestabilnosti zgloba najčešće se razvije degenerativna bolest zgloba - osteoartritis.
Kako već znamo displazije HD može se ustanoviti pouzdano samo rtg. snimanjem. Fizičkim se pregledom teško može ustanoviti osim kod jako zahvaćenih pasa s teškim i najtežim stupnjem displazije. Psi s blažim i blagim stupnjem HD-a mogu se kretati sasvim dobro, posebno u mladosti.
U sve štenadi pri okotu zglob je normalan, do razvitka abnormalnosti dolazi rastom i razvijanjem, uobičajeno rtg. snimanje kod nas vrši se sa 12 mj. starosti, iako se kod nekih HD može razviti i kasnije. U Europi je obavezno snimanje za sve velike pasmine sa navršenih 18 mj. starosti psa. Konačna dijagnoza zdravih ili displastičnih kukova se ne bi smjela postavljati sve do završetka rasta i razvoja kostura, negdje s navršene dvije godine života.
Neke su linije ipak manje zahvaćene displazijom i to kod onih uzgajivača koji su svjesno i savjesno generacijama izbacivali displastične pse iz uzgoja.
Šveđani na Veterinarskom fakultetu vrše opsežna istraživanja i njihovi su rezultati pokazali četverovrsne uzroke dispalziji: nasljedni činitelj, okolina, prehrana i trauma ili ozljeda u ranom uzrastu šteneta.
Štence treba hraniti kvalitetno, ali ne smije im se dozvoliti da se udebljaju i postanu punašni. Mogu se igrati i skakutati u dvorištu, ali u šetnju samo na povodniku. Napornije vježbe, istrčavanja i slično ne prakticirati sve do navršenih 6-7 mj. Preporučuje se čvrsta podloga po kojoj se neće sklizati.

Ukratko Zahvaljujući brojnim vrlinama, pogotovo jer nije nimalo zagrižljiv, s godinama se pokazao kao odličan kućni pas i u cijelom svijetu uživa samo simpatije.
Prekrasan je izgledom, osobito ponašanjem. Ima samo jednu "manu": kad laje, čini to veselim tonom. Rado se igra s djecom i odraslima.
Samojed je pas vučjeg tipa. Dojmljivom i raskošnom nastupu značajno pridonosi to što je samojed snažan, aktivan, graciozan pas s nevjerojatnom izdržljivošću. Miran je, dostojanstven, poslušan, vjeran i privržen. Dlaka mu ostaje čista i bez pranja.
Za one koje ne odobravaju držanje pasa u stanu samo zato što psi smrde jedan mali podatak - samojedi su psi čija dlaka je gotovo bez mirisa!
Rado uči, osobito ako to činite "razgovorom" i prepoznavanjem što hoće u određenom trenutku, ali je sigurno da vlasnikovo dobročinstvo neće zlorabiti. Kontakti s njim moraju biti lišeni grubosti, njegova mirnoća i dobrota djeluju gotovo terapeutski u današnjem užurbanu vremenu.

24.10.2006. u 22:02 • 1 Komentara • Print • #

Zlatni retriver

Skupina:
VIII. FCI skupina - Retriveri (donosači), dizači divljači (šunjkavci), psi za vodu

Zemlja porijekla:Engleska

Namjena: Lovački i kućni pas

Veličina:
Visina mužjaka iznosi 56 - 61 cm, visina ženke između 51-56 cm.

Dlaka:
Dlaka je glatka ili valovita s vodootpornom poddlakom. Boje: sve boje između zlatne i boje vrhnja. Mala bijela oznaka na prsima je dozvoljena.

Njega:
Dlaku je potrebno redovito četkati i češljati, suvišne dlake između jastučića na šapama treba rezati, uši treba redovito kontrolirati. Ako je potrebno, možete ga odvesti i na šišanje.

Narav:
Zlatni retriveri su umiljati, inteligentni, društveni, samouvjereni, osjećajni, imaju dobro pamćenje i veliku sposobnost privikavanja. Laju malo.

Odgoj:
Zlatni retriver ne samo da brzo uči, već naučeno zapamti za čitav život. Ne smije ih se odgajati čvrstom rukom jer su izuzetno osjetljivi i osjećajni. Trening bi morao biti pun promjena, preporučujemo vam da ga upišete na tečaj iz poslušnosti.

Socijalno ponašanje:
Izvrsno se slažu s drugim psima i kućnim životinjama. Jako vole djecu i spremni su ih uvijek zaštititi. U pravilu su to pravi čovjekovi "prijatelji", svejedno mogu prema nepoznatim posjetiteljima biti rezervirani i oprezni.

Vježbanje:
Iako se zlatni retriver može izvrsno prilagoditi svome gospodaru, imajte uvijek na umu da ovi psi trebaju puno više kretanja nego prosječni psi. Kad potpuno odraste, možete ga pustiti da trči pored bicikla.
S oduševljenjem plivaju, aportiraju i vole sudjelovati na tečajevima iz poslušnosti i okretnosti.

Napomena:
Zlatni retriver vrlo je popularan pas. Štenad kupujte isključivo od provjerenog uzgajivača.

Zlatni retriver atraktivnog je izgleda , srednje velik pas poluduge dlake čija boja varira
od svijetle boje vrhnja do boje starog zlata .

Nekad je pasmina bila izuzetno cjenjena u lovačkim krugovima, na našim
prostorima međutim nikad nije postala popularna među lovcima. Vjerovatno je
razlog dužina dlake u koju se rado petljaju čičci i grančice a teško se
otkriju krpelji. Bez obzira na to što se vrlo rijetko kod nas koristi
isključivo za lov , pasmina da bi dobila uzgojnu dozvolu mora položiti IPO
( ispit prirođenih osobina ) , na kojem se od psa zahtjeva mirnoća na pucanj
, vodljivost, donošenje pernate divljači sa suhog i iz vode. Pasmina je
sklona oboljenju kukova, za uzgojnu dozvolu se traži snimka kukova, tako
da je vrlo rizično kuiti psa u neprovjerenim uzgajačnicama ili od roditelja
koji nemaju snimljene kukove . Isto vrijedi i za navedeni IPO, ako ga
roditelji šteneta nisu položili znači da im narav nije ispitana, tako da ne
čudi da danas možemo vidjeti plašljive ili agresivne zlatne retrivere , k
tomu još bolesne!

Ipak je zlatni retriver zadržao svoje odlike bez kojih danas ta pasmina ne
bi bila ista i narav zbog koje ju volimo. To su temperamentni psi koji
obožavaju vodu i sve vezano uz nju, neumorno će plivati dok god im vlasnik
baca kakvu granu ili lopticu takve igre zlatni retriver voli i na suhom ,
donošenja bačenog predmeta nikad dosta !

Može se reći da je to jedna od najpopularnijih pasmina na koju se
odlučuju obitelji.

Pasmina je izuzetno inteligentna, brzo shvačaju i lako uče, najveće
veselje im je boraviti uz obitelj, ne vezuju se uz samo jednog čovjeka i
vrlo su prilagodljivi, svakog novog člana obitelji kao i goste prihvačaju s
radošću i kao potencijalne prijatelje za igru i maženje.

Zato se ne treba odlučivati uzimati pasminu ako će pas često boraviviti sam, postaje depresivan i pati ako nije uključen u obiteljska događanja.

Najljepše je kad se na pasminu odluče obitelji i pojedinci koji često
izletuju u prirod , idu na kuapanje, trčanje, žive sportski i u
mogučnosti su svog psa svuda voditi sa sobom.

Zlatni retriver s veseljem prihvača i druge pse, nisu ljubomorni niti
agresivni prema drugim četveronošcima.

Onaj tko želi čuvara nije na dobrom putu! Ovo je pas koji će se obradovati
i provalniku ! Nisu pasmina koja pretjerano laje, ipak s veseljem
najavljuju svakog gosta, također su halapljivi i za komadić mesa su u
stanju sve izvesti i onoga tko im ga daje prihvatiti kao najboljeg
prijatelja. Skloni su debljanju,tu vlasnici moraju biti dosljedni jer
zlatni retriver ne zna kad mu je hrane dosta!

Održavanje dlake je jednostavno, redovito češljanje i ne pretjerano često
kupanje šamponom, svakih četiri mjeseca dovoljno je skratiti dlaku u
salonima za pse. Imaju dva obilnija linjanja godišnje a inače dlaka ne
otpada pretjerano.

Zbog stabilne naravi i izrazite poslušnosti i lakog učenja, sve češće
pasminu koriste u svrhu pasa vodiča slijepih osoba, Koriste se kao psi spasioci i kao terapijske psi u rehabilitacionim centrima.

24.10.2006. u 21:45 • 7 Komentara • Print • #

Doberman

Skupina:II. FCI skupina - Pinčeri, šnauceri, molosi, mastifi i švicarski planinski psi

Zemlja porijekla:
Njemačka

Namjena:Pas čuvar, pas za obranu i kućni pas.

Veličina: Visina mužjaka iznosi od 68 do 72 cm, ženke su nešto niže.
Težina iznosi između 32 i 45 kg.

Dlaka: Osnovna boja priljubljene, ravne i kratke dlake je crna ili smeđa s paležom. Plava s paležom i boja bijele kave (izabel) su greška.

Njega: Plašt gotovo da ne zahtijeva ikakvu njegu. Za vrijeme linjanja dobro će poslužiti gruba rukavica s kvržicam kako biste odstranili odumrle i otpale dlake.
Kandže moraju biti kratke, zubalo se mora čistiti od zubnog kamenca.

Image Hosted by ImageShack.us >Narav: Dobermani su aktivni, pametni, hrabri, inteligentni, vjerni, privrženi psi. Posjeduju veliku izdržljivost, vrlo su žilavi, mogu biti bučni.

Odgoj: Ovi jaki i inteligentni psi se moraju odgajati dosljedno i promišljeno u harmoničnom okružju. Ako ste neiskusni u odgoju pasa, ne bisrno vam preporučili kupnju dobermana. Puno dobermana postane neurotično jer su u mladosti krivo odgajani. Posljedica toga je da psi postanu ili strašljivi ili još gore oštri, makar po prirodi posjeduju dobru narav.
Ta činjenica se potvrđuje time da su ovi psi često u službi policije kao obrambeni psi, psi čuvari i tragači kao psi vodiči za slijepce. Dobermani su izuzetno pogodni za obuku što međutim uvjetuje dovoljno rana socijalizacija, čvrst i autoritativan odgoj.

Socijalno ponašanje: Dobro odgojeni i socijalizirani doberman se odlično slaže s drugim psima, ostalim kućnim životinjama i djecom. Nepoželjne goste dočekuje glasnim lavežom, no ubrzo se primiri.

Vježbanje:Dobermana ne možete zadovoljili šetnjom "oku kvarta."
On voli brzinu i ima veliku izdržljivost. Možete s njim ići plivati ili ga pustiti da trči pored bicikla, možete ga uključiti u sportske aktivnosti za pse ili ga pustiti da se dobro istrči u šumi.

24.10.2006. u 16:35 • 2 Komentara • Print • #

Argentinska doga

Skupina:II. FCI skupina - Pinčeri, šnauceri, molosi, mastifi i švicarski planinski psi

Zemlja porijekla:
Argentina

Namjena:
Lovački pas na veliku divljač.

Veličina: Težina ne bi smjela biti veća od 40 do 45 kg.

Dlaka: Dlaka argentinske doge je kratka, gusta i čvrsta. Potpuno je bijele boje, dozvoljena je samo mala crna pjega na glavi.

Njega:
Dlaka argentinske doge se može održavati bez velikih problema. Za vrijeme linjanja odstranite gumenom četkom otpale dlake. Kandže moraju biti kratke i uši oslobođene suvišnih dlaka.

Narav:Argentinska doga je hrabar i temperamentan pas. Malo laje, posjeduje veliku izdržljivost i izuzetno je vjeran svome gospodaru i njegovoj obitelji. Ovaj pas ima izuzetno razvijen instinkt za lov. Ženke se mogu ponašati dominantno prema drugim psima.

Odgoj: Ovi psi sigurno nisu za početnike. Dogo Argentino iziskuje uravnotežen, dosljedan odgoj pun ljubavi. Treba je nagraditi kada nešto učini dobro, a kažnjavati samo podizanjem glasa. Suviše strogi odgoj uz zatvaranje u psetarnicu probudio bi agresivne predispozicije ovog psa.

: Socijalno ponašanjeArgentinska doga se u pravilu dobro slaže s djecom unatoč tome što nekada djeluje žestoko. Kontakt s mačkama i drugim kućnim životinjama nije nemoguć, ali se ne preporučuje držati ih zajedno. Ne smijete zaboraviti da je argentinska doga potencijalni lovački pas i da je mačka ili ovca potencijalna lovina. Ako kupite argentinsku dogu kao psa čuvara, mogli biste doživjeti iznenađenje: nisu svi primjerci dobri psi čuvari - primarno su to ipak lovački psi.

Vježbanje: Svakodnevno "hodanje oko kvarta" neće ovom psu biti dovoljno. Ovaj pas da bi se dobro osjećao treba redovite i duge šetnje. S obzirom na njihov lovački instinkt i dominantno ponašanju prema drugim psima, argentinska doga mora biti vrlo dobro odgojena da bi bila bez uzice.

Napomena:
Kod ove pasmine može se pojaviti gluhoća zato štenad kupujte samo kod provjerenog uzgajatelja.

Argentinska doga jača i od pume
Ako ste se ikada pitali koji je najjači pas na svijetu, vrijeme je da vam otkrijemo – dogo argentino, odnosno argentinska doga. Riječ je o jedinom psu koji je iz dvoboja s pumom izašao kao pobjednik, pa kinološki stručnjaci tvrde da je, bez dvojbe, najjači na svijetu

Rasa potječe iz Argentine što joj i ime kaže, 'stvorio' ju je dr. Antonio Nores Martinez i njegovi potomci, a dobivena je križanjem desetak vrsta, između ostalih i pointera, mastifa, boksera, bulterijera i buldoga. Prvi standard te vrste publiciran je krajem četrdesetih godina prošlog stoljeća, desetak godina nakon što ga je napisao Martinez.

No, trebalo je proći još petnaestak godina da Kinološka federacija Argentine u ožujku 1964. godine prizna pasminu. Devet godina kasnije, u srpnju 1973. godine, pasminu je pod brojem 292 priznala i Svjetska kinološka federacija.
Argentinska doga stvorena je prvenstveno za lov na velike divlje životinje, primjerice veprove, a iako joj je izgled zapravo zastrašujući (mnogi je iz neznanja svrstavaju u potencijalno opasne pse), još nije zabilježen nijedan slučaj napada na čovjeka.

U svijetu ih ima ukupno oko 20-ak tisuća, od toga u Hrvatskoj između 350 i 400. Iz izgleda tog psa jasno je da mu je među precima bila i njemačka doga. Uši mu stoje uspravno, rep mu je dug i snažan.

Leđa su mu mišićava, a dlaka vrlo kratka. Priljubljena je uz tijelo i čvrsta, mora biti potpuno bijele boje uz iznimku male crne flekice na glavi.

Oči su mu tamne boje lješnjaka, a njuška crna kao i rub usana. Ženka može narasti do visine 60 do 65 centimetara i težiti od 38 do 45 kilograma, a mužjaci od 62 do 68 cm i imati težinu od 45 do čak 60 kilograma.

Prve argentinske doge u Europu su stigle 1968. godine, a i danas nisu pretjerano rasprostranjene. Koriste su u pravilu za lov na velike životinje, ali i za potrebe carine, vojske i policije.

Riječ je o izuzetno inteligentnom i hrabrom psu s odlično razvijenim njuhom, pa ga je lako istrenirati za traganje. Otporni su na bolesti, a odgaja ih se pohvalama i nagradama, umjesto kaznama.

24.10.2006. u 16:22 • 1 Komentara • Print • #

Malo o psima...

Psi (Canidae) su porodica unutar natporodice psolikih životinja. U tu porodicu pripadaju lisice, razne vrste poznate pod imenom "šakali", kojoti, vukovi, ali i domaći psi. Danas su rasprostranjeni na svim kontinentima, ali ih prvobitno nije bilo u Australiji, na Novom Zelandu, Novoj Gvineji, Madagaskaru i Antarktiku. Međutim, danas su gotovo svuda udomaćeni, i to uz pomoć čovjeka.

Psi su se razvili u oligocenu na području Sjeverne Amerike od životinje koja je bila veličine lisice a i potsjećala je na nju, samo što je još mogla uvlačiti pandže.

Izgled i građa tijela
Građom tijela psi se na prvi pogled ne razlikuju bitno od mačaka. Svi psi su manji rastom od velikih mačaka. Tijelo im je vitko, a glava malena, izbočena njuška je tupa. Trup im je udubljen u slabinama, a noge visoke s malim šapama. Na prednjim nogama imaju pet, a na stražnjim četiri prsta. Snažne pandže ne mogu uvući u šape, pa su tupe. Rep im nije dugačak, a često je obrastao čupavom dlakom.

Imaju krupne oči, a uši su im zašiljene i veće nego mačje. Ženke imaju brojne sise na prsima i trbuhu. Plodniji su od mačaka, i najčešće imaju četiri pa do devet mladunaca, iako su poznati i iznimni slučajevi od 18 pa i 23 mladunca u jednom okotu.

Sistematika
Porodica pasa se satoji od 37 danas živućih vrsta podijeljenih u 11 rodova.

rod Alopex
arktička lisica (Alopex lagopus)
rod Canis
prugasti čagalj (Canis adustus)
zlatni čagalj (Canis aureus)
dingo (Canis dingo)
domaći pas (Canis familiaris)
kojot (Canis laternas)
sivi vuk (Canis lupus)
crnoleđi čagalj (Canis mesomelas)
crveni vuk (Canis rufus)
etiopski čagalj (Canis simensis)
rod Chrysocyon
grivasti vuk (Chrysocyon brachyurus)
rod Cuon
azijski crveni pas (Cuon alpinus)
rod Dusicyon
kolpeo (Dusicyon culpaeus)
darwinova lisica (Dusicyon fulvipes)
južnoamerička siva lisica (Dusicyon griseus)
pampaska siva lisica (Dusicyon gymnocercus)
kratkouha lisica (Dusicyon microtis)
sechuranska lisica (Dusicyon sechurae)
račja lisica (Dusicyon thous)
sitnozubi pas (Dusicyon vetulus)
rod Lycaon
afrički lovački pas (Lycaon pictus)
rod Nyctereutes
kunopas (Nyctereutes procyonoides)
rod Otocyon
dugouha lisica (Otocyon megalotis)
rod Speothos
kolumbijski divlji pas (Speothos venaticus)
rod Urocyon
siva lisica (Urocyon cinereoargenteus)
otočna siva lisica (Urocyon littoralis)
rod Vulpes
indijska lisica (Vulpes bengalensis)
Blanfordova lisica (Vulpes cana)
kama (Vulpes chama)
stepska lisica (Vulpes corsac)
tibetska piješčana lisica (Vulpes ferrilata)
ušata lisica (Vulpes macrotis)
blijeda lisica (Vulpes pallida)
Ruppelova lisica (Vulpes rueppelli)
prerijska lisica (Vulpes velox)
crvena lisica (Vulpes vulpes)
pustinjska lisica (Vulpes zerda)

Vjerojatno ovi rodovi pasa nikog ne zanimaju... ali nema beda... ja se nadam... ha smijeh smijeh