Ne znam je li vam se ikad desilo da vam ljudi nestaju pred nosom, ali meni je. I to ne samo jedan put.
Prije par godina sam se prvi put susrela s tom "pojavom". Šetala sam gradom i ispred mene je bilo 5 ljudi. Bili su u pokretu i kako bi jedan drugog prekrili s moje pozicije gledanja, ta "pokrivena" osoba bi nestala. Nisu imali gdje skrenuti ili ući...jednostavno su nestali! I tako od 5 ljudi ispred mene ostane JEDAN, jedna baka.
Nisam si znala to nikako objasnit, ali nisam zaboravila osjećaj kada je prva osoba, starac nestao. Kasnije se dešavalo da nekog vidim, trepnem i on više nije tu i odjednom prestane.
Sve do zadnjih par dana, iako nisam previše obračala pažnju prema tome, nesvjesno, večeras nisam mogla ne primjetiti.
Vračam se kući i usporim ispred zgrade da pređem cestu. Pogledam na lijevu stranu i vidim običnog čovjeka kako ide prema meni. Imao je normalnu odjeću, mislim da je nosio nekakvu torbu i nije se nigdje žurio. Bila sam s prijateljem i on je nešto pričao. Pređemo cestu i nakon 3 sekunde se okrenem da vidim koji je to bio čovjek jer mu nisam pogledala u glavu kad nigdje žive duše. Da je išao ući u auto, nebi ga stigao ni otključati i vidjela bi ga. Da je išao preći cestu prešao bi je paralelno s nama i vidjeli bi ga, a da je skrenuo u suprotni smijer također bi ga vidjeli ali s leđa. Umjesto njega zatekli smo praznu tihu ulicu.
Primjetila sam da tim ljudima uglavnom ne vidim lice ni glavu...tako i kod ovog zadnjeg čovjeka. Pogled mi je pao na njegova prsa, a uglavnom ljude pogledam u oči.
Zadnje dane mi je puno ljudi tako nestalo pred nosom, dok se večeras osim nestanka ovog čovjeka još svašta "pojavljivalo" i "nestajalo".