Osvanuo je dan dodjele stipendije za ljude s invalditetom.
Gdje u tom spadam i ja.
Svi koji su primili stipendiju su rekli da su bili na svečanom dočeku/otvaranju.
Da je bilo prefenomealno, prva klasa. I sve što ne.
Da se i to dogodilo u Klovićevim dvorima.
Rekli su mi da se obučem svečano, po mogućnosti s bijelom majcom.
Da gledaju gore (majce, lice, kosa lalala), a ne dolje (hlače, cipele). (?)
Rekla sam dobro.
Obukla sam nove crne hlače širokog kroja, bijeli top/majcu, crne gaće, bijeli grudnjak i crnu vesticu/majcu.
Htjela sam uskladiti donje rublje, al kako nisam mogla obući crni grudnjak ispod bjelog topa/majce...
Uz to da nemam bijele gaćice. Damnit. Možda bi jedne trebala kupiti.
Htjela sam uzeti ljubičasti/purpurni top/majcu koji mi odlično stoji i ističe moje atribute.
Naravno, ne toliko vulgarno.
Ali kako je mama navaljivala na bijelo, rekoh dobro.
I da, na kraju sam si uzela martice s 12 rupica. Još su žive.
Nedavno sam uganula gležanj, pa ne mogu ni stajat u malim potpeticama,
Marte su mi držale nogu-gležanj ravno i bilo mi je ugodno.
Dovoljno sam lijepo izgledala.
Idemo mi u gradsko Poglavarstvo i mi bi trebali ići u neku sobu.
Na kraju smo bili u hodniku, odmah pri ulazu, odmah tam pokraj porte.
Tu su se svi okupili. Studenti i učenici s invalditetom, koliko shvatih.
Obukli su se skroz obično. Jedna mama je imala trenirku.
Mislila sam da trenirke spadaju u svečanost samo ako si zlatni raper.
Trenirke trebaju biti zlatne, a imas i tonu lanca različitih metala.
Pitala sam se jesam li pogriješila što sam se tako obukla.
Onda se pitah zašto nismo u onoj sobi.
Prvo sam pomislila da je to zbog invaldskih kolica.
Vraga, lift je tu. Mislim da ima svaki kat.
Valjda su imali neki razlog. Koji mi nijedan logičan ne pada na pamet.
Ndobro.
Okolo neki novinari.
Pokusavam izbjegavati kameru.
Zašto? Ne znam.
Mislila sam da volim kamere, ali osjetila sam veliki poriv izbjeći ih.
Ne volim ni kad me fotografiraju, više ne.
Gotovo nikad se ne smijem na fotografijama.
Čak i ako se smijem, onda je to neki "na silu" napravljen smiješak.
Umjetan.
Osim ako sam STVARNO vesela/opuštena.
Rijetke su te slike.
Dolazi naš voljeni i svevišnji sportoljubac Bandić i ekipa.
Ok, prvi svevišnji je Sanader. Al nebitno za ovu priču.
Spiskaju i piskaju oni političarski.
Bandića vidim drugi put u životu uživo.
Prvi put sam ga vidjela ujutro nakon maturalne večeri.
Dok sam čekala s hrpom ljudi da se školski kafić otvori samo za nas.
U 6 ujutro.
Nakon 2 sata hodanja od hotela do škole.
Šetao je s psom u trenerci.
Trenerka mu je bila ružna, iskreno.
Možda je Nike/Kappa/neka-skupa-poznata-kul-marka, ali nije bila lijepa.
Samo sam ga gledala iz daljine i umirala od gladi...
A sad znam da ću se s njim rukovati.
Pristojno izgleda. Pomalo zbunjeno. Valjda.
Mislim da mu nije ni stalo, njemu je sve to samo formalnost.
Pa nije ni meni stalo. Obavi pa bježi.
I tako je počela "svečana" dodjela stipendije.
Kamere snimaju, dođu dobitnici i uzmu ugovor i rukuju se s glavama.
I odu. To je sve.
Kamere su nešto snimile, bili tu i tam koji intervuji.
Mamina zlatna meta je bio... pogodite tko... gospon Zlatni Labrator/Retiver.
Da, gospodin pas koji je bio vodič slijepih.
Pokušala sam iskoristiti priliku da ju opet nagovorim za veće životinje doma.
Nije dala. Kao inače. Maximinalno što sam mogla imati je hrčak.
Ni zeca mi ne želi dati. :(
Ndobro.
Nakon "svečanosti" se trebalo još nešto potpisati.
Došla su kolica s sokovima.
Ne lijepa kolica, ne kolica s bijelim stolnjakom.
Ona obična kolica koje voze kuharice u vrtićima kad idu dat djeci hranu.
Sokovi nisu bili u kutijama već su bile hrpa različitih čaša.
Čaše s vodom i sokovima. Za koje ne znam od čega su koja.
Nije mi se svidjelo. Nije mi se svidjela cijela dodjela.
Toliko su mi pričali kako je vrhunski, prva klasa etc.
Da sam ovo dobila, i to odmah u hodniku.
Osjećala sam se manje vrijednom.
Kao da i mi invaldi ne zaslužujemo luskuz.
Nemam pojma kako je na drugim dodjelama stipendije.
Ali najčešće sam čula da je kao svečano.
Ne znam.
Možda imaju razlog.
Možda ne.
Možda sam si nešto miksala u glavi pa sam imala velika očekivanja.
Vjerojatno je to to.
Kaže mi moja mama:
"Zlato, bit će prilike gdje ćeš doživjeti svečane događaje. Sad je samo bitno to što si dobila stipendiju."
Ima pravo, ali... Da, taj vječni "ali"...
Nešto me kopka...
Pogodite što?
Da, svečanost.
Ma što ja to pričam?
Kak god, nadam se da ću doživjeti nekakav pošteni svečani događaj gdje ću uživati.
Bar jednom u životu.
Edit: Dodala bih 2 stvari:
1.) Da bolje objasnim situaciju... Evo banalne usporedbe:
To je kao da vam ljudi pričaju o najboljoj pizzeriji na svijetu.
Govore vam da je sve najbolje, od posluge do hrane.
Dođete u tu pizzeriju i doživite razročaranje.
Dobite drugčije dojmove i niste se baš dobro osjećali.
Onak, gorak okus u ustima.
Ali ste barem izašli siti....
2.) Cititiram sewen2 sto mi je napisao u komentaru:
"Ja je nikada nisam dobio.....budi sretna"
Pa sretna sam, ali ne toliko da skačem ko luda od sreće.
Zašto?
Jer bih radije bila zdrava i bez stipendije nego invald s stipendijom.
Ili bih radije da mi je tata živ i bila bez stipendije nego bez tate i sa stipendijom.
Eto, što je tu je.
Treba iskoristiti prilike za preživljavanje.
Dok mogu, bit će iskorištene.
Kako bi moja djeca imala puno bolji život od mene.







