Još 9 mačjih života...
Ovu tešku spavalicu, ali dobroćudnu mačketinu predivnog krzna i oblina posjeduje Vlasnik the Lisek.
Gluhoća je jedna od stvari s kojom se teško nosim. Ali, nije tako teško kad se navikne... Navikne se čitati s usna, ostala osjetila se više-manje pobošljaju, sve se uglavnom skuži vizualno... Ni abecede na rukama nisu tako teške. A sad kamoli ni znakovni jezik! ;)
No, tu se nađe sve što moji prsti natipkaju. Misli, želje, ispadi, rasploženja... Bilo načrčkano na pristojnom ili vulgarnom jeziku.
S pogreškama li bez.
Tipično blogerski.
Što ne? ;P
Na vlastitu odgovornost
ihappydb@hotmail.com
Što je to "glomp"?
Glomp je pojam za određen zagrljaj. Potrčiš na nekog i skočiš na njega od sreće zagrlivši ga medvjeđim zagrljajem. Zna biti malo bolno ako nisi u dobroj formi... Srećom, dosad nitko nije završio u bolnici s polomljenim kostima, bar u mom slučaju. Inače to rade žene ili mala djeca.
Malo smajlića koji super opisuju taj moćni glomp :D
 
UPOZORENJE
Molim da ne stavljate spamove ni lance sreće ni reklame ni slične gluposti jer ću inače izbrisat i prijaviti spam. Hvala. :)
CITATI:
"Promjena je stalna. Svaki život prolazi kroz faze teške promjene kao i mira. Naučite se kretati s tijekom promjene, što je bolje nego da pokušavate spriječiti da se promjena dogodi."
"Život je u biti iskustvo učenja. Svaka situacija, izazov i veza sadrži neku poruku koju je vrijedno naučiti ili služi kao pouka drugima."
Caroline Myss, Anatomija duha
(Hvala Iridi)
"Čovjek samo srcem dobro vidi. Suština se očima ne da sagledati."
Antoine de Saint-Exupéry, Mali princ (Le Petit Prince)
"Ne možemo činiti velike stvari. Samo male stvari s mnogo ljubavi."
Majka Tereza
"Svijet je pozornica na kojoj svako igra svoju ulogu."
"Ljudsko je tijelo park u kojem je volja glavni vrtlar."
William Shakespeare
"Sebična sam, nestrpljiva i pomalo nesigurna. Griješim, izvan kontrole sam i ponekad me je teško podnjeti. Ali, ako me ne možeš podnijeti u najgorjem izdanju, onda me, dovraga, sigurno ne zaslužujes ni u najboljem izdanju! "
Marylin Monroe
"Um je poput padobrana - funkcionira jedino ako je otvoren".
"Kad čovjek sjedi jedan sat sa lijepom djevojkom, to vam se čini kao jedna minuta. Ali neka sjedi jednu minutu na vrućoj peći - to je duže od jednog sata. To je relativnost."
"Lakše je razbiti atom nego predrasude."
"Svijet je opasno mjesto za život, ne zbog ljudi koji su zli, već zbog dobrih ljudi koji ništa ne poduzimaju."
Albert Einsten
"Pravi prijatelji ti zabijaju nož sprijeda"
"Napokon, šta je moda? S umjetničkog gledišta to je obično izraz ružnoće, toliko nesnošljive da smo prisiljeni mijenjati je svakih šest mjeseci."
Oscar Wilde
"Kolo od sreće se ukoli
vrteći ne prestaje:
tko bi gori, eto je doli,
a tko doli, gori ostaje."
Ivan Gundulić, Osman
"Ako čovjek dovoljno vjeruje, može učiniti bilo što," kaže siromašni pokrivač krovova svom sinu. "Čovjek može izmijeiti raspored svojih zvijezda."
"Mi to možemo. Možemo biti pobjednici."
iz filma Legenda o Vitezu (A Knight's Tale)
"E jebiga, nekako ptica mora izletit iz gnijezda milom ili silom, a čovjek nekoliko puta!"
Neverin
|
Sretna Nova 2009 godina!
Dragi blogeri i neblogeri,
od srca vam želim da Stara godina bude iza vas, a da Novu godinu zagrlite s radošću.
Makar je meni 2008. bila jako teška s puno ružnim, ali i s lijepim stvarima...
Ove godine:
Novu 2008. sam započela s dragim Lisekom.
Naučila cijeniti mnoge stvari.
Naučila objektivnije razgovarati s Lisekom (i s drugima). Jer inace burno reagiram na svaki napad.
Iskusila sam najljepše i najgorje trenutke...
A najgorji su bili...
Kad mi je umro tata u svojoj skoro pa 40-toj godini.
Kad mi je umrla mi hrčkica nekon 2 i pol godine. Mala je jednostavno bila žilava i puna života... Kako bi mama rekla, na mene je. Ozlijedila je nogu dvaput, a nije prestajala igrati se, živjeti. Prekrasno moje malo...
Padala sam u beznađe i bezvoljnost tijekom zadnjeg razreda srednje škole i tako sam trebala pasti razred.
Trpjela svakakve obiteljske ispade, posebno mamine. Još mi se u ušima vrti njena hit pjesma "zlato moje, kamate nagolimaju". Znam sve to napamet. Pola godine neprestanog žaljenja, trpljenja, ispada, deranja... Sa sve strane. Moje i njihove.
Sve je bilo tako nepodnošljivo da su mi oči bile crvene, usne suhe, tresla bih se k'o da imam vručicu, izbjegavala bih bilokakav socijalni kontakt... Jednostavno sam bila... Psihički mrtva.
Također, mislim da sam par prijatelja izgubila. Žao mi je zbog toga. Ja sam bar dala sve od sebe da sačuvam prijateljstvo.
...
No, tu je i bilo moje zlato... Moja svijetlost, moja ljubav... Lisek.
Jadan ni sam nije znao kako mi pomoći, ali trudio se koliko je mogao. Svaki put, baš svaki put... Kad bih došla k njemu, jednostavno bih prešla u bolje raspoloženje. Samo njegov zagrljaj i poljubac su me tješili. Makar nije bio često prisutan kad sam ga trebala, ali bio je tu kad mi je bilo najteže. Trudio se.
Zato ga cijenim. Poštujem. Volim. Ljubim. Divim.
Također, on je jedna od rijetkih osoba kojem mogu reći sve iskreno, najiskrenije misli, želje, strahove... Nije lako biti iskren i jos k tome otvoriti sve svoje ranjive točke, ali... Vjerujem mu. Jednostavno mu vjerujem.
Ljubavi krznata, hvala ti što si ovu godinu bio sve vrijeme samnom i hvala ti na prekrasnoj ljubavi.
...
Dobre strane u ovoj godini bile su...
Što sam prošla zadnji razred srednje škole, i to s odličnom maturom.
Što sam upisala na fax koji mi budi zanimaciju i koji volim studirati (okej, osim kemije, al preživi se).
Što su ljudi na faxu barem dobri, za razliku od onih iz osnovne i srednje škole.
Što sam upoznala nove ljude i prijatelje.
Što je hrvatska anime udruga postala službena (na papiru, al ajde). Prijatelji se snalaze kako mogu i kako uspiju. Ide nam, zasad. :) Držite nam fige da doguramo dalje.
I još mnogo sitnica... puno sitnica.
...
U svakom slučaju, godina k'o godina, svaka ima 2 strane (ako ne i više)... Zato, nadajmo se da će nam iduća biti bolja. ^_^
Kako sam ovu godinu započela, tako ću ju i završiti. :) Zajedno s Lisekom kod njega, s drugčijim društvom.
U idućoj godini Vam želim sve najbolje! Nadam se da ćete se lijepo zabaviti uz glazbu, pjesme i plesa te hrane i pića (čak i bezalkoholnim), također uz vašu ljubav (bilokakvu ljubav) i ugodno društvo... Ili u zajedništvu s obitelji. Glavno da ste veseli. :)
Stoga, Sretna vam 2009. Nova Godina! :D
For Wictor
Čestitam, Wictore! Zaslužio si biti na naslovnici. :)
Jesi, zbilja. Nema dovoljno ljudi koji su kadar iskreno pisati o tome. Ni meni moji prijatelji s umjetnom pužnicom nisu ni toliko približno pričali... Mislim da su vise trudili ne pričati o tome. Zašto? Ne znam.
Možda jer ih nisam detaljno pitala?
Možda jer im je bilo neugodno?
Možda jer nisu znali objasniti?
Možda nisu htjeli u meni probuditi zavist jer sam 100% gluha?
Hm, puno pitanja i pretpostavka. :D
Zašutit ću.
I pitat ću ih izravno neki jedan dan kad svane kavica.
Ako bude kavice.
Još jednom, čestitam, Wictore! :)
Pratit ću te i dalje vjerno jer, makar sam i sama gluha, ne znam i o vlastitom svijetu... :D
Ljubim te. :)
Negativni elektromagnetski valovi se sire ovim blogom...
Nekoć sam bila velika. Lijepo velika. Sad sam manjušna. Manjaušna i od atoma za popizdit.
Jeb'm ti kompleks manje vrijednosti koji nabujava ko gujavica poslije kiše.
Zašto se jednostavno ne mogu pobošljati? Zašto me stalno neki vrag muči?
Zašto me diraju tuđe riječi, tuđi govor tijela, tuđa gesta... sve što ne?
Zašto brzo gubim volju i motivaciju? Zašto mi je muka sve raditi?
Zašto sam hebena glupača? :D
Ljuta sam.
Na sebe.
Budalu.
Kvantnu budalu.
Neću sažaljenje. Neću savjete. Kao da itko zna savjetovati. Ni sama nisam niš bolja.
Navrh mi je glave knjiga o samopomoći, o pozitivnom razmišljanju. Yada bada...
Nekoć su mi bili zanimljivi, sad su mi iritantni i beskorisni.
Znam ja sve to, imaju slične principe. Zašto se onda osjećam... Pokakano?
Govore da kako se osjećaš unutra, tako izgleda vani. Zašto je kod mene obrnuto?
Sve što je vani, doslovno utjeće na mene.
Imam rupetine u duši. Puno njih. Ne znam kako ni zašto, al osjećam ih.
Hoću tatu natrag... Muka mi je plakati tu i tamo. Dobru volju i prijatelje/ice.
Smijati se kao prije, ako ne i bolje i više.
Hoću s njima pričati i osjećati se kao ja, a ne buljiti u prazno i ne moći pratiti dok ovi pričaju.
Iritantno mi je. Dosadno. Vokabular mi se smanjuje. Grlo više ne priča kao nekoć.
Užasno mi je ne moći pratiti predavanja kad znaš da je prof zanimljiv i svako malo se svi smiju.
A ti niš ne kužiš. Baš veselo.
Ljudi s faxa su ok, ali ništa posebno. Kao da su samo poznanici. Ništa drugo.
Jednsotavno nemam osjećaj da se mogu opustit s nekim.
Mislila sam da se mogu, al sam shvatila da nakon što je jedna izlajala nešto što nije smjela...
Ode povjerenje. Ode volja. Sranje.
Imam dojam da sam izgubila neke prijatelje. S kojima sam bila na gotovo sličnoj valnoj duljini.
Mislim da i jesam. Štrukla me više ni ne šljivi ni pol posto. Za ostale nemam pojma.
I onda me pitaju zašto sam loše volje.
Primjećujem da dost ljudi koje sam pratila sad zatvaraju blogove. Damn.
Ne volim ovaj život. Gluhi život. Nezanimljiv je i naporan.
Jebo ga ekvatorijalna ravnina staničnog citoskeleta s hibridiziranim elektronskim papigama koje dišu uzdušnjacima.
Nemojte ovo ni pokušavati shvatiti. Jer nema smisla.
Odoh učiti.
|
