Norijada
Ujutro sam u kafiću dobila majcu i par informacija.
Crna majca s zelenim natpisom.
Sprijeda:
"Gdje ima alkohola, nema pameti" Šerif
Straga:
Mi imamo alkohol 4.F
Ahh... Majca sve objašava.
Par učenika iz razreda su postavili šator na školskom dvorištu i prespavali.
Samo da čuvaju mjesto za nas, lol.
Ahh...
Kiša je padala i sve je bilo mokro.
To ih nije ni spriječilo da si postave "šator".
Imali smo 2 šatora. Jedan mali i jedan veliki.
U malom smo ostavili stvari i laptop s 2 velikim zvučnika.
Glazba je glasno teštila. Pitam se kako su učenici uspijeli pratiti nastavu.
U velikom šatoru su roštiljali, pripremali hranu i piće.
Čevapi, povrće, alkoholi, sokovi. Puno njih.
Ipak, bilo je dobro.
Jelo se, pilo se, plesalo se, pjevalo se...
Pod velikim odmorom je cijela norijada potrcala cijelu skolu pa se vratila u dvorište.
Ni opomene ih nisu zaustavile. Ni išta.
Bilo je dobro sve dok se neka cura nije predozirala.
I dok se nisu dvojica pijanih budala potukli i usput razbili pola školske dvorane.
Puno krhotina stakla je bilo na podu. I krvi na profesoričinoj majci.
Budale.
Ali nije to sve, Jarac me pipao dok sam bila pripita.
Nije prestajao, a ono, cura mu je susjedni razred.
Žalosno je to što nisam ni uzvratila.
Samo sam ga pogledala i otišla.
Trebala sam mu opalit sočnu šamarčinu.
Onda smo mi cure otišle u kafić.
Da neki izrigaju, otrijezne ili ugriju.
Ja sam se samo grijala.
Tog dana, poslala sam Žderonji 4 poruke.
Odgovorila je tek u 7 navecer.
"Tek sam sad dostupna na mobu. Što je bilo?"
...
Što je bilo? ŠTO?!
Dogovor je bio da ćemo se naći i da ćemo se dogovoriti.
"Pa, rekla sam da ću ti javiti mislim. A što je s x,y i z?"
Halo? Pa kad si mi mislila javiti?
Oko 20h pa da se nađemo oko 22h? Si normalna? -_-"
A one x,y i z.. S njima sam se dogovorila za neki drugi dan BAŠ ZATO DA SE S NJOM NAĐEM.
O Kriste...
Otkad je tako neozbiljna? Otkad se pravi blesava i naivna?
Zar nije mogla jednostavno reći:
"Oprosti, možemo li se naći neki drugi dan? Nešto je iskrslo."
Pukla sam, popizdila sam.
Zbog nje i zbog činjenice:
Kad sam tužna, ne mogu me određeni ljudi, od kojih mi je stalo, tješiti.
Kad sam sretna, nema ni istih spomenutih.
Fursirajuće je. Užasno.
Ne želim to reći nekim nepoznatim ljudima ili koje samo poznajem.
Hoću ljude koji me prihvaćaju onakvu kakvu jesam i koji su prošli štosta samnom.
I s kojima sam na bar sličnoj valnoj razini.
Odjeb.
Danas, Žderonja slavi rođendan.
Nisam htjela doći. Bila sam ljuta na nju.
Dečko me nagovorio.
Kao, dođi da joj čestitaš rođkaš i predaš već davno kupljen poklon.
I da ga vidim.
Išla sam samo zato zbog njega. Jer mi užasno nedostaje.
Kad sam došla, prvo sam Žderonji pokušala očitat bukvicu.
Bukvicu jer nije mislila na kišu i kako peći smrznuti pomfirt.
Imala je roštiljadu na Bundeku.
Ja nisam ni počela, a već sam shvatila da me ne doživljava.
Samo sam ju lupila i čestitala joj rođendan.
Zagrlila me. Manijački. Tipično za nas dvoje.
Nisam se htjela s njom svađati. Već smo vodile takve razgovore.
Očito je kratkotrajno trajalo i onda je opet počela mislit na svoju guzicu.
I ja jednostavno imam dojam da me ne shvaća ozbiljno.
Postala je dijetinastija, neorganiziranija i guzica.
Zovem ju guzica jer je i sama priznala da se ponaša kao guzica.
Najrađe bih odustala od nje.
No znajući sebe, čim mi javi, opet ću se ponašati kao da ništa nije ni bilo.
Imala je pravo kad je, nekoć davno, rekla: "Ti sve trpiš na svoju štetu."
Sad i nju trpim... Ironično?
Roštilj je više manje prošao ok. Fina hrana i dobro društvo.
Bilo je zabavno. Ponašali smo se kao da ništa nije ni bilo.
No jedna moja loptica s repom je zapela na nekom drveću.
Dečki su pokušavali skinut je.
Bacajući komadiće drveća, kišobrane i čudne stvari.
Na kraju sam ja predložila da me netko digne na ramenima.
Nisu me htjeli sušati. Bem im grančice...
Trajalo je i tako pola sata. :DDD
Otišla sam po nekog redara.
Jedan dečko se ljutio na mene jer sam im "uništila zabavu".
Rekla sam im na nisam htjela gledati kako kidaju drveće i uništavaju im grane.
Onda se počeo kao jako ljutiti. A ja sam samo zatvorila oči i poslala pusu.
I otišla. Nije me zanimalo... Ovomu se sigurno iz ušiju dimilo.
No tu se moj dečko smijao na ovu novonastalu situaciju.
Nisu znali kako će dalje sve dok drugi redar nije rekao da ima tamo negdje neka grablja.
Onda su se, kao, sjetili zavezati moj ogroman kišobran s grabljom.
I skužili su da je i dalje predaleko. :P
Onda su tražili nekoga da dignu. Mene opet nisu htjeli.
Na kraju nitko nije ni htio. Strah od visine, pada..
Onda su morali mene. :DDD Eto vam na!
Falilo je samo 2 cm da lopticu srusim.
Pa sam im ja, pametna, rekla nek dignu mršavog i visokog dečka koji je roštiljao.
Kako čudno, nisu ga ni se sjetili... o_O Očito ni primjetili. Dečki...
I tako smo spasili moju lopticu s repom duginih boja.
Čak su nam i redari čestitali, lol. xD
Dosta mi je ljutnje na nekoga.
Želim s nekime jednostavno neke stvari riješiti.
Jednostavno, jasno i glasno.
A neke ni ne mogu jer ne znam ni razloge.
A neke ne mogu jer neke svađe idu samo u beskonačni krug.
A neke svađe jednostavno zaboravim. A to se najčešće događa s dečkom.
Najednostavnije bi bilo da nekog udarim i odem.
Ili da jednostavno ne budem dostupna ljudima.
Ništa mi ne valja ovih dana. I pehove imam.
Izgubila sam privjesak-križić koji mi je jako vrijedan. Od kume sam ga dobila.
Izgubila sam ga zajedno s lančićem, a samo su mi lančić vratili.
Damn, trenutno ne pišem da me se žali. Samo jednostavno... Nisam dobre volje.
Da ovaj post ne završi tužno, spomenut ću da sam kupila maturalnu haljinu.
Crna boja. Korzet i suknja. Još moram naći cipele i neke "sitnice".
Htjela sam nešto u boji, ali ništa od tog mi nije stajalo.
A i činila mi se običnom. Jedna od hrpa haljina koje cure nose.
Nekako sam htjela nešto... Gdje se mogu istaknuti, gdje mogu blistati...
Kažu mi da blistam u toj haljini. Posebno dečko i to je naglasio.
Ali.. .ali... zašto se onda ja ne osjećam tako?
Valjda jer sam nesretna? Ili neki petnaesti razlog?
Ipak... Čini se da post nema sretan kraj. Drugi put.







