Ja osobno ne gledam svijet pesimistično i ne prepuštam se lošim stvarima, zapravo, stalno se borim. Trudim se gledat manje pesi-mesi, trudim se biti dobra prema svima, trudim se ne žaliti, trudim se ne reći "Dobar dan, depro!". Zapravo, nisam ni u depri. Uopće. Zapravo, ne mogu ni biti i da hoću.
Razlog? Lijekovi. Otkad sam ih počela uzimati. Malo po malo. Ne živicram se naglo, ne plačem stalno, ne padam u depru i boli me malo po malo briga za sve. Samo, kad se naljutim, namjerno zadržim to rasploženje još neko vrijeme dok se samo od sebe ne popusti. Ne znam zašto. Valjda mi se sviđa taj osjećaj ili mi treba jer inače kad se naljutim, sudržavam se. Ovako sam otvorenija i, očito, okrutnija. Čak i ne mislim na posljedice. Kako bi rekao Kabel kojeg sam prije nekoliko dana-tjedna naljutila: "Bas ti hvala. Sad sam shvatio nešto - ti ne zeliš biti sretna. Ti si takva namjerno. Namjerno si bjesna." Imao je djelomično pravo. Za bjes da, za sretan ne. Stvarno ne znam koliko je prošlo otkad smo zadnji put pričali. Moram mu se nevoljko ispričati jer je mnogo toga dobroga učinio za mene. Mhm...
Ima dana kad je moj bjes toliko... užasan... da su svi oko mene povrijeđeni ili osobno ja sama jako. Za osobno, kad se naljutim do krajnih granica, jednostavno mi nešto pukne da učinim automatski. Npr. da bacim svoj mob na pod. Da, na pod. Ne na kauč kao inače. I da, raspao se baš kao u reklami za Tele Bla Bla - Kikiriki! I na kraju ostao živ i čitav. Nokie su stvarno otporne, vjerne i žilave. Sad sve više volim svoju nokiicu-ludicu uprkos što je sva izgrebana. To se dogodilo samo jedanput i ne želim više to ponoviti.
Dobro, lažem, to je drugi put. Ali onaj prvi put je bilo slučajno, nakon nekoliko skokova s kauča je skocio na pod... Mhm.. Smislit ću ja već nešto što da bacim ili udarim.
Ljudi pod koje mislim "oko mene" su uglavnom obitelj. Ljutim ih svojim ponašanjem. Sebičnošću. Svoja sam i ne mogu oni to slomiti, i to sami znaju. Kad ja nešto želim, dobim i to bez obzira na koju cijenu, njihovu ili vlastitu. To je dobro i nije dobro. U zadnje vrijeme se trudim ne biti takva i ide, ali problem je što se naljute oko sitnica za koje nisam ja kriva, a oni misle da jesam ili nešto slično tome. x_X" D'oh! Nisam se uzalud, nekad davno, sebe nazvala Crnom ovcom. Makar je taj nadimak trebao biti u dobrom smislu tj. drugčija od drugih ili tipa "svi idioti u bunar, ja na pašu". Ali kad bolje razmislim, ja i jesam Crna ovca u lošem i realnom smislu.
Osjećam se izopćena. Od svega. Obitelji, prijatelja i škole. Od obitelji me najviše kopka činjenica da znam da sam u obitelji lumena, pametnih osoba koji znaju što bi postigli i drže se toga i daju dobre rezultate. Osim mene. Ja se trudim iz svih petnih žila, rezultati su i dalje sjebani. Puno truda za nizašto. Znaju oni da se trudim i žele da samo prođem. No to nije potpuna istina, osobno znam da bi više voljeli da prođem s boljim ocjenama nego što ih sad imam. Ja se čak i sramim gledati u imenik vlastite ocjene. Već mjesec dana nemam pojma kako stojim s ocjenama, stvarno. Toliko se sramim. U tih mjesec dana sam cijelo svoje vrijeme provela doma učeći za ispravke i novih testova, a ispravci nisu ni gotovi. Ni približno. Do kraja samo mjesec i pol, a ja to kao ne shvaćam ozbiljno. Svjesna sam svega, brojim dane, brojim ispravke, brojim nove testove i odgovaranja i trudim se imat sve na koncu. Rekla bih da ni pola razreda ne zna tj. ne mare kad će koji ispit biti koliko ja, osim naravno kad je ispit doista blizu. Ja sam čisti organizator i sve fino isplaniram, samo mi je vrijeme vlastitog učenja problem jer nikad ne znam koliko će mi trebati i koliko će mi biti dovoljno. Crna ovca sam i u školi tj. bar se tako ja osjećam.
Jer nisam više ni s kim toliko prisna u razredu, ja sam autsajder. Rekla sam sebi u osnovnoj da takva neću biti i gle vraga, postala sam takva. Nakon svakog školskog sata, kad počinje odmor, ja ostanem u školi čitati neku knjigu i tako stalno. Ne želim izlazit na kave jer ne vidim nikakav smisao u tome kad ih ne mogu pratiti, a ni one mi ne žele "prevesti" što su pričale. Zar je smisao u tome da ja bezveze tamo sjedim i skupljam dim cigareta na sebe?
Učim kao štreber. A do Ž. Loš rezultat. Loša sam štreberica. Gradiva nisu ni teška. Učim čak i više od onih koji gotovo slabo uče, a dobiju bolju ocjene od mene. Ne znam što reći osim da zbog toga zbilja oću nešto zaklati. Sve i svašta.
Jučer mi je kap prelila čašu. Niska ocjena iz zem, ovaj pored mene manje znao od mene i dobio veću. Prvi zid se pojavio. Onda logika isto niska nezaslužena. Drugi zid. I na kraju njem, jednica iz ispravka, eh to je stvarno bilo dovoljno da se skroz povučem u sebe i postanem najmrzovoljnija nego ikad. Plakala sam u wcu bez jecanja i pokušala se ispuhati na TZKu trčeći što najbrže mogu. Nije pomoglo, uopće. Ja agresivnost ne mogu izražavati u fizičkoj aktivnosti, to je čista istina. Jedino ako nešto razbijem ili ranim ili isplačem ili povrijedim nekoga ili se u potpunosti povućem. Jedino tada. No ja sam se samo u potpunosti povukla i gotovo me ništa nije moglo razveseliti. Zapravo ima uvijek nešto što me može razveseliti.
Najgorje je od svega kad sam odlučila bez riječi odvojiti se od cura jer samo pričaju i sjede, odem u dvoranu i gledam dečke kako igraju ping-pong loptice. Jedan je počeo gubiti otkad sam ja došla i tako neprestanih 5 min. Bilo je smiješno, da, al moje lice je i dalje bilo bezizražajno. Onda je ovaj lik koji gubi htio počupati kosu, al je zaboravio da je ćelav, lol. Rekao mi je da odem van jer mu nosim nesreću, nije mislio doslovno i to je trebala biti šala. A je drugi pokušao reći ovome da zašuti i neka ja ovdje ostanem jer pobjeđuje. Da, bila je smiješna, al sam ja i dalje imala bezizražajno lice i otišla u wc opet plakati bez jecaja. Ne znam zašto, puklo me. Obična šala me izbacila iz takta. Nesreća, nesreća, nesreća... Počela sam misliti da ja ljudima donosim nesreću.
Prestala sam se družiti s dvije osobe koje su mi bile najvažnije u životu (Čupavica i Kulenica), s obitelji uvijek imam problema i uvijek je nekako.. nesretno.. , povukla se iz starog društva i držim se nekih ljudi koji su se dokazali kao pravi prijatelji. Najgorje mi je što bih se ja družila s ljudima koji me ne žele, a ljudi koji mene žele ja njih ne želim (ne mislim na sve, al ima takvih, nažalost :/ ). Ne mogu pokazati lažnu sklonost pa ih jednostavno izbjegavam. Ne želim ih otpilit tek tako jer su dragi i zaslužuju da se s njima dobro postupa, ali ipak njihovo društvo me ne veseli baš pa ih stavljam na stranu.
Najgorje mi je što, kad sam bolovala, odlučila biti prava JA, svoja, iskrena. Onakva kakva jesam, s vlastitim potrebama i čvrstim stavom. I kud me to dovelo? Izgubila sam neke prijatelje od kojih mi je još uvijek stalo. Postala osamljenija nego inače. To je cijena koju plaćam. Iskreno, ovako se osjećam slobodnijom i boljom, ali opet samoća me užasno rastužuje. Ja sam tip koja je najviše vesela u društvu. Osoba koja voli činiti stvari za druge. Razveseljavati ih. Otvorena i detaljna. Kao i ovaj post. Ne lažem, ne vučem konce, ne manipuliram i nema kod mene okolišanja. Ako nešto ne valja, kažem uprkos posljedici da će netko biti povrijeđen. Ovo mi je najteže jer imam izraženu empatiju i jer se kod mene mogu pojaviti krokodilske suze. Moralna sam osoba i poštena. Čvrsta sam, no tako krhka ko cvijet. Sve psihički me više boli nego fizički.
Lijekovi su me ojačali, odvojili me od brige, mirnija sam, ne paničarim i realnija sam. Realna sam bila i prije, samo što sad nisam ni u oblacima. Ne znam ni mogu li biti nakon svega što sam prošla. To je valjda jedna od negativnih stvari, uz to da imam ja svoje afere (kratkotrajni ali jaki intezitet) poput bjesa.
Nije to nikakav Prozac niti takvo što, whatever... Neki prirodniji.
Gledam sebe na ogledalu. Moje mišljenje o sebi?
Nisam fizički loša, imam normalnu mjeru, ženski atributi su palci gore, sekspil imam no više se vućem na slatke i drage cure. Pristići nimalo nisu uopće strašni (ionako ih imam malo), slabe pjegice su mi baš lijepe-slatke, cvike mi fino stoje i uljepšaju mi lice i povećaju oči (lol, sad ne moram koristiti maskaru jer mi ovak i onak trepavice izgledaju veće :P), kosa mi je taman, mekana i duga. Ne trebam ju bojati ili pokovrčati makar bih tu promjenu voljela, no i ovak izgledam lijepo. Zadovoljna sam sa sobom što se toga fizičkog dijela tiče. Nisam neka vau ljepotica za fotomodel, ali bome nisam ni vještica iz bajka, lol. Samo, kao svaka ženska koja uvijek u nečemu nađe nešto što želi popraviti, želim ojačati trbušćič, ruke-prsa i bedra. :D Sport je dobar. :)
Gluhoću gledam kao manu i vrlinu pojednako. Ona mi pomaže i spriječava istobno. Ne znam... Teško mi je u zadnje vrijeme nositi se s njom. Ne znam kad sam zadnji put tako poželjela čuti kao sad. No dobro... To je valjda zato što najiskrenije želim naučiti svirati bubanj. Fala Raku i njegovom frendu Bubnjaru na tome što su ipak malo svog vremena posvetili meni za to. :* Puno mi to znaći. :*
Psihicki, well.. Da, znam biti naporna jer sam zahtjevna. Mislim da sam već nabrojila neke osobine u ovom postu. Naglasila sam da sam društveni tip. Ja sam kadar činiti svašta za svoje drage ljude. Recimo, neki dan je Ona Koja Ždere imala krizu identiteta i rekla je da bi sad najrađe u ove kasne sate našla s nekim i popričala. Ja sam joj se ponudila bez ikakve šale. Ozbiljno sam mislila otići u ovo doba samo da ju tješim. Faks ju užasno jebe, eto. No nije se to dogodilo jer bi ju mama ipak zaustavila pa smo nekako sredili na MSNu (i drugi su ju, naravno, razveselili).
Velikodušna sam, kreativna i pažljiva jer pazim što ću kupiti/napraviti za njih. Imam dobar smisao za humor bilokoje vrste od običnog do crnog. Inače sam dobra prema ljudima bilo oni prijatelji ili poznanici.
Spontana sam, oštra, detaljna, analiziram stalno, pazim ovo ono, odgovorna sam i održavam obećanje. Često pomislim da me se ljudi boje ili ne žele pričati samnom jer sam jednostavno otvorena, iskrena i detaljna. Nekima dosadna. Ne znam.
Nisam zla osoba i nisam destruktivna osim kad sam bjesna al to je rijetko (ili često kad sam u golemom stresu, ali to uglavnom vrijedi za obitelj ili za smetala), ali najviše sam autodestruktivna i samokritična. No toga je manje, na svu sreću. Umišljena nisam, ne hvalim se i ne pikam ljude tamo gdje ih boli jer ih jako poštujem. Tolentirana sam što se tiće drugih ljudi, no obitelj je druga priča. Katkad ne znam gdje je moja granica, no naučim kad mi kažu gdje je. Volim učiti, bilo školsko gradivo ili životno iskustvo. Volim čitati i slušati druge ljude. Pažljiv i strpljiv sam slušač i mogu probleme ponavljati koliko hoće. Jako sam suosjećana osoba i puna razumjevanja i ne osuđujem ljude. Jedino ih ne volim ako su po svojom osobnosti nekako.. površni i jako bezobrazni. Kad ne znaju cjenit druge i njihovu raznovrsnost. Vrlo vrlo glupi ljudi me znaju izbaciti iz takta. To je istina koju ne mogu kriti. :D
Sramežjiva i povučena sam prema novim ljudima, no kad me se malo pripatomi, već sam svoja. Iskrena i otkačena. Jednostavno Ja. Polu zaigrana, kreativna, puna energije, nevina i draga djevojčica i polu odrasla, zrela, odgovorna i ozbiljna osoba.
Zaključak?
Obična sam osoba, s prosječnim vrlinama i manama. Zadovoljna s činjenicom što sama jesam. Gluhoću podnosim makar me zna tu i tamo rastužiti. Ni u depresiji ni u pretjeranoj sreći. Nisam kriminalac ni dr. Zlo koji želi osvojiti svijet. A nisam ni Majka Tereza jer sam shvatila da katkad treba biti grub da bi imala svoja prava i svoje mjesto. Ne znam jesam li optimist ili pesimist. Osobno bih rekla da sam optimist, ali s druge strane gledano prema postovima i velikom broju žalopjevki koje sam žalila svojim ljudima, kao da sam pesimist. Ne znam, možda sam samo kompletni oblik idiota. :D
Stvarno ne znam zašto je sve tako. Proživljavam užase, boli, svađe, osamljenosti i ne znam što još. Ne bih ovo nazvala karmom, nimalo. Oduvijek sam puna razumjevanja i realna. Ostalo je igra sudbine, okolnosti i mojih rasploženja. Znam da je normalno što svi nešto slično tome proživljavamo. No za svoje, rekla bih da je prešlo granicu. Ne znam jel ova godina jednostavno naporna i loša zbog utjecaja Satruna na Lava (stalno se govorilo o tome) da se Lavovi nauče disciplini i da prebrode nesreće i sve što je loše. Ja bih rekla da sam naučila čak i previše discipline za svoju dob. Više bih rekla da sam naučila toliko koliko treba naučiti ljudi na faxu. Samo rezultati nisu zadovoljavajući. Mhm.. Ne znam ni je li to samo neka doista dugačka i teška faza koju moram proći ili je to faza koja nastupa kad sam postala potpuno iskrena prema sebi?
Stvarno ne znam.. Pokušala sam sve.. Sve moguće mogućnosti koje su mi bile u rukama. Pozitivno misliti, ne zamarati, učiniti sve da završi dobro, naći vremena za sebe i za učenje, pokušala tu i tamo izaći i katkad se zabavila i katkad ne.. i u krajnem slučaju i s ljekovima... Pomoglo je samo malo, ne dovoljno. Stalno imam osjećaj da nešto nije na svom mjestu i nešto ne valja, a ja ne znam što. Kao da mi je netko neki sitni grašak stavio ispod madraca (ili hrpu madraca), a ja ni dalje ne mogu mirno spavati. Sjećate se te bajke? :)
Želim li biti sretna? Da. Jesam li toliko tužna jer samo želim privući pozornost? Ne, makar to činim nesvjesno. Važnije mi je da imam osjećaj koji mi šapta da je sve u redu i da mogu izaći na kraj s teškim stvarima. Znam da će ovo prestati. Apsolutno sam sigurna. Samo moram naći taj malen graškić.
Neobično mi je mnogo lakše nakon što sam se raspisala. Kao da sam teret bacila tamo gdje mu je mjesto.
I nešto što sam odavno htjela staviti.. S jedne šetnje s Gornjeg gada s mamom...
