Nismo pisali test iz matiše. Idući tjedan.
Nije mi drago jer sam ionako u gužvi do obrva.
Seljačku bunu nismo pisali, hvala Bogu.
Jer je samo pročitala samo jedna šestina živih bića u razredu, lol.
Stala sam negdje prije dvjestote stranice.
Jako zanimljiva knjiga. Sigurno ću pročitati do kraja.
Samo malo preskačem bitke jer si slike u glavi ne mogu složiti kako spada.
Zato ne volim određene SF priče čitati. Nikako da zamislim kako spada.
Sve više uživam u čitanju školskih lektira. :)
Opet je 3 ujutro... Živci mi se kidaju, ali pripremih si čaj.
Nije bilo mlijeka za moj kapučino ili Neskvik.
Smijem se sama sebi i pitam se jesam li glupa.
Zašto? Aj, idem vam rađe ispričati što je bilo.
Tako mi je lakše izraziti se.
Večer. Ja s prijateljima nakon škole.
Završih na Savskom mostu jer sam dopratila prijatelja.
Propustio bus pa odemo on i ja u park igrati k'o dječica.
Ja zaboravih na vrijeme i zakasnila doma sat vremena.
Išla sam pješice do svog kvarta. 45 min put po nasipu + ostatak.
Ja sama u tami šećem po nasipu. Neki ljudi prolaze pokraj mene.
Ne marim ih ni pol posto, samo me brine vlastita sjena.
Teško ju je pratiti s cvikama. :D
/Cvike? Di su mi one? *pojurim u drugu sobu po njih i onda nastavim pisati*/
Prolazim pokraj Močvare. Vidim pijane metalce. Samo nastavljam put.
Nešto mi sine na um. Pošaljem poruku prijateljici jel kod Močvare.
Nakon pol sata dobijem poruku od druge prijateljice s kojom je ona prva prijateljica.
Nisu tamo, kod njezinog prijatelja su. Meni svejedno. Samo sam htjela pitati.
Doma dođem. Mama nije sretna.
/Ej, pa zašto bi bila? Kasniš sat i 5min!/
Tata zabrinut. Ali sve izgladih.
Istina je da se bojim više vlastitih starca nego ovih nepoznatih pijanca, lol.
Ja na kompu. Malo sufiram. Dobijem sms. Nekim čudom je mob bio blizu mene.
Od Frendice2. Poziv za pomoć.
Frendica1 se napila jako i želi se ubiti.
Slala sam debele upute Frendici2 što da radi s ovom tvrdoglavom.
Ispriča mi nešto Frenica2 što je bilo.
Nešto ide ovako:
Frendica1 je bila u depresiji jer nije vidjela dečka 3 tjedna i ne želi joj se javiti.
/MOLIM?! A meni je rekla da se s njim našla proščo tjedan i da uživa/
Pa je poludila i završila s nekim likom u wc-u. Da se pojebe.
/Tu bih stvarno ispsovala nešto. No sudržat ću./
Ne znam jel koristila zaštitu.
/*Sudržavam se* U glavi mi lete misli kako će biti muka ako nije koristila.../
Nakon toga kad je shvatila što je napravila, govorila je da se želi ubiti.
/Naglasak na "shvatila"/
Frendica2 dobiva upute od mene kako se snaći s tvrdoglavom curom.
Sve ok. Kažem im da ću doći ujutro kod njih. Dogovoreno.
Bila sam jako živčana. U glavi mi se vrtila priča koju sam proživjela.
Isfusirana sam. Nema veze samnom njezino sranje.
Ali, prijateljica mi je još od osnovne. I već sam ovo s njom proživjela.
Mnogo je gore od ovog. Isuse...
Moram s nekim popričati... Moram. Tjeskoba me tuče.
Bojim se. Sumnjam oće li se ova Frendica2 snaći.
Da se može sama snaći, ne bi me pitala.
Vidim Linuxa. Ne razmišljam. Reagiram.
Pitah pristojno ima li živca i vremena slušati me.
Ima. Ispričah mu što je bilo i onu priču što sam s njom prošla.
Nisam štedila ružne riječi. I sve tipkala što mi prvo padne na pamet.
/Osjetila sam olakšanje, moram priznati./
Pričao je normalno! To mi je bilo više i nego dovoljno.
I zaključio je na kraju iz sveg što sam mu rekla i zašto trpim Frendicu1:
Ili sam mazohist ili sam zaljubljena u nju...
/Zaljubljena?! Ej, u TEBE sam a ne u nju, tukac/
Ispalo je da sam velik mazohist.
/To smo skužili iz prošlog posta i prema Penellopinim i Iridinim komentarima/
I da sam autodestruktivna mentalno. Samokriticna.
/Mjesec mi je u djevici. Djevice su samokritične, oštre i analiziraju svaku sitnicu. To ja radim.
Ne mogu biti destruktivna pa sam autodestruktivna - škorpion u podnznaku.
Katkad odlutam na horoskop kad pokušavam samu sebe analizirati./
Nosim tuđe žrtve. Trpim pokoje nevaljane. Volim ih. Pazim i tješim kad god me zatrebaju.
Jer vjerujem da će naučiti kad se opeču. Jer vjerujem u dobrotu.
Možeš me i usred noći buditi da budem uz nekog od kog mi je stalo.
Baš kao sada. No ima iznimka i granica. Nisam ja Isus ni Plavi telefon...
Prođe sat vremena.
Javi Frenica2 da je Frendica1 u bolnici. Nešto spominje smrt.
Nešto o glukozi. Nešto ovo ono...
Molim Boga da ta Frendica1 nije uzela neke tablete i promješala s alkoholom.
Molim da je to samo još jedno opijanje u nizu s lakšim posljedicama.
Paničarim mirno. Samo plačem i u mojoj glavi je bura.
Molim Boga da ostane živa jer ju želim zagriliti pa onda izderati se na nju.
/Zašto izderati? Trpim njezina sranja. Fino ću ju naučit pameti i to na pristojan način - razgovorom./
4 sati je... Živciram se mirno.
Tijelo ukočeno i lice kao inače normalno. Ali u glavi...
Strah. Bjes. Tuga. Nada. Molba. Želja. Ljubav.
Pišem blog jer bolje da negdje izbacim.
Linuxa ću tek kasnije gnjavit, jadan bi spavao.
I drugi koji su na mom popisu moba.
Iskreno hvala Bogu što postoji blog.
I što ima čaja doma kad već nema mlijeka.
Poruka.
Javlja Frendica2 da je sve u redu i da vodi Frendicu1 k sebi.
Gledam sat. Pola 5 je. Jos sat i pol pa idem van.
Nadam se da se mama neće ljutiti što nisam spavala i što ovako rano jutro bježim van.
Inače spavam do podneva kad su vikendi. :D
Dobro sam. Samo sam ljuta što s ovo dogodilo.
Sve će biti u redu. Hoće.
Samo moramo fino popričati i naći rešenje i ona će izvući lekciju.
Nadam se da hoće jer neću trčati amo tamo zbog njezina sranja.
Uvijek ću pomoći. Uvijek. Koliko god mogu.
Ali.. Nisam ja Služba za pomoć. Ja sam samo prijateljica koja voli.
Isuse... Kako ću nadnoknadit učenje zbog ove neispavanosti?
Uz to da je na umu Čupavičin rođkaš u 19h i još ništa nisam smislila što da joj kupim.
Možda bih ipak trebala uvesti neke granice... :/
Sad sam skužila da se pomalo bezveze živciram...
Dosta je bilo hiperbole u glavi, Tuljanico!
Moramo uvesti red u tebe i tvoje osjećaje.
Daj si mira, draga... *zagrili samu sebe*
Idem odspavati par sati.. I to je nešto.
Laku noć







