Ni blog pisati, ni početi učiti.
Ali dobro sam. Nisam bolesna.
Božić je bio miran, topao i lijep.
Malo dosadan, al nemam se ja tu pravo žaliti.
Išla sam u polnoćku i radi toga je mama pucala od sreće.
Sve u svemu, lijepo je prošlo.

Ja sam sad samo umorna i pomalo tužna.
Priznala sam nekome da mi se sviđa većinu vremena. Prijatelju.
Ne riječima, dijelom. Vjerojatno nisam ni trebala.
Odgovor je bio: "Ipak ostanimo prijatelji."
U zagrijaju me pitao barem pet-šest puta jesam li dobro.
Rekao je da mi je disanje bilo čudno. Nejednako i glasno.
Nije bio sigran jel plačem. Nisam imala namjeru plakati, barem ne još.
Al ko bi rekao da je tak neobično sladak kad je zbunjen.

Zagrijaj je bio dug.
Leptirići su bili tu. Ugodni leptirići. Cijelo vrijeme.
Dopratio me doma jer sam bila kod njega.
Samo sam trebala predati CD, a ostala sam 3 sata u njegovoj lijepoj sobi.
Škakljanje je super. Ili možda glađenje kože?
Ali je zabavnije vrpoljit na podu od smijeha.
Neobičan je on. Jako.
Nije nešto posebno ako tako mislite.
Misli da pojam "sociološka potreba" ima veze s hranom. Rofl...

Težak je, nejasan, šutljiv (uh...), kompliciran.
Iskreno se pitam zašto me pobogu privlači ionako fizicki i psihički nije moj potpuni tip.
Ja volim fizički jače dečke. On nije takav.
Ja volim pričljive osobe, donekle. On nije takav.
Ja želim nekoga tko će preuzet kontrolu. Jer sam umorna da mi guraju da vodim.
Ako netko neće voditi, neću ni ja.
Jer mi je dosta da samo ja nešto trebam napraviti. Barem sam se tako osjećala.
On je neiskusan. Pa mu vjerojatno neće dati da vodi.
Možda bih mogla nagovoriti. Možda.
Ja volim pametne dečke. On je takav. Doista intelegitan.
Sviđa mi se to jako. Ali njegova socioloska strana...
Samo paučina i velike mucice (ne znam kako se zovu) koje se kotrljaju svakih 5min ko u vestern filmovima. xD
Izlazi on slabo tu i tamo. Ali govori da mu ne trebaju ljudi.
Lol... Biser jedan... xD

Smješno mi je sve to.
Ali sviđa mi se jako bez obzira što nije na dobrom glasu.
Ne mislim da je zao i slično već nije on za društvo. :/
No meni to ne smeta. Barem ne puno.

S jedne strane ne bih promjenila prijateljstvo.
No s druge, rado bih išla dalje s njim.
Mislim da imam dovoljno živca i tolentacije za njega.
Da završim s njime u krevetu, ne bih ni mrvicu oklijevala. :D
Ups... ^^"
Toliko o tome da sam dobra mala curica :DD

Ne znam što sad. Zbunjena sam. :D
Najsmiješnije je nakon što me otpratio doma, nisam znala osjećam li tugu ili zadovoljstvo.
Tugu jer me "odbio". Zadovoljstvo jer sam bila kod njega i provela sate u zagrljaju.
Kad me mama vidila, prvo pitanje koje joj je palo na jezik je bilo - "Imaš li dečka?"
Jer me vidjela zadovoljnu a ja nisam znala jel to glumim da ne plačem ili sam jednostavno bila zadovoljna.

Nadam se iskreno da će ova zbunjenost nestati i da na kraju ispadne dobro.
Novu godinu ću provesti kod njega. :D
Sama s njime. Njemu se ne da van.
Zbog toga, dobit će jako lijep poklon. :*
Mora! Zašto? Jer ja tako kažem!

Ja nemam s kim slaviti.
Jedini su zauzeti, drugi bolesni, treći putuju, a četvrti već imaju dogovore.
Dok me peti ne usuđuju pozvati. I šesto, ne smijem u Močvaru.
Noćni klub u Zgu gdje često puštaju raznovrsne metale, za neznalice.
Mama se previše brine i stalno nešto nijeka. O mojim tamno lakiranim noktima, ukusu za odjeću, o izlasku...

Razumijem ju, ali jedna stvar - O ukusima se ne raspravlja. To je sve.
Barem ja ne slušam glasno muziku da susjedi polude, ne trošim pare na skupe koncerte, ne tražim stalno pare.
Ne psujem tj. pristojna sam kad sam i ljuta, formalna sam kad treba, trudim se održat ocjene dobrima.
Ne smeta mi što su konzervativni, ne smeta mi što se brinu i što žele pomoći.
Ali smeta mi kad sam ja potpuno sigurna da nešto sama mogu, a oni to ne žele priznati.
Mama, nisam valjda uzalud trenirala borilačke vještine i okupila društvo da me čuva?
Znam, oslabila sam nešto, ali znam čuvati sebe. :) I ne volim ići sama kasno doma. Pa nema brige. :D

Kad smo već kod borilačkih vještina, nedostaju mi...
Nedostaje mi miris znoja i čarapa kad uđem u prostoriju. To volim. :D
Nedostaju mi vibracije kad se netko sruši na pod tijekom treninga.
Nedostaje mi krckanje vlastite kosti. Ugodno je i ne boli na mjestima gdje se inače ne krcka. :D
Nedostaju mi zgodni dečki. Hihihi...
Nedostaje mi upala mišića. Ali mlaka upala. :D
Moram skupit snagu i ići natrag na trening. Nema me već godinu i pol.
Nedostaju mi. :( Ali i dalje se nekako bojim ići na trening. xD
Nisam potpuno sigurna u sebe i ne ojačam kad me netko izgrdi.
Kod mene ne vrijedi tako lako "Što te ne ubije, ojača te". To tek poslije poradi.
Ali vratit ću se ja. Moram. Jer hoću. I jer želim!
Kako bi rekao poznati Terminator: "I'LL BE BACK!"

Joj odlutam ja tu i tamo od teme.. o_O"
Nadam se da će ovaj post nadoknaditi propuštene dane.
A sad.. Napravit cu ja kolace prije Nove godine! ;D

Sve vas jako ljubim :*







