Još 9 mačjih života...
Ovu tešku spavalicu, ali dobroćudnu mačketinu predivnog krzna i oblina posjeduje Vlasnik the Lisek.
Gluhoća je jedna od stvari s kojom se teško nosim. Ali, nije tako teško kad se navikne... Navikne se čitati s usna, ostala osjetila se više-manje pobošljaju, sve se uglavnom skuži vizualno... Ni abecede na rukama nisu tako teške. A sad kamoli ni znakovni jezik! ;)
No, tu se nađe sve što moji prsti natipkaju. Misli, želje, ispadi, rasploženja... Bilo načrčkano na pristojnom ili vulgarnom jeziku.
S pogreškama li bez.
Tipično blogerski.
Što ne? ;P
Na vlastitu odgovornost
ihappydb@hotmail.com
Što je to "glomp"?
Glomp je pojam za određen zagrljaj. Potrčiš na nekog i skočiš na njega od sreće zagrlivši ga medvjeđim zagrljajem. Zna biti malo bolno ako nisi u dobroj formi... Srećom, dosad nitko nije završio u bolnici s polomljenim kostima, bar u mom slučaju. Inače to rade žene ili mala djeca.
Malo smajlića koji super opisuju taj moćni glomp :D
 
UPOZORENJE
Molim da ne stavljate spamove ni lance sreće ni reklame ni slične gluposti jer ću inače izbrisat i prijaviti spam. Hvala. :)
CITATI:
"Promjena je stalna. Svaki život prolazi kroz faze teške promjene kao i mira. Naučite se kretati s tijekom promjene, što je bolje nego da pokušavate spriječiti da se promjena dogodi."
"Život je u biti iskustvo učenja. Svaka situacija, izazov i veza sadrži neku poruku koju je vrijedno naučiti ili služi kao pouka drugima."
Caroline Myss, Anatomija duha
(Hvala Iridi)
"Čovjek samo srcem dobro vidi. Suština se očima ne da sagledati."
Antoine de Saint-Exupéry, Mali princ (Le Petit Prince)
"Ne možemo činiti velike stvari. Samo male stvari s mnogo ljubavi."
Majka Tereza
"Svijet je pozornica na kojoj svako igra svoju ulogu."
"Ljudsko je tijelo park u kojem je volja glavni vrtlar."
William Shakespeare
"Sebična sam, nestrpljiva i pomalo nesigurna. Griješim, izvan kontrole sam i ponekad me je teško podnjeti. Ali, ako me ne možeš podnijeti u najgorjem izdanju, onda me, dovraga, sigurno ne zaslužujes ni u najboljem izdanju! "
Marylin Monroe
"Um je poput padobrana - funkcionira jedino ako je otvoren".
"Kad čovjek sjedi jedan sat sa lijepom djevojkom, to vam se čini kao jedna minuta. Ali neka sjedi jednu minutu na vrućoj peći - to je duže od jednog sata. To je relativnost."
"Lakše je razbiti atom nego predrasude."
"Svijet je opasno mjesto za život, ne zbog ljudi koji su zli, već zbog dobrih ljudi koji ništa ne poduzimaju."
Albert Einsten
"Pravi prijatelji ti zabijaju nož sprijeda"
"Napokon, šta je moda? S umjetničkog gledišta to je obično izraz ružnoće, toliko nesnošljive da smo prisiljeni mijenjati je svakih šest mjeseci."
Oscar Wilde
"Kolo od sreće se ukoli
vrteći ne prestaje:
tko bi gori, eto je doli,
a tko doli, gori ostaje."
Ivan Gundulić, Osman
"Ako čovjek dovoljno vjeruje, može učiniti bilo što," kaže siromašni pokrivač krovova svom sinu. "Čovjek može izmijeiti raspored svojih zvijezda."
"Mi to možemo. Možemo biti pobjednici."
iz filma Legenda o Vitezu (A Knight's Tale)
"E jebiga, nekako ptica mora izletit iz gnijezda milom ili silom, a čovjek nekoliko puta!"
Neverin
|
Još mi samo malo fali da puknem
Krenula sam u školu. Dogovorila s nekim profesorima oko odgovaranja i propuštenih testova.
Fotokopirala pola gradiva, ostalo je u tijeku. Učim i čitam lektire.
Ide polako. To je zaista dobro.
Još samo čekam da odgovaram za prve ocjene.
S školom je ok. Ali s privratnim životom... Eh...
Jedne večeri se vratih kući samo pješice iz škole.
Inače idem tramvajem, ali ovajput nisam imala živca za to.
Hodam dužim putem i vratim se doma kasno od očekivanog.
Htjela sam hodati mračnim ulicama. Sama, bez ljudi.
Da mogu u mraku u miru malo isplakati.
Samoj se sebi smijati bez ikakvih razloga.
Ili smijati svojim nesrećama ili tome što mi se plače.
Ili se smijati tome što sam osjetljivo derište?
I uzviknut nekoliko puta u sebi: "Ou jeah!"
Ujedno i zadržati suze i nastaviti se smijati.
Smijati sebi i plakati kako postajem pesimističnija.
Ne mogu više.
Ne mogu podnjeti saznanje da mi je propala ikakva nada da jednom pročujem.
Umjetna pužnica neće pomoći iz nekih razloga. Ali nadat ću se nekako za novu nadu...
Ne mogu podnjeti bol u sebi.
Ne mogu podnjeti povrijeđeni ego.
Ili bol što sam izgubila osobu. Ne znam koje je točno ovo ili ono gore.
Ne mogu podnjeti stalno hvalistavanje.
Ne mogu podnjeti tuđu vječno veselu masku,
I riječi kako je stalno zadovoljan i smije mi se to u lice.
Ne mogu podnjeti kako Ga vidim s drugom.
Ne mogu podnjeti kako postajem pesimističnija.
Ne mogu podnjeti što ništa ne mogu poduzeti nešto u vezi s tim.
Ne mogu podnjeti što ne mogu spavati noćima iz bogzna kojih razloga.
Odlučila sam ispucati se jednoj osobi i reći sve.
Dobro, dvije... Seka i jedan prijatelj.
Taj, moj dobri prijatelj u znaku Djevice, zahvaljujem mu do groba što me naslušao.
Slušao me je i on prije. I svaki put bismo nešto analizirali i analizirali do besvjesti.
Zato volim ljude s strpljenjem, jer sam i ja sama sebi naporna.
Iz cijelokupnog razgovora smo zaključili o mom životu u školi koji me ubija:
Da od svih opcija mi jedno ostaje ono što i sad radim - trpljenje.
Ne mogu tu ništa promjeniti. Oni su ionako u većem broju.
Čak i ako nešto pametno kažem ili napravim, njihove brojke će postat još debilnije i glupije, možda i veće.
A ionako će me srušiti jer su u većem broju (u ovom slučaju duplo većem).
Kao što prijateljev moto glasi: "Što je veće govno, to je veći smrad!".
Ignoniranje ne dolazi u obzir jer sam već to iskušala. I nije dalo dobre rezultate.
Osim kad zaželim čisti mir i da me fakat puste na miru.
Ignoniram ono što mogu, a ostalo je nemoguće ili bi doista loše završilo.
Ono što ja trenutno radim, to je najbolje rješenje.
Jer sam ja sama sve nesvjesno poanalizirala i automatski se ponašala u skladu s onim što mi je u glavi.
Iz razgovora smo već imali zaključak na početku (trpljenje), jedino što je bilo dobro u tom razgovoru jest da smo bolje vidjeli činjenice i izrekli svoja mišljenja o osobama i ispuhali se i barem pokušali snaći se što najviše možemo.
I zaključili smo da nam je bolje kad smo pristojniji i ne psujemo opće.
Mislim, psovke kao ukras u rečenici. A ne da vrijeđaš ljude.
Jedino nam je bolje samo ako ispsujemo svima po 4pm tako što smo toliko bjesni da smo ko prajaje koje će eksplodirati.
I zaključili smo da nam je bolje s ne-divljim hormonima i manjak perveznosti.
Tako se barem odmaramo i ne lupamo glavom o zid za nekim.
Samo što je meni šteta jer sam inače malo zločesto djevojče.
O perveziji i o seksualnošću mi nikad nije bilo teško govoriti.
Znala sam što smijem reći a što ne u vezi toga. Osim toga, po prirodi sam otovorena. Ponekad se žalim na svoju otovrenost.
To mi je bila tajna uspijeha kod osvajanja dečkiju. Tako sam privukla svoje dečke.
Nisam prljava kurva, naprotiv. Time sam samo natakla da imaju šanse kod mene.
I probudila u njima znatiželju i možda zločestu maštu.
Ne oblačim se izazovno, baš naprotiv, oblačim se doista normalno.
Znam pravila ponašanja, pravila koliko/kako je što pristojno obući.
Po vlastitom iskustvu i po gledajući druge i kako im što stoji.
I kakav sve dojam može ostaviti otprilike.
Volim privući pažnju ali ne biločiju. I ne napadno ni izazovno.
Moja otvorenost ponekad privuće a ponakad ne.
Sad mi je šteta što mi se općenito o seksualnosti zagadilo.
Doista jako zagadilo da kao mislim otići u dugonamjerni celibat.
Inaće se znam našaliti i primiti šale na taj račun.
Ili pretvoriti u zanimljivu temu ili nešto maštovito.
A sad, spominje li itko, ja se pobunim.
Kao da oću cenzuru na koju sam se dugo protivila.
Ne dopuštam nimalo da se šale na moj račun u vezi toga.
Još manje bivišem iz razreda (nazovimo ga Jarac kad je već po tome u horoskopu) kojeg sam danas jako lupila pod satom stroge profe koja je nas mogla kazniti.
Zezao me samo, i to sam znala, ali ipak puklo me ionako.
Kao da me bocka u osjetljivom mjestu ili na ranjenom mjestu.
Izbezumio se i gledao me čudno i htio malo nastaviti ili nešto u vezi toga pitati.
Nisam htjela slušati i bila sam toliko srdita i nervozna. I rekla mu nabrzinu da me pusti na miru.
Zaista se čudio, jer takva nisam. Znam i ja sama ali opet...
Ne mogu kontrolilat to gađenje. Ljuti me, živicra, gadi.
A nekoć me nasmijavalo i makar bilo uvrijedljivo i znala sam sve to podnjet bez problema.
Isti je proces ponovio navečer da vidi jel meni fakat smeta. I smetalo mi je.
Ma super... Puna sam slabih točka i ranjena. Još sam i otvorena.
Ne valja to... Tako sam najlakša meta.
Samo mi još malo fali da puknem... Ovoliko malo...
Ljuti me to što sam otvorena jer tako ljudi znaju koje su mi slabe točke.
Ljuti me što gubim kontrolu malo po malo.
Ljuti me što mi se zgadilo jer je to najmanje što želim.
Ljuti me što ljudima ne mogu pomoći i nisam im do koristi.
Ljuti me što moram trpiti sve a nikako da uzvratim napad.
Ljuti me što kod ljudima NE MOGU naći slabe točke koliko se god trudila.
Jednostavno ne mogu, osim ako nisu doista jako izražene ili kad kažu sami izravno.
Jednostavno ljude gledam na dobre ljude makar bili i huligani.
Prvo uvijek tražim dobre vrline i saslušam ih što imaju za reći i upoznajem ih.
Ne volim davati ni primati predrasude.
Ali najbolje je to što i kod dugogodišnjih prijatelja ni dalje ne znam koje su im slabe točke mada podsvjesno znam da su već pokazali i da je već bilo mušica al svejedno ne znam koje su to, pavijanove mi guzice!
I zaboravljam tko ima koju boju očiju. Čak i ako pričam s tom osobom satima, danima...
Jedino zapamtim ako me netko pita i pokusavam nekako zapamtiti drugi put ili kad pričamo o temi očiju.
Svi pamte boje očiju, ja ne. Čak ni sam na početku od svojih biviših dečkiju zapamtila.
Što pamtim prvo? Kakva je osoba (karakteristike, stav, ponašanje itd), fizički izgled, njihov hod, nešto što je kod njima menu upadljivo i njihove vrline. Mnogo kasnije mane i ostalo.
Stvarno se pitam što je pobogu samnom.
Stalno analiziram i analiziram (to mi je jedina zabava bila koja mi je prešla u naviku).
Ne samo da sam otvorena, već sam i izgleda brbljava. Vidite li koliko su mi dugi postovi?
Moram se stalno ispucati jer sam uvijek nešto loše volje i uvijek me nešto muči.
A većini ljudima šutim jer ne želim ispasti jadikovalica.
Možda na blogu ispadam, al je to ipak moj blog.
Emotivna - normalno emotivna, ponekad posesivna pa ne želim reči.
Osjećajna - doista jesam, toliko sam meka srca i pomoći ću tu i tamo koliko mogu, a osjećaji igraju i glavnu ulogu.
Osjetljiva - o Venere mi, ne želim biti tako osljetljiva. A ispadam da jesam. Želim biti čvrsta.
O Lava mi, zato volim čitati o karakteristikama znakova iz horoskopa.
Saznaš kakvi su koji znakovi, zbrojiš sve i pokušaš igrati njihovim osobnostima.
Na dobar način, naravno. Jer ja ne mogu zlo uzvratiti ni da želim.
Ja sam osoba koja nikad ne uspijeva uzvratiti napadom kad želi ili kad treba.
Jednostavno ne mogu... Nešto u meni je jako čvrsto i ne dopušta mi.
Neka me izvrijeđaju do besvjesti i ja ću trpitit i šutiti. Uzvratiti neću jer ne mogu osim sebe opravdati.
Ne mogu napraviti ništa od toga bila to osveta ili uzvraćen udarac ili tako nešto.
Živčana, dobrodušna, pravedna i topla sam ja osoba,
Ljubav, snaga, vjernost i sugurnost moj život bijaše.
Ludost, glupost, slatkoća i smijeh moji mali ljubimci.
Stres, velikodušnost, strpljivost i borba mi braća,
Analiza, mirnoća, utjeha i ukus za ljepotu moje seke,
Mudrost i znanje moja mati a hrabrost i ponos moj otac bijaše.
Sunce i Mars mi u Lavu, Škropion mi podznak i tu je Pluton,
Mjesec, Venera i Mekur u Djevici, Jupiter u Raku, Satrun, Uran i Neptun mi u Jarcu.
Me ve ze ma ju sa ur ne pl.
Do re mi fa so la ti do.
Eci peci pic, ti si mali slon
a ja mala papuča.
Eci peci pec.
Prošla baba s kolačima.
Ma što li ja tako govorim, o Svetog mi Grala, mora da buncam.
Neka me netko zaustavi.
O Bože... Apolona mi, toliko toga želi izjadati. Toliko toga želim ispucati.
Ali, Zesusa mi, i toliko toga želim lijepo reći, djeliti veselje i sreću što je jako rijetko.
I volim svoju sposobnost analiziranja i buncanja i zbunjivanja i zbrkanja drugih ljudi.
Volim skrećivat s teme i skakat na jednu pa na drugu pa na osamdesetdevetu i na kraju vratit na početak teme.
Brbljat sto na sat sve svoje gluposti i pucati vatromet riječi.
Nema veze što je moj post dug. I jezik mi je dug ali nije brzoplet.
I prsti bi mi trebali biti dugi, ali nisu, samo su brzi. *Tipk tipk.*
Ako ima koje strpljive duše ili osobe koje mi može ponešto savjetovati, molim savjet u vezi bilokojeg problema kojih sam spominjala (spomenuti su tu, a Vi birjate koje oćete).
Btw. Mislim da sam već pukla pisući na blogu (pogledajte sam sadržaj posta i dužinu)...
Ili mi još uvijek malo fali?
Ovoliko malo?
Iz ljesa se dižem... I u svijet stižem!
Stigli su nalazi. Bolje sam. Mogu u školu.
Nisam ni sumnjala.
Idem u pon u školu, moram dobro štrebati nekoliko predmeta.
I naučiti kako biti manje panična ili ju maknuti. Nisam ni skužila da sam panična sve dok mi seka nije rekla.
Kad je u pitanju moje tijelo, nekako znam kakav će biti proces opopravljanja i koliko će otprilike trajati.
Ista priča s HPV, drugim bolestima, virusima i ozljedama.
Jednom sam išla ginekologu i dijagonzirali su mi HPV prema nalazima.
Mama je poludjela, a ja sam ostala mirna. Definitivno mirna i čudila se.
Ali plakala sam jer sam uhvatila deftinivo lošu vibraciju oko ginekologa, a ne zbog HPVa.
On je samo radio svoj posao i bio ok gledajući s realne strane, ali s druge strane, nakon svakog posjeta bih plakala jer je slao doista losu vibraciju. Bila sam samo 3x kod njega i svaki put isto.
Moj plač je bio izlika za HPV što zapravo nije bila istina i tako sam uspijela skrit svoju mirnoću.
Otišli smo u drugu bolnicu da bolje analiziraju i da konačno utvrde imam li ili ne.
Dođu rezultati i - negativno.
Mala plače od sreće, a ja i dalje mirna, ali sretna.
Jednostavno sam znala da nemam tu bolest.
Onda, sufrajući netom i naišla sam na jedan forum.
Nekim ženama su znali doktori dijangozirati HPV zato što su simpotomi HPV slični simpotomima kad nekomu padne naglo imunitet i kad je pod strašnom stresu. Nije ni čudo što volim net.
A ja sam u to doba bila u velikom stresu da sam jedva mogla držat olovku pod nastavom.
Kad bih dobila virus ili gripu. Temperatura, vrućica, povraćanje, slabost...
U djetinstvu mi je bilo teško biti bolesna, al poslije s vremenom sam se navikla.
Kad se razbolim - nema veze. Ne idem u školu - jupi! Sretna sam doma.
Ovisi o mom tijelu i imunitetu - mogla bih pretpostaviti koliko mi treba do ozdravljenja.
Nekiput 3 dana, a nekiput tjedan dana. A najcesce 1-3 dana jer postajem otpornija.
A migrene su sve češće. I znam zaostati dan-dva iz škole zbog toga.
No, kasnije sam shvatila da kad sam bolesna - to mi je upozorenje na nešto u životu.
Da nešto ne valja, da je nešto izmaklo kontroli, da moram biti doma jer se nešto loše sprema vani, da moram nešto maknuti u životu. Bilošto, samo što nije pozitivno.
Osnovna škola - razdoblje čestih bolesti i depresije.
Ovaj razred je dvostuka stoka od srednjoskolskog. Ozbiljno.
Srednja škola - početak težak, kasnije krenulo dobro i zaljubila se u jednog iz razreda kojeg sam nekako iskreno voljela i nisam bila tako često bolesna..
Onda prekid s bivišim i nagao pad u crnilo. Stalno nešto bolesna i kad nisam htjela. Da budem iskrena, čak i prije prekida jer se nešto lose dogodilo.
Slabo učila, stresa nikad dosta, gubitak apiteta i naglo mršavljenje (s ovime sam mogla malo utješiti), bila depresivna.
Ali ne ko oni friking ludi emeri (emo) koji su se sada popularizirali ili gothic cure koje su su toliko depresivne da je jedni spas na njima obaviti egzorcizam. Srela sam ja takvih, neka faza sigurno.. Ili su, ne daj Bože, poglupili?
Proslo je doista mjeseci od prekida al svejedno imam onu bol.
Više mi se čini da je to bol razbijenog ponosa ili dostojanstva nego bol što sam izgubila voljenu osobu. Netko mi je tako rekao i teorija ima smisla.
Zato mi je mrsko ići u školu. Mrsko mi je gledati ga kako je s drugom curom (koja je iz naše škole).
Mrsko mi je ići vam pod odmorom gledati prvaše jer znam da će on biti tu s njom.
Mrsko mi je mnogo toga.
Maturanti su otišli, nemam više dobre podrške u školi.
Naša škola ima ovakvu smjenu: 1 i 3 raz zajedno, 2 i 4 raz zajedno u smjenama.
Zato se ne veselim.
I odjednom dobijem mononukleozu i ja se pitam koji sad vrag?
Opopravila sam se nekako, praznici su me očvrsnuli i dobro sam se provela.
Čak ni ne znam od koga sam dobila mono. Nisam se ni s kim ljubila ni djelila piće mjesec dana.
Okej, imala sam jednog dečka al on je zdrav ko konj i dandanas. I dandanas me voli..
Ta veza nije bila potrebna, kasnije shvatih. Samo sam slijepo trčala u nečije ruke zbog bolova u srcu.
Izgleda da je mono odigrala svoje:
- "meditirala" sam mjesec i pol
- situacija vani se smirila
- dokazali su tko mi je dobar frend/ica a tko ne
- dobro podnjela samoću u nekom smislu
- zgadio mi se komp (Bilo je i vrijeme da mi postane manje važan.)
- počela bolje brinuti za svoje zdravlje i za sebe
- smanjila mi se perveznost na nula (Aleluja! Bilo je i vrijeme. Duga priča... I podivljali hormoni. ^^" Umm...)
itd...
Iskreno, i dalje mislim da je mono bila nepotrebno upozorenje, ali valjda je uskočila s razlogom.
Možda kasnije vidim razlog. Sve s vremenom ide na vidjelo.
Ne žalim se na mono jer mi je godilo ljenčarenje. XD
Nakon mjesec i pol blazimiranog mirovanja u udobnom ljesu, ova cura će kročit nogom na zemlju prašnjavu.
I tako će biti još više prašina i konja. S dobrim konjom se prašina diže.
E da, jedna stvar mi je ko enigma.
Moja alergija... Na prašinu.
Praš praš praš...
Gluhoća...
Jutros na Tv-u je bila neka emisija Nulti sat, ako se ne varam.
Isprva je bilo o stripovima i bilo je doista zgodno. :)
Njihov site: Festival stripa - CRŠ
Nakon toga je sljedila emisija o invaldima svim vrstama.
Pošto ja ništa ne razumijem bez titlova, seka mi je odlučila "prevesti" uprkos jutranoj grlobolji.
Rekli su da postoje otprilike 430 000 invalda u HR i zauzimaju 10% populacije. Doista puno...
Onda su pustili 2 emisije i 1 hrvatska reklama o invaldima.
Skoro sam se rasplakla na reklamu.
Jako dobro su ju snimili i napravili. Kvaliteta i orginalnost odlični.
Onda je na kraju sljedila zadnja emisija Tamara želi čuti.
Eh, tu sam se tako jako rasplakala. Nije ni čudo što me još boli glava...
Doista se nisam mogla sudržati.
Emisija nije tužna. I s titlovima je bila.
Govori se o jednoj curici Tamari koja na jedno uho slabo čuje, a na drugo ništa.
Isprva se govori o njezinom načinu življenja i njezinom životu.
Tamara ne zna ni za znakove rukama kao ja. Ja znam samo abecedu.
Tamara ima jako dobru školsku prijateljicu koja joj "prevede" sve što učiteljica govori i objašava sve dok ne shvati. E, ljudi moji, to je divno blago i neki čak ni nemaju nekoga da im objasni..
Morala je ići na operaciju da joj ugrade umetak u oba uha jer joj stari umetak više ne radi pa zbog toga ništa ne čuje. Taku su nazvali - umetak.. Hmm..
Prvo su izvadili stari umetak pa je isprva morala biti mjesec dana bez ikakvog zvuka jer je umetak otišao na testiranje.
Poslije su joj ugradili 2 umetka i čula je malo po malo zvukove.
Kraj.
Zašto sam rasplakala? Ne znam.
Valjda jer gledam sliku sebe i svojih prijatelja/ica?
Znate onu akciju od prije nekoliko godina, ako se sjećate, Dajmo da čuju?
Akcija je bila skupljanje novca da gluha djeca mogu dobiti umjetnu pužnicu koja je bila definitivo skupa.
Ako se ne sjećate, pogledajte ovo - vijesti o Dajmo da čuju
Išla je jedna od mojih bliskih frendica na tu operaciju, ja sam stalno odbijala ići.
Nisam htjela. Nisam željela. Jako sam se bojala. Nisam se osjećala dobro u vezi toga.
Ja sam prije te akcije išla na 2 operacije uha - operacija bubnjića.
Nisam ih imala, a mene su mjesecima molili da odem na operaciju (obitelj, lječnici).
Na kraju sam ipak pristala jer nisam htjela više imat upale uha.
Da mi mama više ne pere kosu a ja držim čepiće za uši u ušima. Da bih mogla sama prati.
Jako mi je smetala voda koja bi mi močila lice s šamponom.
Da više ne moram stalno nositi kape kad je hladno. Iživcirale su me tad.
Da bih mogla u moru plivati i roniti samostalno.
Prije operacije nisam znala ni plivati. Znači, tek sam naučila plivati u višem razredu OŠ.
Ugradili su prvi bubnjić na desno uho, pa sljedeću godinu na lijevo uho.
Iskreno, prva operacija je bila jako bolna i neugodna ali je dobro prošla.
Pošto sam se jako bojala igle koja mi je ostavila traume još prije i plakala bih pri svakom ubodu.
Mrzila sam infuzije jer mi je bilo užasno grozno imati metalnu šipku cijelo vrijeme u svojoj koži.
Još više mi je bio grozan osjećaj kako mi u tijelo gura nešto izvana u vene.
A najveća grozota mi je bila - što su mi morali obrijati desnu polutku glave.
Znam, narast će kosa. Ali ipak, meni je moja kosa JAKO važna. Nije ni čudo što sad imam dugu kosu.
Bože, kao da sam Samson iz Biblije... Samo što nisam fizički jaka kao on.
Podsjetnik ako ne znate tko je Samson: Bio je najjača osoba koja je služila Bogu. Imao je dugu kosu, a kosa mu je predstavljlala snagu. Kasnije, se napio s nekom ženom i kad je čvrsto spavao, žena mu je odrezala kosu za njegove neprijatelje. I tako je izgubio snagu i neprijatelji su ga uhapsili i osljepili i mučili ga kao roba. Na kraju u areni (kao gladijatorski rob) gdje umjesto da se bori, on sruši cijelu pohlepnu zgradu i ljude u ime Boga (kosa rasla, snaga se vratila).
Prije operacije je bilo teško čekati uz sav strah.
Nakon operacije sam bila sretna što je prošlo.
Ali užasno mi je buditi se suhog grla i ljepljivih očiju od lijeka.
Osjetila sam jaku bol na uhu, kao jak otkucaj.
Teško je bilo tjedan dana biti u bolnici i trpiti infuziju i bol u uhu.
A najgorje je bilo - mjenjanje zavoja.
Bol, neugoda, strah od svega je vladao.
Zavoj se zaljepilo za kožu pa su morali jače skinut što boli i opet staviti što je neugodno.
Ali doktori i sestre su bili doista dobri i srdačni i imali su živca za sve. Svaka im čast i puno hvala.
Kad sam se vraćala kući, teško mi je bilo hodati i micati glavu nekoliko dana.
Poslije je sve oke prošlo osim vađenja šavova... Brr...
Ali preživjela sam to i utješila sam se sokom. Draži mi je od čokolade u takvim situacijama.
I tako dođe druga operacija uha. Lijeva strana.
Sve slicno kao u prvoj operaciji. Jedva sam sve to proživjela opet.
Prošla je mnogo bolje od prve i bila sam kraće u bolnici. Brzo sam se opopravila.
2 godine sam bila oslobođena od tjelesnog i bilo mi je teško vratiti se i jedva sam uspijela izvući dobru ocjenu.
I dandanas nisam u dobroj kondinaciji. Jos i od mononukleoze moram mirovati... >.<
Ne, ništa ne čujem. Ne znam ni hoće li pomoći umjetni bubnjići u sluhu.
Ali su me spasili i drago mi je što sam išla na te 2 operacije.
No, uši su mi i dandanas osjetljiva zona.
Ako netko puhne u uho i ja poludim. Mrzim kad to rade, čak iz zajebancije.
Ne škaklja me već smeta. Ne volim ni da mi diraju uši.
Čak i rijetko sama ja svoje diram.
Naravno da su mi uši čiste tu i tamo. xD Štapići za uši rulez.
No, nemam nijednu rupu na ušima i ne namjeravam ni napraviti.
Naušnice na drugima su lijepe, ali su meni nezamislive.
Ne volim ni prising. Ne sviđa mi se. Na drugima je oke.
Nisam nosila aparatiće za uši već godinama jer:
- ne pomaže mi nimalo, isto mi je s njima ili bez
- iritira me jako aparatić
- smeta mi kad imam nešto na ušima (aparatić, rajf, naočale itd...) No možda ću dobit naočale, još ću vidjeti.
- slušalice(one velike) su mi najveća muka jer kad ih stavim, nema zraka i sve mi to jako pritišće i boli i još iritira
Neko vrijeme nakon toga, jedna moja bliska prijateljica je otišla na operaciju pužnice.
I meni su preporučili, ali stalno sam odbijala. I još dandanas odbijam.
Dobro joj je prošla operacija kao što je bilo očekivano.
Svaki put kad netko ispiča u detalje o svojoj operaciji pužnice, dođe mi da se rasplačem.
Dobro, da se sad vratim toj emisiji o Tamari.
Ja sam još na početku emisije plakala dok su pokazivali njezin život kao dobar.
Cura ima nekog da joj pomogne u školi. Tu ima najviše sreće.
Moj razred je najgorji u cijeloj školi, ali jedini matematički razred.
Ima nas samo 5 cura (uključujući i mene) i 22 dečkiju. Jedina sam gluha u ovoj gimnaziji.
Nitko od njih mi nije zaintresiran pomoći koliko mi treba osim bivišeg. (jao.. jao...)
Ja s njim ne želim ni sjesti jer me živcira i ignoniram ga što više mogu iz nekih razloga.
A on mi pokušava u (više manje) svemu pomoći osim u, meni najvažnije, pisanju gradiva u vlastitu bilj.
Ja ne mogu pratiti profesore, on mi ne prevodi, pa mi treba gradivo iz bilj.
On sluša, lijen je pisati i ako piše - kratko ko na ploči. A to sam već napisala s ploče. Još mi se mora hvaliti da bolje uči od mene.. ccc..
Jedna cura piše sve, ali rijetko posuđuje bilježnice. Ona nema čelične živce za mene onoliko koliko tražim i nije društvena ni s kim osim malo s nama curama.
A ostale.. Dobre su kao i ova jedna, ali... Jako su lijene i pomažu samo kad je kritično (meni i svima).
U tih mjesec dana otkad sam bolesna, samo je jedna od njih dosla do mene barem 2x.
I javljam joj se SMSom nedavno, ona meni nis ne odgovara. Nije mogla ni žicat tuđi mob u školi samo za jednu poruku.
Jedino ju mogu dobiti ako ju netko od mojih nazove. Pfff...
Fali mi više od pol fotokopiranih gradiva.
I to je moj neki razred... >_>
Ma, bolje da išta pomažu nego ništa. Sigurno postoje i gori razredi od mog.
Snaći ću se, kao uvijek.
Žele da s njima idem na izlet i napijem, a jedva da razgovaram s pola razreda.
Osim toga ne znam trebam li nekima slovkati "mononukleozu" da shvate da moram mirovati i uopće ne piti. Osim bivišem jer mi je on ne samo kolega i barem polupouzdan trenutno naslonac u školi već i "tata". Ne mislim na loš način kao gnjavator već se ponaša nekako zaštitnički prema meni.
Istina, i ja sam lijena katkad, ali kad se mora mora se. Učim koliko mogu za razliku od nekih.
Škola mi nije najveći problem, ali je trenutni problem.
Snaći ću se ja nekako, u to sam sigurna.
Opet odlutah od teme.. Ahem..
Gluhoća... Gluhoća...
Ja godinama ništa ne čujem na oba uha i samo čitam usna.
Ide mi ali ne uvijek.
Teško je skužit s usna nekog brkatog muškarca, bezubala, ljudi koji govore prebrzo, koji usta otvaraju premalo.
Meni se čini da je problem u tome što većina otvaraju premalo usta jer mi brzina nije baš neki problem.
Ja sam jednostavno prihvatila gluhoću još u nižim razredu OŠ.
Postala mi je normalna stvar. Nije me bilo baš puno briga.
Tad nisam bila baš dovoljno društvena. Povučena i bez ikakvog samopouzdanja.
A sad, kad sam doista društvena s dovoljnom dozom samopouzdanja i na netu i bilogdje vani, svi mi bas moraju svjesno ili nesvjesno zabadati nešto o glazbi ili sviranju ili pjevati u grupi ili bilošto od toga.
Znam da je ljudima važna glazba kao meni moje noge za hodanje, ali ipak da rađe o tome pricaju s nekime tko čuje za razliku od mene ako će pitati za savjet ili nešto slično.
Jedino mogu reći kakva je meni pjesma na textu i to je to. I o vibracijama koje osjecam.
Voljela bih čuti.
Zaista.
Ali ne patim pretjerano niti tako toliko čeznem zbog toga.
Jednostavno sam prihvatila život u tišini.
Ali opet, voljela bih čuti.
Mnogo ljudi su me napali zašto nisam htjela ići na operaciju umjetne pužnice.
Govorili su da bi oni odmah pristali da su na mom mjestu.
Mene je to znalo grizati jer želim čuti.
Ali opet, nije mi nekako žao.
Jednostavno, nemam dobar pogled na to.
I drugčije se osjećam kad netko to spominje i nemam dobre vibre u vezi toga.
Pokušavaju me "programirati" da pristanem, ali svaki put stajem na svoju stranu.
Ne znam točno zašto. Ali znam da ne želim TO!
Nadam se nečemu. Nečemu boljem ili drugčijem.
Ne znam što očekujem.
Čudo? Novo znanstveno otkriće?
Vrijeme teče...
Zaista ne znam.
Nadam se iskreno da nisam pogrijesila.
Da se malo utješim..
Jedan od prednost gluhoće je to što ne moraš čekati u redu za vađenje krvi.
Dođi rano (blizu početka otvaranja) i odma daj onu knjižnicu koja potvrđuje gluhoću i već si prvi (makar došao 20.-ti ili 30.ti u 7 ujutro).
Čekaš kratko i odma obaviš i bok.
To me zasad bar tješi jer imam živca sve manje za sve.
Nedostaju mi čelični živci...
Odjednom mi pada na pamet jedno pitanje. Kako se zove osoba koja proizvodi čelike i prodaje?
Ne znam.. idem pitati tatu. Ovo sad se zaista dogodilo.
*odem u sobu da bih pitala tatu, a seka je pored mene*
Ja: "Tata, kako se zove osoba koja proizvodi čelike i prodaje?"
Tata *ko iz topa*: "Metalac."
 ROFLOLMAO!
*seka i ja crkavamo od smijeha*
Tata *zbunjen*: "Pa što je smiješno?" O_o"
Metalac -----> 
Da mi je samo da metalci iz razreda proizvode celik... xD To bih bas voljela vidjeti! X3
Jel dizajin dobar?
Već nekoliko dana ko blesava mjenjam dizaijne i kombiram.
Dosta mi je HTML kodova, boja, sličica, photoshopa...
Nisam nešto posebno, ali napredujem.
Ali ne napredujem s učenjem što me muči.
Rekla sam si da ću učiti.
A nisam mogla.
Ne volim kad mi se to događa.
Što si samo lažem, stalno mi se to događa...
Nisam jedna od onih koji smatraju da je učenje u školi užas ili dosadno.
Ali sam jedna od onih koji nemaju čvrstu koncentraciju ni motivaciju.
Imam koncentraciju samo dan prije testa ili odgovaranja.
Em, kampanjska glava. Em, ne valja to...
Kad učim dan prije nečega, uvijek si kažem:
"A zašto nisam učila prije? Barem neće biti stresa ni rupe u pamćenju!"
A kad imam vremena, ne učim i kažem si: "Stignem ja još.."
Ma čovjeće, koliko god tjerala sebe - nikako da učim ranije.
Očito lijenost ili bolje učim pod pritiskom jer tad imam motivaciju.
Ne volim kad mi se to događa...
Kako naći ili napraviti motivaciju opće?!
Želim učiti, a ne da mi se.
Volim predmete, al svejedno mi se ne da.
OMG! 
Bože, pomnozi ovoj zbunjenoj (ili lijenoj?) glavi.
Kad zaista nešto želim, potrudim se da dobijem jer sam uporna.
Tvrdoglava, jaka, ponosna, dobro razmislim na sljedeće poteze, idem čak i preko granice, makar me ubijalo.
Ovo su karakteristike Lava... Ja i jesam lav. :3 Samo što "ubijanje" pripada škropionu što sam u podznaku.
Ali ja prerijetko zaista nešto želim.
Volim skromnost i nisam tako jako egocentrična.
Osim u nekim trenutcima...
Ne želim mnoge stvari, uključujući i nešto dragocjeno. Ne padam na raskoš.
Barem ne tako puno... 
Što sam ono htjela reći? A da...
Želim reći da mi očito ljubav prema predmetima nije dovoljna kao ni želja...
Zapravo, ja nemam nikakve želje već dugo vremena osim ozdraviti i prestati biti zbunjena stalno oko nečega. 
Ne želim više biti stalno doma. Želim van!
Želim se lijepo srediti i gledati svoj obrazac i vidjeti jel sve ok kad prođem uz svako staklo ili ogledalo.
Želim beljiti ljudima, a ne samoj sebi u ogledalu.  O moj B(l)ože, kako ovo glupo zvuči...
Želim ići van s prijateljima/icama i crkavati od smijeha zbog bilokoje nevažne gluposti.
Želim upoznati nove ljude i nadati se da ću naći nekoga ko će mi se svidjeti.
Želim imati nekoga uz sebe i voljeti iskreno kako volim voljeti.
Ne zanimaju me nikakve "zajebancije" iliti brze veze iliti avanture.
Želim imati neku aktivnost.
Želim da me nije tako strah pričati s nepoznatima.
Želim da mi se ne ukoči ili kak već glas kad pričam s nepoznatima.
Želim da ja mogu nešto pomoći ljudima, a ne stalno oni meni. To zaista želim...
Želim da mogu učiti bez velikih teškoća.
Želim da mogu s lakoćom ljudima čitati s usna.
Želim pjevati, režati, predati, rikati, lajati, mijaukat, blejati... 
Želim jednom čuti.
I želim sladoled!
Idem pitat tatu jel mi može kupiti...
Sretna sam danas
Danas sam sretna. Jako.
A još više sretnija što mogu sama sebi priznati da sam sretna.
Doista sam dugo to nijekala i stalno se skrivala iza tužne maske.
Nisam htjela da znaju da sam dobro ili sretna ili nešto takvo.
Ne znam zašto, ali znam da nisam htjela da znaju.
Ipak, sad mogu bez straha ili grižnje svijesti priznati.
Sretna sam. :)
Zaista.
Mononukleoza nije strašna, samo je pomalo naporna i dosadna.
Negativna strana:
- 1-2 mjeseci moram biti samo doma i mirovati
za preaktivnu curu poput mene je bio velik preokret
- moram izbjeći svaki sport na nekoliko mjeseci
ahem, nedostajat će mi...
- moram imati jetrenu dijetu
ne volim nikakve dijete, ali mogu se ipak svojevoljno odreći mesa
- trpiti komplikacije ako se dogode
potruditi ću da ih ne bude
Pozitivna strana:
- za toliko mirovanje:
*malo da se odvojim od svega i od samog stresa
*dobro mi dođe mir kad sam ga izgubila zbog aktivnosti
mir, mir i samo mir..
*dobivam pošten odmor i nisam ničije potrčkalo ili rame za plakanje
barem malo brige samo za sebe
* mogu raditi ono što prije nisam mogla zbog svoje zauzetosti
bit će mi zabavno
*posvećujem više vremena za obitelj
ipak volim i poštujem svoju obitelj
- dijeta će me natjerati da jedem više kuhano i pošteno što sam zanemarila zbog svog preaktivnog životnog ritma te više voća i povrća
ne bih se žalila za izgubljene kile :)
- pit puno tekućine zbog čiščenja organizma
mmm... fini čaj
Da, bolesna sam. 
Dobro se slažem s mononukleozom već 3 tjedna. Nije loša. :)
Samo joj se stalno spava ili je umorna.
Ali danas joj se nije spavalo. Htjela je van. Htjela je malo u život.
Drago mi je što sam napokon otišla van na svjež zrak.
Drago mi je što mi je školska prijateljica pomogla oko školskih stvari dolazeći do mene.
Drago mi je što je mama bila danas cijeli dan u dobrom rasploženju.
Drago mi je što sam išla s obitelji barem nekamo zajedno.
U knjižnicu ponajviše. Malo previše knjiga smo posudile. Ali bit će one pročitane. 
Drago mi je što smo uživali u cijelom danu.
A najviše od svega mi je drago to što moji roditelji danas slave 22. godišnjicu braka. 
Doista im se divim. Tolike su godine prošlii i bogzna kakve probleme trpili.
A još se uvijek vole. I dokazali su da oni to mogu.
Sretna sam zbog njih.
Zaista jesam.
Promjene
Promjene, to je ono što mi trenutno treba u životu.
I to ću napraviti. I pravim sada.
Bilo je i vrijeme da okrenem novu stranicu života.
Velika promjena u psihičkom i fizičkom smislu.
Sve ću učiniti da budu dobre promjene na bolje.
Znate, i promjene mogu biti zabavne. 
click na sliku za veću sliku
|
