Isprva je bilo o stripovima i bilo je doista zgodno. :)
Njihov site: Festival stripa - CRŠ
Nakon toga je sljedila emisija o invaldima svim vrstama.
Pošto ja ništa ne razumijem bez titlova, seka mi je odlučila "prevesti" uprkos jutranoj grlobolji.
Rekli su da postoje otprilike 430 000 invalda u HR i zauzimaju 10% populacije. Doista puno...
Onda su pustili 2 emisije i 1 hrvatska reklama o invaldima.
Skoro sam se rasplakla na reklamu.
Jako dobro su ju snimili i napravili. Kvaliteta i orginalnost odlični.
Onda je na kraju sljedila zadnja emisija Tamara želi čuti.
Eh, tu sam se tako jako rasplakala. Nije ni čudo što me još boli glava...
Doista se nisam mogla sudržati.
Emisija nije tužna. I s titlovima je bila.
Govori se o jednoj curici Tamari koja na jedno uho slabo čuje, a na drugo ništa.
Isprva se govori o njezinom načinu življenja i njezinom životu.
Tamara ne zna ni za znakove rukama kao ja. Ja znam samo abecedu.
Tamara ima jako dobru školsku prijateljicu koja joj "prevede" sve što učiteljica govori i objašava sve dok ne shvati. E, ljudi moji, to je divno blago i neki čak ni nemaju nekoga da im objasni..
Morala je ići na operaciju da joj ugrade umetak u oba uha jer joj stari umetak više ne radi pa zbog toga ništa ne čuje. Taku su nazvali - umetak.. Hmm..
Prvo su izvadili stari umetak pa je isprva morala biti mjesec dana bez ikakvog zvuka jer je umetak otišao na testiranje.
Poslije su joj ugradili 2 umetka i čula je malo po malo zvukove.
Kraj.
Zašto sam rasplakala? Ne znam.
Valjda jer gledam sliku sebe i svojih prijatelja/ica?
Znate onu akciju od prije nekoliko godina, ako se sjećate, Dajmo da čuju?
Akcija je bila skupljanje novca da gluha djeca mogu dobiti umjetnu pužnicu koja je bila definitivo skupa.
Ako se ne sjećate, pogledajte ovo - vijesti o Dajmo da čuju
Išla je jedna od mojih bliskih frendica na tu operaciju, ja sam stalno odbijala ići.
Nisam htjela. Nisam željela. Jako sam se bojala. Nisam se osjećala dobro u vezi toga.
Ja sam prije te akcije išla na 2 operacije uha - operacija bubnjića.
Nisam ih imala, a mene su mjesecima molili da odem na operaciju (obitelj, lječnici).
Na kraju sam ipak pristala jer nisam htjela više imat upale uha.
Da mi mama više ne pere kosu a ja držim čepiće za uši u ušima. Da bih mogla sama prati.
Jako mi je smetala voda koja bi mi močila lice s šamponom.
Da više ne moram stalno nositi kape kad je hladno. Iživcirale su me tad.
Da bih mogla u moru plivati i roniti samostalno.
Prije operacije nisam znala ni plivati. Znači, tek sam naučila plivati u višem razredu OŠ.
Ugradili su prvi bubnjić na desno uho, pa sljedeću godinu na lijevo uho.
Iskreno, prva operacija je bila jako bolna i neugodna ali je dobro prošla.
Pošto sam se jako bojala igle koja mi je ostavila traume još prije i plakala bih pri svakom ubodu.
Mrzila sam infuzije jer mi je bilo užasno grozno imati metalnu šipku cijelo vrijeme u svojoj koži.
Još više mi je bio grozan osjećaj kako mi u tijelo gura nešto izvana u vene.
A najveća grozota mi je bila - što su mi morali obrijati desnu polutku glave.
Znam, narast će kosa. Ali ipak, meni je moja kosa JAKO važna. Nije ni čudo što sad imam dugu kosu.
Bože, kao da sam Samson iz Biblije... Samo što nisam fizički jaka kao on.
Podsjetnik ako ne znate tko je Samson: Bio je najjača osoba koja je služila Bogu. Imao je dugu kosu, a kosa mu je predstavljlala snagu. Kasnije, se napio s nekom ženom i kad je čvrsto spavao, žena mu je odrezala kosu za njegove neprijatelje. I tako je izgubio snagu i neprijatelji su ga uhapsili i osljepili i mučili ga kao roba. Na kraju u areni (kao gladijatorski rob) gdje umjesto da se bori, on sruši cijelu pohlepnu zgradu i ljude u ime Boga (kosa rasla, snaga se vratila).
Prije operacije je bilo teško čekati uz sav strah.
Nakon operacije sam bila sretna što je prošlo.
Ali užasno mi je buditi se suhog grla i ljepljivih očiju od lijeka.
Osjetila sam jaku bol na uhu, kao jak otkucaj.
Teško je bilo tjedan dana biti u bolnici i trpiti infuziju i bol u uhu.
A najgorje je bilo - mjenjanje zavoja.
Bol, neugoda, strah od svega je vladao.
Zavoj se zaljepilo za kožu pa su morali jače skinut što boli i opet staviti što je neugodno.
Ali doktori i sestre su bili doista dobri i srdačni i imali su živca za sve. Svaka im čast i puno hvala.
Kad sam se vraćala kući, teško mi je bilo hodati i micati glavu nekoliko dana.
Poslije je sve oke prošlo osim vađenja šavova... Brr...
Ali preživjela sam to i utješila sam se sokom. Draži mi je od čokolade u takvim situacijama.
I tako dođe druga operacija uha. Lijeva strana.
Sve slicno kao u prvoj operaciji. Jedva sam sve to proživjela opet.
Prošla je mnogo bolje od prve i bila sam kraće u bolnici. Brzo sam se opopravila.
2 godine sam bila oslobođena od tjelesnog i bilo mi je teško vratiti se i jedva sam uspijela izvući dobru ocjenu.
I dandanas nisam u dobroj kondinaciji. Jos i od mononukleoze moram mirovati... >.<
Ne, ništa ne čujem. Ne znam ni hoće li pomoći umjetni bubnjići u sluhu.
Ali su me spasili i drago mi je što sam išla na te 2 operacije.
No, uši su mi i dandanas osjetljiva zona.
Ako netko puhne u uho i ja poludim. Mrzim kad to rade, čak iz zajebancije.
Ne škaklja me već smeta. Ne volim ni da mi diraju uši.
Čak i rijetko sama ja svoje diram.
Naravno da su mi uši čiste tu i tamo. xD Štapići za uši rulez.
No, nemam nijednu rupu na ušima i ne namjeravam ni napraviti.
Naušnice na drugima su lijepe, ali su meni nezamislive.
Ne volim ni prising. Ne sviđa mi se. Na drugima je oke.
Nisam nosila aparatiće za uši već godinama jer:
- ne pomaže mi nimalo, isto mi je s njima ili bez
- iritira me jako aparatić
- smeta mi kad imam nešto na ušima (aparatić, rajf, naočale itd...) No možda ću dobit naočale, još ću vidjeti.
- slušalice(one velike) su mi najveća muka jer kad ih stavim, nema zraka i sve mi to jako pritišće i boli i još iritira
Neko vrijeme nakon toga, jedna moja bliska prijateljica je otišla na operaciju pužnice.
I meni su preporučili, ali stalno sam odbijala. I još dandanas odbijam.
Dobro joj je prošla operacija kao što je bilo očekivano.
Svaki put kad netko ispiča u detalje o svojoj operaciji pužnice, dođe mi da se rasplačem.
Dobro, da se sad vratim toj emisiji o Tamari.
Ja sam još na početku emisije plakala dok su pokazivali njezin život kao dobar.
Cura ima nekog da joj pomogne u školi. Tu ima najviše sreće.
Moj razred je najgorji u cijeloj školi, ali jedini matematički razred.
Ima nas samo 5 cura (uključujući i mene) i 22 dečkiju. Jedina sam gluha u ovoj gimnaziji.
Nitko od njih mi nije zaintresiran pomoći koliko mi treba osim bivišeg. (jao.. jao...)
Ja s njim ne želim ni sjesti jer me živcira i ignoniram ga što više mogu iz nekih razloga.
A on mi pokušava u (više manje) svemu pomoći osim u, meni najvažnije, pisanju gradiva u vlastitu bilj.
Ja ne mogu pratiti profesore, on mi ne prevodi, pa mi treba gradivo iz bilj.
On sluša, lijen je pisati i ako piše - kratko ko na ploči. A to sam već napisala s ploče. Još mi se mora hvaliti da bolje uči od mene.. ccc..
Jedna cura piše sve, ali rijetko posuđuje bilježnice. Ona nema čelične živce za mene onoliko koliko tražim i nije društvena ni s kim osim malo s nama curama.
A ostale.. Dobre su kao i ova jedna, ali... Jako su lijene i pomažu samo kad je kritično (meni i svima).
U tih mjesec dana otkad sam bolesna, samo je jedna od njih dosla do mene barem 2x.
I javljam joj se SMSom nedavno, ona meni nis ne odgovara. Nije mogla ni žicat tuđi mob u školi samo za jednu poruku.
Jedino ju mogu dobiti ako ju netko od mojih nazove. Pfff...
Fali mi više od pol fotokopiranih gradiva.
I to je moj neki razred... >_>
Ma, bolje da išta pomažu nego ništa. Sigurno postoje i gori razredi od mog.
Snaći ću se, kao uvijek.
Žele da s njima idem na izlet i napijem, a jedva da razgovaram s pola razreda.
Osim toga ne znam trebam li nekima slovkati "mononukleozu" da shvate da moram mirovati i uopće ne piti. Osim bivišem jer mi je on ne samo kolega i barem polupouzdan trenutno naslonac u školi već i "tata". Ne mislim na loš način kao gnjavator već se ponaša nekako zaštitnički prema meni.
Istina, i ja sam lijena katkad, ali kad se mora mora se. Učim koliko mogu za razliku od nekih.
Škola mi nije najveći problem, ali je trenutni problem.
Snaći ću se ja nekako, u to sam sigurna.
Opet odlutah od teme.. Ahem..
Gluhoća... Gluhoća...
Ja godinama ništa ne čujem na oba uha i samo čitam usna.
Ide mi ali ne uvijek.
Teško je skužit s usna nekog brkatog muškarca, bezubala, ljudi koji govore prebrzo, koji usta otvaraju premalo.
Meni se čini da je problem u tome što većina otvaraju premalo usta jer mi brzina nije baš neki problem.
Ja sam jednostavno prihvatila gluhoću još u nižim razredu OŠ.
Postala mi je normalna stvar. Nije me bilo baš puno briga.
Tad nisam bila baš dovoljno društvena. Povučena i bez ikakvog samopouzdanja.
A sad, kad sam doista društvena s dovoljnom dozom samopouzdanja i na netu i bilogdje vani, svi mi bas moraju svjesno ili nesvjesno zabadati nešto o glazbi ili sviranju ili pjevati u grupi ili bilošto od toga.
Znam da je ljudima važna glazba kao meni moje noge za hodanje, ali ipak da rađe o tome pricaju s nekime tko čuje za razliku od mene ako će pitati za savjet ili nešto slično.
Jedino mogu reći kakva je meni pjesma na textu i to je to. I o vibracijama koje osjecam.
Voljela bih čuti.
Zaista.
Ali ne patim pretjerano niti tako toliko čeznem zbog toga.
Jednostavno sam prihvatila život u tišini.
Ali opet, voljela bih čuti.
Mnogo ljudi su me napali zašto nisam htjela ići na operaciju umjetne pužnice.
Govorili su da bi oni odmah pristali da su na mom mjestu.
Mene je to znalo grizati jer želim čuti.
Ali opet, nije mi nekako žao.
Jednostavno, nemam dobar pogled na to.
I drugčije se osjećam kad netko to spominje i nemam dobre vibre u vezi toga.
Pokušavaju me "programirati" da pristanem, ali svaki put stajem na svoju stranu.
Ne znam točno zašto. Ali znam da ne želim TO!
Nadam se nečemu. Nečemu boljem ili drugčijem.
Ne znam što očekujem.
Čudo? Novo znanstveno otkriće?
Vrijeme teče...
Zaista ne znam.
Nadam se iskreno da nisam pogrijesila.
Da se malo utješim..
Jedan od prednost gluhoće je to što ne moraš čekati u redu za vađenje krvi.
Dođi rano (blizu početka otvaranja) i odma daj onu knjižnicu koja potvrđuje gluhoću i već si prvi (makar došao 20.-ti ili 30.ti u 7 ujutro).
Čekaš kratko i odma obaviš i bok.
To me zasad bar tješi jer imam živca sve manje za sve.
Nedostaju mi čelični živci...
Odjednom mi pada na pamet jedno pitanje. Kako se zove osoba koja proizvodi čelike i prodaje?
Ne znam.. idem pitati tatu. Ovo sad se zaista dogodilo.
*odem u sobu da bih pitala tatu, a seka je pored mene*
Ja: "Tata, kako se zove osoba koja proizvodi čelike i prodaje?"
Tata *ko iz topa*: "Metalac."
ROFLOLMAO! *seka i ja crkavamo od smijeha*
Tata *zbunjen*: "Pa što je smiješno?" O_o"
Metalac ----->
Da mi je samo da metalci iz razreda proizvode celik... xD To bih bas voljela vidjeti! X3
