Trag crvenog ruža

Dok skidam posljednje tragove prokletog crvenog ruža sa usana, razmišljam koliko dugo ću još moći ovako. Nije da se žalim, ali jednostavno, htjela bih normalan život, vezu... sve ono što nikada nisam imala. Pokušavala sam, jesam, da, ali nikada to nije išlo. Svi su tu uvijek bili samo zbog mog tijela. Nikada me nisu vidjeli kao osobu, nisu vidjeli što je unutra, što se krije ispod te ljušture opake zavodnice. Zapravo potpuno ranjiva, uplašena djevojčica.
A tu je i on, muškarac kojeg zapravo nikada nisam mogla pustiti iz svog života. Bez obzira koliko mi je problema znao napraviti, uvijek se vraćam. On sada, naravno, ima svoj život, svoju djevojku, koja, naravno, nekada ode u posjetu roditeljima... i naravno da sam odmah tu, uz njega. A poslije, odbaci me kao prljavu krpu, a svejedno zna da ću opet biti tu, kad god me poželi. Možda u tome i je problem. Za njega sam uvijek tu. Zato sad kraj njega spava neka druga, koja je možda glumila nedodirljivu mimozicu. Možda da sam se ja drugačije postavila danas ne bih bila tu gdje jesam, možda ne bih ovo sad pisala. Bila bih s njim, negdje, na nekom lijepom mjestu. Možda ga baš to uzbuđuje. To što kasnije tamo leži kraj nje i razmišlja. Možda me nekada i poželi dok ju ljubi... nekada smo i mi razgovarali o djeci, braku, mojoj vjenčanici i kakvu bi kuhinju odabrali... Ne znam točno ni gdje sam pogriješila... naravno, griješila sam i ja, više puta, ali i on je... kad smo se samo uspjeli tako udaljiti... možda onu večer, kada nije došao pa sam ja otišla s njegovim prijateljem... da znam da bi bilo drugačije, vratila bih se u taj trenutak i otišla ga potražiti. Ionako nismo bili u vezi, ali... nisam trebala... a možda je on baš u tom trenutku upoznao nju. Nju s kojom je i danas, nju kraj koje sad spava u zajedničkom krevetu... a moglo je bolje.......