15

srijeda

siječanj

2025

"Daria, ljubav je odluka!"

Jedno ljeto kad sam bila tinejdžerka, mamina prijateljica – teta Zvjezdana – je došla na klipiće. Spremala sam se v grad i izašla iz kuće prek terase di su sedele ona i mama.
Teta Zvjezdana, koja me dugo nije vidla, me odmjerila od glave do pete i rekla "Viš, viš, kak je to lepa puca… Joj, da su mi bar tvoja leta i moja pamet ! De bi mi bil kraj!".
Mislila sam si da pa kaj fali mojoj pameti? Istina da tek završavam osnovnu školu, ali imam sve pet, znam razmišljati, snalažljiva sam i jednog dana budem valjda i ja imala neku diplomu sličnu onoj tete Zvjezdane.
Nikad mi nije bila baš jasna ta poštapalica sredovječnih ljudi.
Sve dok se, par trenutaka kasnije, nisam probudila u sredovječnom tijelu tete Zvjezdane dvadesetak godina nakon tog njezinog komentara.
Ta pamet nije moj kvocijent inteligencije, ta pamet nisu moje europske diplome, ta pamet nije moj kapacitet usvajanja vještina, ta pamet nije moje znanje šest jezika.
Ta pamet je životno iskustvo.
Ta pamet je proživljavanje.
Preživljavanje.
Život.
Mama je mrtva već 4 godine, a za tetu Zvjezdanu više nismo čuli.
Možda zato jer nema više nikog da joj peče klipiće.

Da li bi sve naše odluke bile savršene da smo u onim letima imali današnju pamet?
Naravno da ne bi jer je život ekstremno perverzna pojava.
Postoje jedni mali žuti izduženi bombončići koji, ako ih piješ dovoljno dugo i dovoljno mnogo, blokiraju srčanu bol.
A ako paralelno gutaš jedne druge male bombončiće, bijele i ovalne, oni kemijskom magijom zauvijek zaustave svaku bol uterusa.
No pošto je život jedna podmukla zvjer, žuti izduženi bombončići će istovremeno pomesti sposobnost osjećanja bilo kakve radosti, a dismenoreja naći svoju vječnu zamjenu - artrozu.

Da li bi sve naše odluke bile savršene da smo slušali korisne savjete dragih ljudi?
Naravno da ne bi jer ne vjeruješ da vatra boli sve dok se sam ne opečeš.

"Ak dobro delaš, niko ti ne bu došel da te pohvali i veli ti kak dobro delaš nego budu te svaki put sve češće pitali 'A čuj, bi mi mogel još i to napraviti?' Zato delaj jedino posel za koji si plaćena i nemoj biti budala."

"Daria, ljubav je odluka! Znam da to zvuči grozno i neromantično, ali to je tak. Ti moraš odlučiti kaj želiš i onda se toga držati. Ali stvarno."

U 2024. sam odlučila da sve nove knjige koje kupujem budu od ženskih autorica.
U 2024. sam pročitala 28 knjiga od kojih su mi bile najdraže sljedeće (kronološka lista).

- La supplication - Tchernobyl, chronique du monde aprčs l'apocalypse, Svetlana Alexievitch
- Doživotna robija, Vedrana Rudan
- Stolareva kći, Marina Vujčić
- U malu je uša đava, Tisja Kljaković Braić
- Djevojčica, Camille Laurens
- Le quatričme mur, Sorj Chalandon
- Autour de ton cou, Chimamanda Ngozi Adichie
- Tek za zmajem, Khaled Hosseini
- Euphorie, Elin Cullhed
- Rosa Candida, Audu Ava Olafsdottir

Na svoj sljedeći rođendan pozvala sam samo ženski spol.
Pidžama party.
Muškarac će izbivati iz zajedničkog obitavališta i prema njegovom proroštvu, moj party nagovještava katastrofu s obzirom na profil uzvanica : "majke na rubu živčanog sloma, očajnice (samice i razvedene) koje još nisu vidjele ni jednog pimpija ovog desetljeća, jedna alkoholičarka, tvoja bliska frendica - bivša cura mog najboljeg frenda – koja je ljubomorna ako ideš na kavu s njegovom sadašnjom partnericom, također prisutnoj na fešti.
Plus ti. Plus M. i P. koje su valjda jedine normalne"
.
Ja mislim da će biti super.

"E, a kak ti je na poslu? "
"Svaki dan hoću dati otkaz, al onda se prisilim misliti na 49 dana godišnjeg, na plaćene prekovremene, na rad od doma 3 dana u tjednu, na putovanja, na rad iz inozemstva, na kolege s kojima vrištim od smijeha, na visinu plaće i na to da moj rad ima smisla i mijenja ljudske živote. A činjenica da nemrem dobiti otkaz mi daje mogućnost neograničenog javnog kritiziranja političkih struktura dotične dno dna ustanove."


Mozak mi je raskuhana nakvašena riža.
Fizički sam u prosjeku bolesna 6 mjeseci na godinu.
Ritam je obično raspoređen po pravilu 2 naspram 2 (dva zdrava mjeseca slijede nakon dva nezdrava).
Pošto kućni testovi više nisu u modi, ne mogu ustanoviti da li još uvijek držim ritam Covid time svaka 4 mjeseca.
Psihički sam u prosjeku bolesna kojih 39 godina. Od 39.
Znam da je mentalno zdravlje tabu na Balkanu pa se unaprijed ispričavam svima onima koji već kolutaju očima ili misle da duboka depresija isklizne iz tebe ko crni Vrag nakon jedne seanse egzorcizma čim ti neko veli "Pa daj nemoj biti tužna!", ali mi izbjegavanje nepoželjnih tema nikad nije dobro išlo jer da je, još bih uvijek trulila u Nezavisnoj Demokratskoj Republici Hrvatskoj. Btw, nezavisnoj od čega ili koga?
Čini mi se da od educiranih mozgova i svoje mlade radne snage koja šalje razglednice iz Njemačke, Irske i Švedske.
Glasala sam za Kekin.
Al nisam više nadobudna mlađahna djeva s nadom u bolje sutra i znala sam da je uzalud.
Naša Rvacka se pokenjala na Kekin, ali bude za 550 godina žalila da u 2024. nije imala Darijinu pamet (koja pak nije mnogo naučila iz onoga da je ljubav odluka, a još manje iz onog Nemoj biti budala i delaj samo posel za koji si plaćena).

<< Arhiva >>